Malo je onih koji se ne dive stihovima velikana bosanskohercegovačke lirike Alekse Šantića. Još je manje onih koji ne znaju za jednu od najljepših ljubavnih pjesama, ali da li znate kome je posvećena slavna “Emina”?
Aleksa Šantić rođen je 27. maja 1868. u Mostaru i tu, u srcu Hercegovine, proveo je veći dio svog života. Otac Risto rano je preminuo, pa se o Aleksi starao stric Miho, poznatiji kao Adža.
Aleksa Šantić imao je i dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za Aleksinog prijatelja, pjesnika Svetozara Ćorovića. Trgovačka porodica u kojoj je rastao nije imala razumijevanja za poetski talenat mladog Šantića, pa je završio trgovačke škole u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar, piše “Dnevno“
Slavni mostarski pjesnik poznat je po rodoljubivoj, ali i po ljubavnoj poeziji koju je pisao pod velikim uticajem bosanskih sevdalinki. Najpoznatija takva jeste “Emina”, pjesma koja govori o vječitoj ljubavnoj boli pjesnika.
A ko je bila Emina, slavna mostarska ljepotica?
Naime, blizu kuće imama Sefića živjeli su Šantićeva sestra i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom. Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Emina Sefić tek se “zacurila”, a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već “dženetska hurija”.
“Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Allah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu”, pričalo se tad o Emini.
Tako je te čarobne noći 1903. nastala jedna od najljepših pjesama ovdašnje ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog “Emine”. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je “po novinama telalio” o kćerki imama Sefića.
Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj, o “anđelu na zemlji”. Štaviše, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludera i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života. Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posijeći.
Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.
Koluder Emina preminula je 1967. godine. Po predanju, kada je poznati bosanski pjevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Emina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje Mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pesama. Tako i tada nastade posljednja strofa sevdalinke o Emini.
Umro stari pjesnik, umrla Emina,
Ostala je pusta bašča od jasmina,
Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
Pjesma o Emini nikad umrijet neće…
(Bportal.ba)
wpDiscuz