Published On: Ned, sij. 14th, 2018

PRIČA O FERALU Nakon četvrt stoljeća malo je jasnije tko je tu zapravo bio David, a tko Golijat

Kad je HDZ pomislio da je, uz pomoć Miroslava Kutle, zgromio 1993. godine novinarski pokret otpora u Splitu, tadašnji »Feralovci« odlučili su uzvratiti režimu stoput jače. Činilo se kao borba Davida i Golijata, četvrt stoljeća kasnije ipak je malo jasnije tko je tu, zapravo, bio David, a tko Golijat

Zatvoreni prostor kao da se odjednom ispunio osviještenom tjeskobom. Bio je travanj 1990. godine, dan nakon prvog kruga prvih modernih višestranačkih i demokratskih izbora u tad još Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Mjeseci koji su prethodili blještali su najavom demokracije, ljudskih prava, slobode govora i ukidanja monopola Komunističke partije na javni prostor. Mediji su prštali novinarstvom.

Dan prije, na biralištima, postalo je savršeno jasno da dolazi do promjene vlasti. Drugi krug izbora mogao je samo odlučiti o razini uvjerljive pobjede HDZ-a i Franje Tuđmana.

I odjednom, preko noći, na vijestima Hrvatskog radija spikeri su počeli koristiti neobične riječi koje su dotad koristili samo Tuđman i dio njegovih sljedbenika: »Europa«, »glede«, »u svezi«…

Postalo je jezivo jasno da je totalitarni duh upravo, doslovno preko noći, navukao novo autoritarno odijelo i da na mjesto na oltaru masa na kojem je dosad bila radnička klasa ne dolazi nikakvo šarenilo slobode, nego – sveta Nacija. A negdje u pozadini već se dao naslutiti i reski miris baruta…

Mahanje repom

Slobodna Dalmacija u to vrijeme bile su najbolje dnevne novine u državi (Jugoslaviji). Pluralistička, moderna, živih mediteranskih boja i u najžešćim političkim raspravama, najveći doprinos novinarstvu ovih prostora dala je ipak u ratnim reportažama koje su ispisivali početkom devedesetih Predrag Lucić, Zvone Krstulović, Boris Dežulović i Viktor Ivančić. To nisu bili tek novinarski uradci, jer, kad se rockeri u duši nađu na terenu brutalnog rata koji je dijelio nacije, gradove, sela, pa čak i obitelji, onda ne može nastati ništa drugo do – balada; elegična i reska. Balada koja je bila poput krika jedne iznevjerene generacije.

Ekipa koja je radila takvo novinarstvo nije, međutim, bila od sklonih samosažaljevanju. Jer, u krajnjoj liniji, izdati se može samo samog sebe.

Kad je HDZ pomislio da je, uz pomoć Miroslava Kutle, zgromio 1993. godine novinarski pokret otpora u Splitu (a velik broj novinara Slobodne Dalmacije preselio se baš u Rijeku i Novi list, utvrđujući novu kotu obrane medijske i ine slobode u Hrvatskoj), tadašnji »Feralovci« odlučili su uzvratiti režimu stoput jače. Činilo se kao borba Davida i Golijata, kao uzaludna bitka nekoliko dugokosih idealista protiv režima koji je svoju snagu crpio i iz tadašnjih ratnih zbivanja.

Četvrt stoljeća kasnije ipak je malo jasnije tko je tu, zapravo, bio David, a tko Golijat.

Tjednik »Feral Tribune« ne samo da nije pristajao na ulogu medijske pudlice rata, u kojoj su, uz zahvalno mahanje repom, uživali gotovo svi ostali mediji u zemlji. Valjalo se boriti za opstanak Nacije (to vam je ono s oltara masa) i nikakva sloboda izražavanja i novinarstvo tu nisu imali previše šansi. A »Feral«, koji je dugo uređivao Lucić, »Feral« je udarao jako, nemilosrdno i u bradu.

Uspon i pad »oglašivača«

Novinarstvo u Hrvatskoj se dolaskom mira i, još više, promjenom vlasti na prijelazu stoljeća, dijelom oslobodilo mitova krvi, tla i Središnjice. No, daleko od toga da na vidiku nije bilo novih zavojevača. Radilo se dugo, vjerno i s puno razumijevanja s »oglašivačima«. Uglavnom velikim firmama, privatnim i državnim, koje su, u tim predkriznim vremenima, punili izdavačke proračune marketinškim izdvajanjima. Svaki negativnije intonirani tekst o »oglašivaču« izazivao je instantni čir želuca nadređenih urednika i poslovnog vodstva firmi. Vremenom je stvar postala rutinom, a o velikim, bitnim i najvećim oglašivačima se ili nije pisalo ništa, ili objavljivalo novinarske uratke koji bi povremeno posramili i etičke kodekse i praksu najokorjelijih PR druida.

»Feral« je do oglasa mogao doći samo u snovima.

Vremenom je stvar postala neodrživa. »Feral« je prestao izlaziti, globalno gospodarstvo je krahiralo, a s njim, prije ili kasnije, cijela vojska dotad nedodirljivih »oglašivača« i njihovih poslovnih carstava.

Novinarstvo je, međutim, tek tad krenulo sa slobodnim padom u ništavilo.

Industrija načeta ekonomskom krizom, eksplozijom interneta i kroničnim odsustvom vizije kod onih koji su vodili medijske kuće, ponirala je ne samo u vlastitim financijskim izvješćima. Na stranicama hrvatskih (ali i dobrog dijela svjetskih) medija zavaladale su tabloidne pizdarije, slabo razrađene »priče« nastale na komadiću informacije koja je imala obaviti svoju zadaću u tko zna kojoj političkoj bitici za djelić moći.

Društvene mreže su svoj toj ignoranciji i bijesu dale idealnu platformu, a novinarstvo se, prilagođavajući, nestajalo – iz priloga u prilog, s naslovnice u naslovnicu. Bože, koliko se samo gluposti dalo vidjeti iz prvog reda tribina čitajući samo hrvatske dnevne listove! Na nekadašnje mjesto Nacije i »oglašivača« došli su »vlasnikovi frendovi« (politički i gospodarski) i »klikovi«. U tom upornom maršu kojim se, što namjerno, što kao nuspojavu, klesalo sve neinfomiranijeg birača, rijetke su bile oaze smisla i digniteta kao kolumna koju je Predrag Lucić pisao na stranicama ovog istog lista.

Biti oaza kao da mu je bila životna sudbina.

Što uopće ne zvuči loše – jer, sjetite se, u krajnjoj liniji, izdati se može samo samog sebe.

I sad, kad se zavjesa spušta, dame i gospodo, razmislite: Tko je tu, zapravo, bio David, a tko Golijat.

I pustite neku jebeno dobru, resku rock baladu.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer