Presuda Fikretu Abdiću, u srži, nije samo presuda jednom starcu čija je politička karijera prošla kroz nevjerojatne uspone i strašne padove. To je presuda cijeloj jednoj povijesti u kojoj smo mi, Hrvati u BiH, uvijek nekako na rubu, promatrani s visoka, s onim odsutnim izrazom lica kao da ni ne postojimo.
U tom nejasnom pravosudnom potezu, odjekuje nešto dublje — povijest zaboravljanja i prešućivanja našeg bola, naših ruku ispruženih za pravdom koju nitko ne vidi.
Dok su sudili Babotu, nisu sudili samo čovjeku koji je stvorio gospodarsku oazu iz ničega, nisu sudili samo čovjeku čija je karizma hranila nadu jedne cijele regije. Sudili su ideji da Hrvati u BiH mogu biti neovisni od Sarajeva, da njihova sudbina ne mora biti oblikovana samo tuđim pričama. I opet smo, kao i toliko puta do sada, ostali sami pred vratima pravde koja se za nas nikad ne otvore do kraja.
Nema presuda Haaga za Dudkovićeve zločine nad muslimanima i katolicima u Krajini. Nema presuda Haaga za zločine nad Hrvatima diljem BiH. Hrvat nije čovjek, bio on musliman ili katolik.
A kako da ih ima, kad nismo dovoljno glasni, kad nas guše u tihim narativima u kojima smo uvijek negdje između — nevidljivi i nevažni? Koliko je tek Hrvata u BiH prošlo kroz vlastite logore boli, a da im nikada nitko nije rekao ni “oprosti”, ni “priznajemo”. Naše Jablanice i poplave Zagreb ne vidi.
Šutnja se pretvorila u nasljeđe koje nosimo kao kamen na duši.
Fikret Abdić je sudski presuđen, ali prava presuda je pala nad nama — nad svakim Hrvatom u BiH koji traži priznanje, bio on Allahov ili Jahvin, i koji traži pravdu u zemlji koja ga uporno zaboravlja.
Hrvatska je ovom presudom potvrdila da se boji istine o vlastitom narodu u susjednoj zemlji, da se boji zauzeti stav koji bi bio protiv sarajevskog narativa. Što ostaje nama? Hoće li ikada biti drugačije?
I dok mi šutimo, Sarajevo piše povijest.
emina zanki l poskok.info
wpDiscuz
