''Presuda' je nastala iz čuđenja nacionalizmu'

Dokumentarist Đuro Gavran na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavlja se filmom ‘Presuda’ koji prati burne emocije ljudi okupljenih na Trgu bana Jelačića prilikom prijenosa prve haške presude hrvatskim generalima. Film je snimljen u jednom danu na dan izricanja prvostupanjske, osuđujuće presude generalima

‘Presuda’ u krupnim kadrovima prati lica okupljenih i burne emocije koje je izazvala osuđujuća presuda hrvatskim generalima u Haagu. Tek na kraju filma u offudoznajemo i aktualnu informaciju o konačnoj, oslobađajućoj presudi donesenoj potkraj prošle godine. Drugo okupljanje Gavran nije snimao jer ga nije zanimao sudski rasplet priče, nego je želio pokazati emociju i atmosferu mase okupljene oko jednog od najvažnijih političkih događanja suvremene hrvatske povijesti. Prije skorog prikazivanja naZagrebDoxu, film je nedavno vidjela publika Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu, a dan kad je primio obavijest da će mu film imati premijeru na prestižnom festivalu prve kategorije, Gavran vjerojatno nikad neće zaboraviti.
Naime, kad su mu organizatori javili da je ‘Presuda’ ušla u program roterdamskog festivala, na Trgu bana Jelačića po drugi puta okupilo se mnoštvo koje je dočekalo oslobađajuću presudu generalima.

Kako ste prelomili i ipak odlučili ispričati i završni dio priče o oslobađanju hrvatskih generala?
Radeći na ovom filmu ponovo mi se potvrdilo koliko snimanje dokumentarca može biti nepredvidljivo – kao neko putovanje na koje kreneš, zacrtaš cilj koji želiš postići, a putanju ti odredi realnost. Tako se nekako meni dogodilo.
Završio sam film i on je dobro funkcionirao kao cjelina. Ali kad su se okolnosti promijenile shvatio sam da ustvari nije gotov. Da se Rotterdam dogodio dva mjeseca ranije, bio bi potpuno drugačiji i ne bi me pekla savjest. Ovako, pitao sam se hoće li stavljanje informacije o oslobađajućoj presudi umanjiti težinu priče i taj otvoreni kraj koji sam zamislio. S druge strane, izostavljanje te informacije bilo mi je jednako nezamislivo. Nisam želio ignorirati stvarnost samo zato da bih robovao početnoj ideji filma.
Puno sam razgovarao s ekipom filma, odluka je pala u zadnji čas, zahtijevala je sitne promjene početka i meni se čini da sad dobro funkcionira.
 
Što vam je prvo prošlo kroz glavu kad ste čuli oslobađajuću presudu hrvatskim generalima?
Iako nisam puno pratio slučaj Ante Gotovine, više sam se interesirao za to što se zbiva oko mene u društvu, očekivao sam da će presuda biti smanjena i svi će biti sretni. Čini mi se da se tako i medijski gradila priča. Da će biti oslobođen, nisam pomišljao. Iako, sada mi je osobno drago da je čovjek oslobođen.
Kada sam čuo za oslobađajuću presudu, prva asocijacija mi je bila da je to super za film jer pokazuje da je haški sud totalni cirkus, a cijelo suđenje na granici apsurda.
Ako gledaš da je netko prije godinu dana osuđen na 24 godine zatvora, pa nakon godine oslobođen, pitaš se kako sudi taj sud. Kojim informacijama barata, tko su ti koji pišu povijest?
Svi ti ljudi na Trgu koje sam snimao svoju su energiju usmjerili prema sudu čekajući presudu. Govorili su kako nikada neće priznati Haški sud, a onda taj isti sud oslobađa generale. Je l’ priznaješ ili ne? Na temelju čega on sudi? To su pitanja koja su mi prolazila kroz glavu, no na koncu je ta informacija dobro sjela u film.
Kako ste se osjećali na Trgu u toj atmosferi dok ste snimali?
U nekim trenucima ježile su mi se dlake na rukama. Svatko od tih par tisuća okupljenih emitirao je neku svoju energiju, a to se sve stopilo u neku jedinstvenu, užasno jaku emociju.
U tom sam trenutku osjećao sigurnost skriven iza objektiva, sve dok mi u kadar nije ušao dio lica jedne gospođe. Dok sam pomaknuo pogled i vratio ga, vidio sam njenu suzu. Tu sam se stisnuo i rekao samom sebi: ‘Joj, što je ovo, što se zbiva, čovječe?’
Kasnije, snimajući i montirajući film, otvarala su mi se brojna pitanja. Kako je moguće da se to sve dogodilo? Kako možeš nekoga nahuškati protiv susjeda, uvjeriti ga da mu je neprijatelj? Ništa od toga ne mogu shvatiti, sve me to i dalje beskrajno čudi. Iako, stvarno me više nije briga tko je kriv i tko je koga. Ne vjerujem da možeš biti sudionik rata i biti nevin.