Na našoj javnoj sceni ima podosta onih koji žive u nekom svom svijetu, izvan vremena i prostora, bez minimuma smisla za realnost. Udare im valjda reflektori i kamere u glavu pa se sami sebi čine mnogo veći, važniji, pametniji i ljepši nego što stvarno jesu.
Jedan od takvih primjeraka tipičnog našeg homo politicusa (bečka škola – balkanski smjer, što bi rekli naši susjedi Bosanci) je i Dalija Orešković, donedavno predsjednica nečega što je bilo tobože “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa”, a u suštini predstavljalo ideološku batinu kojom se nemilice tuklo po “desnici” i “konzervativcima”, a za račun i u korist neokomunističke liberalno-anarhističke klike.
Po svemu sudeći, gospođa Orešković je umislila kako u ovoj zemlji doista nešto predstavlja, pa se tog balasta nije u stanju lišiti niti nakon što su je “otpilili” i razriješili dužnosti predsjednice paradržavnog tijela čije je ukupno dosadašnje djelovanje tragikomično, gotovo na razini vica ili neslane šale.
Njezina pompozna najava ulaska u politiku – kao da do sada nije u njoj bila (!?) – djeluje i smiješno i bedasto (kak bi rekel Milan Bandić) u isto vrijeme, a još je smješnije kad vidimo da se u medijima diže tolika prašina oko ničega. No, navikli smo na to. Vjerojatno su Ava Karabatić, Nives Celzijus, Lidija Bačić i Seve uzele malo (zasluženog) odmora od medija, pa je u taj zrakoprazni prostor upala Dalija kao sasvim dostojna i prikladna zamjena.
Ja u načelu nemam ništa protiv njezina kulta ličnosti, ali mi je prilično glupo i već pomalo ofucano da se on uspostavlja na negativnoj kampanji protiv bilo koje javne ili političke osobe, onako kako to radi “fatalna” Dalija. Umjesto da izađe s konkretnim programom i kaže ponešto o tomu što bi ona poduzela kad bi dobila veću moć nego ju je imala, ona se dohvatila predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i “tuče” li “tuče” po njoj.
Najprije, je izjavljivala kako se “ne slaže s njezinom politikom i načinom na koji vodi zemlju”, potom je slijedio čitav niz paušalnih i ispraznih kritika, da bi se na kraju sve pretvorilo u napade na osobnoj razini.
Jedna od Dalijinih posljednjih opservacija vezana je za lice naše predsjednice. Zanimljivo je znati kako nam se gospođa koja nosi to egzotično ime (nalik biblijskom) koje po nekim tumačenjima ima značenje “nježne” i “vitke” grane dobro razumije i u ženska lica – osim u sukobe interesa (pretpostavljam da će završiti negdje u nekoj kući ljepote ili salonu za lifting lica nakon što propadne na izborima).
Predsjednica, dakle, po njoj, “nema toplo lice”!?
I kako odoljeti, a nakon toga je ne podsjetiti kako bi ponekad mogla i sama stati pred ogledalo i pogledati koliko topline ima na njezinom licu? Eto, ja ću je podsjetiti na to, pa i po cijenu toga da me babe, žabe i Rada Borić napadnu zbog “povrede ženskih prava”.
Doista, ima li kraja bolesnoj zavisti i ljubomori kad je u pitanju vlast? Zar je sljepilo kod nekih do te mjere uznapredovalo da više nisu u stanju razlučiti toliko očite i bjelodane pojave, čak ni na vanjskoj, lako uočljivoj razini?
Nastavi li Dalija ovako, bogme, neće joj pomoći ni svekar, pa taman ponovno uzjahao konja i maskiran u Bana Jelačića se zaputio prema Pantovčaku u jeku izborne kampanje.
Zlatko Pinter/Kamenjar.com
wpDiscuz