”Sada je u Bosni i Hercegovini jedan proces koji, ako ne uspije, može biti tragičan, a ako uspije, on može pomoći i zemljama Azije, i drugim zemljama gdje postoje veze između različitih religija, da se ostvari jedna vrsta, ne sinteze, nego korespondencije, jednu vrstu suodnosa, suživota”, izjavio je književnik Predrag Matvejević u intervjuu za riječki Novi list.
Matvejević, čija je knjiga zapisa, viđenja, promišljanja i svjedočenja pod naslovom ‘Granice i sudbine, o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije’ izašla iz tiska ovih dana, navodi kako nije slučajno Sveti Otac odabrao da dođe za koji dan u Sarajevo.
Sarajevo pred problemom
”Sarajevo je pred tim problemom, u Sarajevu ima sada mnogo manje pravoslavaca nego prije, manje nešto katolika, većina su muslimani. U Zapadnoj Bosni više je Srba, u istočnoj Hercegovini su Hrvati… Kako naći jedan modus i više modusa za prave, humane, civilizacijske odnose među tim dijelovima, da se ne rasprši cjelina u dijelove, nego da dijelovi surađuju, saobraćaju u cjelinu?”, kaže Matvejević i dodaje kako je to veliki ispit koji stoji pred nama, ”jer u protivnom stojimo ponovno pred jednom krizom”.
”Ja bih želio da te krize ne budu tragične. Vidjeli smo, objavljivanjem broja žrtava, je li genocid ili nije bio genocid… Na kraju krajeva žrtve su žrtve, bio ili ne bio genocid, ubojice su ubojice a ubijeni su žrtve. I tako, s tim iskustvima bi se trebalo ići dalje. Ono što mi se čini da nedostaje, nedostaju kulturni procesi, procesi među intelektualcima koji bi vodili ka rješenjima objektivno najpouzdanijim”, rekao je.
Matvejević se u intervjuu osvrnuo na BiH i na Mostar u kojem je rođen ističući bogatstvo različitosti i problemima suživota.
”Išao sam u školu s đacima katolicima, bilo je muslimanskih đaka, pravoslavnih, srpskih đaka. Mi smo u Mostaru živjeli vrlo homogeno. Mostar je grad koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata stvorio, unatoč tome što je BiH bila pod jakom ustaškom kontrolom, cijelu jednu brigadu partizansku. Mostar su oslobodili dalmatinski partizani i partizani bosansko – hercegovački. Prema tome, ja sam se, odrastajući u takvom okružju, trudio da odnosi između naših nacionalnosti i vjera budu što bliži. Ne da brišu jedni druge, nego da surađuju jedni s drugima. Danas mislim isto, jer i ako postoje granice i države, moguće je i s onu stranu, preko granica, ostvariti razne ekonomske, socijalne, duhovne, kulturne veze koje nikome ne umanjuju identitet. Odreći se toga, znači osuditi sama sebe na provincijalnost, na uskogrudnost, na ništavnost”, kaže ovaj književnik.
Prosvjetiteljsko štivo
Knjiga ‘Granice i sudbine, o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije’, objavljena u izdanju VBZ-a, je knjiga eseja od kojih je autor objavljivao dio u časopisima, a koji obrađuju, kako i podnaslov kaže, ideju i pitanje Jugoslavije i jugoslavenstva, najvažnija mjesta njezina krvava raspada, kao i dijagnozu stanja u novonastalim zemljama nakon rata.
Tatjana Gromača Vadanjel, novinarska riječkih novina ističe kako se radi o štivu ”koje ima notu prosvjetiteljskog, i koje je danas više nego neophodno, osobito za generacije koje su u međuvremenu stasale, kojima je jasno, objektivno i činjenicama potkrijepljeno viđenje Jugoslavije i jugoslavenstva iznimno potrebno, upravo zbog jakog i isključivog nacionalističkog konteksta koji je zavladao u svim društvima nekadašnje države od rata na ovamo”.
Misao profesora Matvejevića, navodi Gromača Vadanjelm, artikulirana je i argumentirana, kako nizom impresivnih znanja, počevši od povijesnih, pa do kulturoloških činjenica, tako i iskustveno.
”Tekstovi sakupljeni u knjizi, najveći dio njih, kao uostalom i njegov dosadašnji rad, pokazuju ga kao čovjeka čiji je bogat duhovni habitus spreman misliti u protuslovljima, primati ih otvoreno u svoju svijest i razgledati bez strasti i suvišnih emocija, gotovo znanstvenom objektivnosti”, navela je novinarka, a sam autor kaže kako je knjiga na neki način presjek kroz njegovo iskustvo.
”Ja sam, vidjevši jedan put kojim se kretalo naše tadašnje društvo, i koje je završilo onako kako je završilo, ja sam se trudio pokazati drugačija mišljenja, pravo na drugačija mišljenja”, naveo je Matvejević podsjetivši kako je iz zemlje otišao nakon što je doživio ”nekoliko neugodnih stvari” i nakon tri revolverska hica ispaljena u njegov poštanski sandučić.
Demokratura
Ističe kako je nakon toga, vraćajući se i odlazeći želeći ”opservirati, kritizirati, vidjeti, osjetiti, definirati stanje i moj stav o bivšoj Jugoslaviji” bio između azila i egzila.
”Ta situacija ‘biti između’ je vrlo nekomotna, vrlo teška i neugodna. Ja sam se stalno vraćao, i tekstovi koji su u knjizi, oni su nastali na mojim opažanjima i opservacijama, na željama da se prevladaju stanja koja su dugo i predugo trajala”, rekao je.
Podsjetio je kako se 1974., usudio napisati otvoreno pismo Titu u kojem je naveo ”kako bi bilo dobro da se povuče sa svih funkcija, i da svoje veliko iskustvo prenese na nove generacije”.
”Zatim, u istom pismu, naveo sam da je doživotno predsjedništvo koje se proklamiralo u tadašnjoj Jugoslaviji jedna loša formula, ono je karakteristika nazadnih režima, idolatrija. Nakon toga, nije mi se ništa bitno dogodilo, skinut sam s liste partijske organizacije. Eto i to je dokaz da je ovdje postojala jedna viša razina demokracije nego drugdje u Istočnoj Europi. Kasnije se javio jedan naziv koji opisuje te ustroje koji su hibrid demokracije i diktature, taj termin mislim da se je po prvi puta javio u tadašnjoj Čehoslovačkoj – ‘demokratura’. Počela se javljati tada jedna nova svijest, jer sloboda izražavanja nije isto što i izražavanje slobode. Sloboda izražavanja je jedna formula, to je garancija politička, ideološka, kada se kaže da ‘sloboda izražavanja postoji’. To nije isto s izražavanjem slobode. Ja sam bio među onima koji su tražili da bude izražavanje slobode na prvom mjestu, a sloboda izražavanja je prije svega maska, kojom se pokriva nedostatak slobode i nedostatak personalnog izbora u slobodi”, rekao je Matvejević.
Podsjetio je kako je u to vrijeme, zahvaljujući prijevodima svojih knjiga, posebno ‘Mediteranskog brevijara’, nije živio u materijalnoj patnji živio, ali da je živio ”u patnji moralnoj, sentimentalnoj”.
”Ja sam želio raditi, sve svoje energije posvetiti svojoj sredini ovdje, međutim, nije bilo sluha za takve glasove. Sada eto dolazim s knjigom iskustava, ja sam ipak najveći dio tekstova koji su ovoj knjizi negdje već i objavio. Oni su negdje imali pozitivnog odjeka, negdje su bili napadani, ali je važno da su došli do publike”, rekao je Novom listu Matvejević.
wpDiscuz