Published On: Ned, lis 21st, 2012

Povijest OZN-e “Titove političke policije”

U Trstu je na talijanskom jeziku upravo izašla knjiga pod nazivom (u hrvatskom prijevodu) “Teror narodu: povijest OZN-e, Titove političke policije”, autora Williama Klingera. Što ima novoga u njoj? 
Piše: Zvonimir Despot – Večernji list
Knjiga pokazuje da OZN-a nije nastala radi borbe protiv okupatora jer je za to postojala cijela organizacija NOP-a. Partizani, organizacije KPJ na terenu, mreža NOO, pa i sami vojni sudovi te komisije za otkrivanje ratnih zločina neprijatelja i njegovih pomagača služe borbi protiv Sila Osovine i njihovih saveznika na jugoslavenskom prostoru. Naravno, da joj se prikrije prava funkcija, njezin se prvi odsjek bavio špijunažom neprijatelja na neoslobođenom području. Međutim, puno je važniji bio drugi odsjek koji je na područjima pod partizanskom kontrolom raskrinkavao “unutarnjeg neprijatelja”.

Prvi spomen organizacije s tim imenom datira još iz listopada 1943. prilikom ustrojavanja Osmog dalmatinskog korpusa, koji je inače bio izravno podređen Titovom Vrhovnom štabu. Iz dinamike i tajminga jasno je protiv čega se ona upućuje i ustrojava: u jesen 1943. kolabirao je talijanski okupacijski sustav u Dalmaciji i Hercegovini, a Tito se pribojavao jačanja četnika na tom prostoru, posebice u slučaju angloameričkog iskrcavanja na jadranskoj obali. Četnici su još uvijek smatrani prosavezničkim gerilskim pokretom. A teško da se eventualno iskrcavanje zapadnih saveznika moglo protumačiti kao neprijateljski akt. Ozna, dakle, treba djelovati zakulisno i iz sjene jer se njezino djelovanje ne može javno promovirati u kontekstu vojnog saveza između Staljina, Churchilla i Roosevelta kojemu je, naravno, pripadao i Tito.

Sličnu situaciju imamo i u Sloveniji, gdje je po ocjenama samih pripadnika VOS-a, obavještajno-represivne službe, glavni cilj i rezultat bio onemogućivanje djelovanja antikomunstičkih, ali prosavezničkih antifašista u Sloveniji. Naravno, obavještajni aparat da bi bio efikasan treba centralizaciju pa je rješavanje slovenske “anomalije” Titu zadalo podosta muke i natjeralo ga da već od proljeća 1942. ozbiljno proradi na centralizaciji sigurnosnog aparata. Slovensku anomaliju objašnjavamo činjenicom da je tamošnji pokret otpora ustrojen prema direktivama Kominterne kao Narodni front, gdje komunisti drže obavještajni i tajni represivni aparat.

 

To je vjerojatno bila i Titova namjera kada se uputio u Užice u jesen 1941. da bi Mihailoviću prepustio vojno rukovođenje otporom, a za sebe zadržao političko djelovanje. Međutim, Mihailovićevo odbijanje i aktivno suprotstavljanje Titovom pokretu prislilo je Tita na promjenu strategije i taktike i započinjanje partizanskog ratovanja s jakim komunističkim konotacijama, uvođenjem proleterskih brigada ustrojenih kao partijske vojske u kojima se kalio čitav partizanski zapovjedni kadar (kroz Prvu proletersku prošlo je oko 50.000 boraca!), uvođenjem paralelnog sustava vlasti kroz mreže NOO, sazivanjem ustaničke vlade AVNOJ-a…

 

Ključna taktička inovacija bila je stvaranje slobodnih područja koja nisu samo štitila komunistički aparat nego su davala Partiji odriješene ruke u ostvarivanju revolucionarnih zamisli koje su u svojoj biti pretpostavljale uvođenje represivnih mjera protiv neistomišljenika. Naravno, takvo djelovanje (za koje se obično rabio bezazleni naziv “politički rad”) prikrivalo se zahtjevima partizanske borbe. Metode razvijene i usavršene tijekom Titovog “dugog marša” po Bosni kroz cijelu 1942. godinu nametnute su i slovenskom partizanskom vodstvu. Umjesto urbane gerile koncentrirane na samu Ljubljanu i na obavještajno-likvidatorsko djelovanje po alternativnim pokretima koji se nisu prepoznavali u OF, Tito nalaže i Slovencima prelazak na otvorenu partizansku borbu, držanje oslobođenih teritorija itd.

 

Naravno, taktika NF imala je smisla samo u slučaju brzog protunapada Crvene armije koji su partizani ipak očekivali tijekom 1942. godine. Kako je ono potpuno izostalo i Sovjetski Savez je umalo kolapsirao pod naletom njemačke vojske, Titova taktika koja je radila na povećanju sposobnosti preživljavanja i djelovanja partijskog pod okriljem NOP-a i u jako teškim uvjetima odnijela je pobjedu. Možemo ustvrditi da je Titova pobjeda bila proporcionalna Staljinovom neuspjehu na bojnom polju. Umjesto PF Tito osniva AVNOJ kojeg na početku gradi kao marionetsku vladu u očekivanju sovjetskog protunapada, a kasnije, nakon raspuštanja Kominterne u kolovozu 1943., i kao prave revolucionarne vlade, gdje nisu postojale nikakve organizirane političke grupacije osim KPJ. Stvaranje takvog stanja bila je glavna zadaća OZN-e i njezino ustrojavanje usporio je izostanak savezničkog iskrcavanja na Jadranu, priznanje partizanskog pokreta i Titove uloge kao vrhovnog komandanta na jugoslavenskom bojištu.

 

Činjenica da se nikakvo borbeno djelovanje Saveznika nije moglo provoditi bez Titovog pristanka odgodilo je osnivanje OZN-e koje je već bilo planirarno u listopadu 1943. godine. Do njega je došlo nešto kasnije, nakon dolaska sovjetske misije u Vrhovni štab koja je Titu donijela glavno priznanje – Staljinovo, ali i koje je Titu nalagalo napuštanje revolucionarnih ciljeva prema susjednim zemljama, poglavito Grčkoj i Italiji. OZN-a je na kraju ustrojena 13. svibnja 1944. kao mjera konsolidacije Titove vlasti, odnosno njezino ograničavanje na samu Jugoslaviju. Operacije prema inozemstvu sad su se mogle opravdati samo obavještajnim djelovanjem prema okupatoru u čemu su opet prednjačili Slovenci. Zanimljivo je tako da se nadležnost tršćanskog obavještajnog punkta protezala do Milana, ali da je ono djelovalo po posebnoj stranoj (vjerojatno sovjetskoj) liniji služeći se posebnim kodovima i šiframa.
U isto vrijeme Tito kao prvog šefa špijunskog odjela OZN-e postavlja Dalmatinca Maksa Baću koji je bio organizirao Titov dolazak na Vis i kao takav imao najprisnije kontakte s engleskom vojskom, te se iz toga opet vidi tko je za OZN-u bio “glavni neprijatelj”. Kada je nakon beogradske operacije Titova borba za vlast bila utvrđena, OZN-a postaje instrument revolucionarnog terora koji je u prvim mjesecima nakon oslobođenja bio masovan i nesistematičan, gotovo stihijski, što se opravdavalo kao obračunom naroda protiv njegovih “izroda”, odnosno neprijateljskih “pomagača” i “petokolonaša”. Definicija tko je bio neprijatelj bila je jednostavna: to su bili svi koji stvarno ili potencijalno nisu priznavali Titovu vlast te je tako stradao veliki broj ljudi koji u okupacijskom sustavu nije imao nikakvu aktivnu ulogu.

OZN-a je odgovorna za masovna ubojstva nakon završetka borbi na jugoslavenskom ratištu i uvođenja terora nad masama što je rezultiralo posvemašnjim uništenjem bilo kakvog organiziranog otpora Titovoj vlasti već u prvim poslijeratnim mjesecima. Krajem siječnja 1946. ona je i službeno ukinuta te se iz njezinog vojnog kontraobavještajnog odsjeka formirao KOS, a od drugog UDB-a. Ipak, u kontekstu zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada, Tito je prepoznao priliku za nastavljanje podrške ustaničkim pokretima širom Sredozemlja, pa je najbolje operativce OZN-e rasporedio u službu vanjskih poslova pri kojoj je osnovao SID, a velika većina jugoslavenskog vojnog i civilnog diplomatskog osoblja potekla je iz OZN-e te joj je primarno djelovanje bilo operativno-obavještajne prirode.

14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare