Samo dva mjeseca nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine zabilježen je u Brotnju prvi slučaj pokrštavanja, prelaska s islama na kršćanstvo.
Bio je to događaj koji je izazvao golemo zanimanje u Hercegovini i to oduševljenje kod kršćana, a konsternaciju i bijes kod muslimana.
Pa evo kako o tom događaju piše nepoznati izvjestitelj u Narodnom listu.
Iz Hercegovine, 2. studenoga 1878.
Na 11. rujna ove godine prikaza se Šaha kćer Smaje Durakovića, Turkinja iz Blizanaca, djevojka od 20 godina, župniku Gradnićkomu u Brotnju, izjavljujući želju da bi se pokrstila.
Župnik, premda strahom, nebuduć tada razoružani Turci, primi Šlahu da ju poduči.
Ali se taj slučaj munjevitom hitrinom po cijeloj Hercegovini raznese i Turci mal da ne pobiesniše od jeda izmišljajući na sve načine kako bi se krstu osvetili.
Lete u Mostar i tu se snuje i vieća: aman Turci nesta dina!
Pridadoše tužbu kadiji, kako su vlasi udrili na kulu Durakovića, kćer mu odveli, kulu porobili.
Ustravljena sirotinja raja pripade se, bojeć se turske osvete.
Kadija odredi da se umah opreme 4 zaptije po Š’ahu, i da se zlikovci tobožnji pohvataju.
Ali se uto hitro istina saznade te konzul austro-ugarski odredi, da nije potreba slati zaptije nego prosto pisati župniku da dođe Šaha.
Znajuć istinito da Šaha hodeći sa zaptijam do Mostara, morala bi se i razboliti i umrieti.
Na 19. daklen rujna iziđe Šaha na Saraje.
Opisat nije moguće utisak kog učini njezina prisutnost na sviet koji se u velikom broju sgrnu da vidi to čudo od 400 godina neviđeno i nečuveno.
Turci objesili glavu ko da su malo pokusali.
Svi kršćani, i hrišćani i katolici kao da su se opet rodili, osobito hrišćani, javno veselje pokazaše, neki pozdravljaju župnika, neki Šahu, tiskajućijoj u ruke kitice cvijeća.
Sud se otvori pod predsjedništvom konzula Strautza.
Šaha stupi unutra hrabro, pridade pismeno izjavu da ona, uviđajuć da izvan vjere katoličke spasenja nema, ovu je vjeru zagrlila služeć se slobodom od Boga joj datom.
Na sve kadijine, turske i konzulove upite Saha je vrlo dobro odgovarala, odbijajući svaku drugu svrhu prelaza u vjeru katoličku, osim jedine želje da spasi svoju dušu.
Videć Turci da je sve izgubljeno, najzadnju izmisliše varku:
da se Š’aha prida njezinoj rodbini za nekoliko dana, pak iza tog neka je prosta, jer da je to po zakonu.
Ali Šaha nehti na to pristati, izjavljujući da se Turcim nemore vjerovat, te da će ju oli ubit oli otrovat.
Na to izjaviše O. Nikola Š’imović i hrišćanski vladika kao članovi suda, da kad su Turci turčili najposliedjnju kršćansku nisu je rodbini vraćali nego ju odmah poturčili te da oni ne pristaju na to, da im se Šaha priđe.
Na što konzul izjavi da je Šaha’ prosta s obćim zadovoljstvom kršćana, a s neizrečenim poniženstvom Turaka.
Na 26.1istopada, pod Čitlukom, u prisutnosti posade čitlučke i velikog mnoštva naroda, prije mise pučke, vrli rodoljub O. Augustin Zubac, župnik gradnićki, krsti Šahu, koja primi ime Mara.
Kum joj bi gospodin Josip Waliček c.k. kapetan od 44. pješačke pukovnije koji potle službe božje s častnici bi od župnika pozvan na objed gdi se je veselilo i napijalo oslobođenju kršćanluka N j. V. caru i kralju Frani, hrabroj vojsci itd.
Razumljiv je ushit kojim novinski izvještač komentira taj događaj. U tome je manje bitan Šahin prelazak na kršćanstvo, bitnija je simbolika toga čina.
Bio je to revolucionaran događaj, znak za neislamsko stanovništvo Bosne i Hercegovine da su doista došla nova vremena, da turski vlastodršci više nisu gospodari života i smrti.
Jer kako sam izvjestitelj kaže to je „čudo od 400 godina neviđeno i nečuveno”.
Do tada je bilo uobičajeno i gotovo normalno da kršćani prelaze na islam dobrovoljno ili prisilno, o čemu u istom listu, vjerojatno isti dopisnik piše 1874. godine, dakle samo četiri godine ranije.
Afis-paša Rizvanbegović, inače sin poznatijega Ali-paše Rizvanbegovića, bio je mostarski mutaserif, zajedno sa svojim prijateljima oteo je maloljetnu Anicu Šimunović iz Dubrava kod Stoca na koju je bacio oko, s namjerom da je „poturči” i oženi.
Austrijski konzul u Mostaru, na zahtjev oca uputio je žalbu u Carigrad.
Iako je veliki vezir naredio da se djevojka vrati roditeljima i. Afis-paša se na to oglušio, Anicu preveo na islam i oženio.
Ne znamo kakva je bila dalja sudbina nesretne Anice. Nakon toga slučaja još je jasnije zašto je izvjestitelj oduševljen Šahinim pokrštavanjem.
Jer do tada je prelazak sa islama na kršćanstvo bio nezamisliv, a sigurno bi takva osoba snosila drastične posljedice.
Doduše bilo je takvih slučajeva, ali konvertiti nisu mogli živjeti u Bosni i Hercegovini, morali su bježati u susjednu Hrvatsku.
Najpoznatiji takav slučaj bio je čuveni fra Lovro Šitović (Ljubuški, 1682. — Šibenik, 1729.), koji je svoje muslimansko ime Hasan promijenio u Stjepan, a kasnije uzeo redovničko ime Lovro.
Ali on je od svoje 17. godine živio izvan Bosne i Hercegovine, nakon što je pobjegao iz roditeljske kuće u Ljubuškom.
O Šahinu krštenju našli smo dokaz u matičnoj knjizi krštenih župe Gradnići.
Pod brojem 560 za 1878. godinu stoji zapisano:
Blizanci 27. listopada, 20-godišnja Šaha Duraković, kći Smaje i Ajkune, bivša pripadnica muhamedanske vjere, na svetoj misi u Podadvoru u Čitluku krstila se.
Kuma je bila Iva Prskalo iz Gradnića, a svjedok satnik Joseph Walliček, zapovjednik satnije koja je bila stacionirana u Čitluku.
U knjizi vjenčanih župe Gradnići pod brojem 141 za 1878. godinu upisano je vjenčanje Mare (Šahe) Duraković i Andrije Kordića. M
ara — Šaha se udala za manje od mjesec dana nakon krštenja iz čega se dade zaključiti da je Šaha na katoličku vjeru prešla zbog ljubavi prema Andriji.
Andrija i Mara imali su dvoje djece, sina i kćer. No Andrija je mlad umro i Mara (Šaha) se 27.1.1891. preudala za drugoga momka, Ivana Kordića iz Blizanaca.
Mara je očito bila ljepotica dok se i drugi momak u nju zagledao kao udovicu. U drugom je braku Mara imala također dvoje djece, a njezini potomci danas žive u Blizancima i razasuti po svijetu.
No valja spomenuti da Šaha nije bila jedina muslimanka iz Brotnja koja je tih godina prešla na katoličku vjeru.
Saja Džukić iz Blizanaca, kći Jašara i Fate Duraković iz Biletića, krštena je 6.3.1881. u župnoj crkvi u Mostaru i uzela ime Šima. Krštenje je obavio biskup Paškal Buconjić.
Svjedoci su bili Jakov Fabijanić iz Metkovića i Anđa Džamonja iz Mostara. Nakon tri tjedna, točnije 30.3.1881. Šima – Saja udala se za Tomu Jerkovića iz Bijakovića.