Elmedin i Vahidin su gotovo vršnjaci: Elmedin je rođen 1974. godine (u Sarajevu), a Vahidin 1975. godine (u Brčkom).
Po karakterističnim imenima orijentalnog podrijetla, kao i po mjestu rođenja, moglo bi se zaključiti da pripadaju etničkoj zajednici bosanskih muslimana, koja je, nedugo prije rođenja protagonista naše poučne priče, postala jedna od šest ravnopravnih naroda unutar SFRJ.
Iako rođeni u razmaku od nekoliko mjeseci, na udaljenosti od oko 120 kilometara zračne linije, početkom devedesetih životi su im isprva krenuli različitim putevima.
U nekim drugim okolnostima te relativno male geografsko-vremenske razlike ne bi bile pretjerano važne. U ovom specifičnom kontekstu, međutim, u trenutku kada počinje rat u Bosni i Hercegovini, one se ipak pokazuju značajnim.
Iako nije bio punoljetan u vrijeme kada su počeli oružani sukobi u BiH, Elmedina je do punoljetstva dijelilo nekoliko mjeseci, dok će Vahidin postati punoljetan tek sljedeće – 1993. godine. Možda je to posljedica osobne hrabrosti, možda sarajevskog lokalpatriotizma, a možda i objektivnih teškoća odlaska u izbjeglištvo, ali eto, Elmedin se priključio Armiji Republike BiH.
S druge strane, možda odlukom roditelja, možda zbog pograničnog položaja Brčkog, možda sticajem okolnosti, Vahidin je otišao u izbjeglištvo u Njemačku.
Karijere
Odmah po završetku rata obojica su život nastavili u Sarajevu. Obojica su se relativno rano istakla u oblastima koje su odabrali: Elmedin u sportu, tačnije košarci, a Vahidin u nauci, tačnije germanistici. Istini za volju, jasno je, pogotovo danas, da je Vahidin od početka bio mnogo uspješniji kao njemački igrač nego Elmedin kao košarkaš. S druge strane, međutim, nije sasvim pošteno uspoređivati germanistiku i košarku jer košarka zanima i privlači mnogo veći broj ljudi.
Banalno rečeno, možda je ipak lakše postati jedan od dva-tri vodeća germanista u svojoj zemlji i u svojoj generaciji, nego jedan od dvadeset-trideset najboljih košarkaša u svojoj zemlji i u svojoj generaciji. I opet, ne treba zaboraviti da je “životni vijek” na germanistici duži nego u košarci, pogotovo kada je u pitanju aktivno igranje, ako izuzmemo eventualni nastavak karijere u vidu trenera ili voditelja.
Elmedin je relativno rano prekinuo svoj “košarkaški krug”: nakon igračke karijere koja se pored Bosne i Hercegovine odvijala u Sloveniji, Mađarskoj i Rumuniji, jedno vrijeme je radio kao direktor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, a tada je bio direktor KK Bosna.
Vahidinova sveučilišna karijera tekla je besprijekorno. Diplomirao u dvadeset i četvrtoj, magistrirao u dvadeset i devetoj, doktorirao u trideset i trećoj. Odmah po završetku studija zaposlio se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Marljiv, informiran i načitan, s određenom socijalnom inteligencijom i vidno vješt u “projektima međunarodne suradnje”, brzo se istaknuo kao jedan od najprepoznatljivijih predavača na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ne samo na matičnoj katedri. Kada piše unutar struke, često su to zanimljivi eseji.
No, u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim, i Elmedinu i Vahidinu kao da su dosadili dotadašnji društveni okviri. Obojica na različite načine otkrivaju politiku: Elmedin kao aktivni političar, a Vahidin kao komentator i politički analitičar. I premda obojica uvelike dijele glavne dogme bošnjačkog nacionalnog narativa, u praktičnoj dnevnoj politici uglavnom se razilaze.
Oduzelo bi nam previše prostora da ulazimo u finese, ali ukratko, Vahidinu se čini da su u nekim konkretnim potezima Elmedinova stranka i koalicija preblage prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici. I iako je stalni kolumnist pojedinih portala, ali i čest intervjuer u novinama i na televiziji, Vahidin očito voli biti svojevrsni “utjecajni tviteraš”. Elmedin, opet, po političkoj inerciji praktično mora koristiti istu društvenu mrežu.
Kant i Andrić
Uglavnom, prije petnaestak dana, braneći se od medijskih prozivki, Elmedin je objavio ovaj tvit: „Strpite se malo – trač ne traje dugo. Istina je dijete vremena, zato će se prije ili kasnije pojaviti i stati u tvoju obranu”. Ove dvije rečenice su pod navodnicima, kako bi bilo jasno da se radi o citatu, a autor citata je Immanuel Kant. Nedugo zatim Vahidin se oglasio na ovu temu: „Kant, naravno, nikada nije izgovarao ovakve rečenice.
Ni MVP ga nije pronašao ni u jednoj Kantovoj knjizi ili bilo kojem drugom ozbiljnom izvoru. Preuzete su s neke čudne web stranice. Ne bih baš komentirao tu temu, ali ove godine je Kantov jubilej, pa evo…”.
Mediji, čiji su pokrovitelji Elmedinovi politički protivnici, jedva su dočekali ovu “razmjenu” i Elmedina proglasili “blaženim u neznanju”, dok je Vahidinova stručnost “naglašena” ovako: “Germanista, esejist, književni prevodilac, profesor na fakultetu. filozofije Sveučilišta u Sarajevu na katedri za književnost njemačkog govornog područja i kulturalne studije, koji je napisao i uredio više knjiga i preko 90 znanstvenih studija i eseja“.