POTRESNO SVJEDOČANSTVO ANE ŠIRIĆ IZ ŽEPČA U jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje

“BOŽE, DAO SI MI DOBAR KRIŽ, DAJ MI SNAGE DA GA NOSIM”

Ana Širić, Hrvatica iz sela Kiseljak u Žepču 16. kolovoza 1993. godine izgubila je kćer, brata i roditelje. U pohodu snaga tzv. Armije BiH izgubila je: kćer Ivanu, djevojčicu od 13 godina, brata Florijana i roditelje, Katu i Franu Krezić. Pravdu i pravosudnu zadovoljštinu čeka 25 godina. U razgovoru za Dnevnik.ba Ana Širić iznosi potresna sjećanja na dan kada je izgubila svoje najmilije.

„Bože, dao si mi dobar križ, ali daj mi snage da ga nosim“, govori za Dnevnik.ba Ana Širić iz sela Kiseljak pored Žepča koja je prije 25 godina u jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje.

U unaprijed planiranoj akciji snaga tzv. Armije BiH na selo Kiseljak kod Žepča, Ana Širić izgubila je četiri člana svoje obitelji – kćer Ivanu (13 godina), brata Florijana i roditelje, oca Franu i majku Katu Krezić.

Roditelji Ane Širić ranije su protjerani iz sela Golubinja nadomak Žepča te se smjestili u dijelu grada kojem je najmanje prijetila ratna opasnost. Selo Kiseljak nalazilo se tijekom agresije tzv. Armije BiH u neposrednoj opasnosti. Bila je to jedna od prvih linija bojišnice. Nekoliko mjeseci obitelj Ane Širić nije boravila u vlastitoj kući u selu Kiseljak. Izbjegli su preko rijeke Bosne, a Ana je dolazila kući u rijetke dane kada je najavljen prekid granatiranja ili sukoba. Tako je to bilo 1993. godine u kasno ljeto. Žepački kraj osobito štuje Veliku Gospu kojoj je posvećena crkva u selu Osova. Dan nakon velikog blagdana kojeg štuju Hrvati- katolici počinjen je zločin u selu Kiseljak.

U jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje

„Muž i ja smo došli na Gospojinu u Kiseljak. Moji roditelji i brat bili su u drugim kućama u izbjeglištvu preko Bosne“, govori Ana Širić za Dnevnik.ba.

Njen otac tada je rekao: „Ako se još uvijek ne budemo mogli vratiti svojoj kući, možemo li živjeti s vams?“, pitao Frano Krezić kćer Anu koja je, naravno, odgovorila potvrdno.

„Onda ćemo doći ujutro, a ti nam ispeci paprike“, govorio je Frano Krezić.

„Tog 16. ujutro skupili smo se svi ovdje. Muški su rezali drva, imali smo motorku, to nam je jedan čovjek ranije iz našeg sela gdje smo bili dao, a moj tata me zamolio da nam donesem pavlaku od jedne gospođe, naše kume“, govori Ana.

Priča i kako u selu Kiseljak godinama postoji izvor Kiseljaka i da kruh načinjen s tom vodom bude savršen.

„Pogača fino naraste od tog kiseljaka, ništa drugo ne trebaš stavljati, prelijep je zaista bio, oko pola 8 ujutro oni su sjeli za veliki okrugli stol jesti. Mama, tata, brat i moji Ivana i Ivan , muž je bio na liniji, on nije bio s nama tog jutra“

Taj 16. kolovoz 1993. godine bio je jedan od rijetkih dana kada se u Žepču nije pucalo i kada su civili, izbjeglice u vlastitom gradu, poput Širića mogle barem na kratko posjetiti svoja ognjišta.

„Za tim okruglim stolom su jeli, sve su pojeli, jeli su, znaš kako naš svijet kaže, kao da im je to bilo zadnje“, priča Ana.

Nekada su Širići, kada se moglo, dolazili na brzinu svojoj kući u selo Kiseljak. Ivana, Anina kćer, uvijek je pitala zašto je majka ne vodi njihovoj kući nego ide sama.

„Oni bi bili dolje preko Bosne s mojom majkom u toj kući, nisam ih ovamo htjela dovoditi, nije bilo sigurno, nikada ne znaš kada netko može opaliti i da sve počne“, prisjeća se Ana.

Selo Kiseljak bilo je na prvoj crti bojišnici tijekom napada na Žepče, ali do kasnog popodneva tog 16. kolovoza 1993. godine ništa nije naslućivalo tragediju koja će uslijediti.

„Mi smo ispred kuće radili. Paprike, paradajiz sos. Te godine je povrće rodilo k’o nikad. Muški su pripremali ta drva, a Ivana je bila u kući, četkala tepih i pjevala“, priča Ana.

Prva susjeda obitelji Širić izgubila je dvojicu braće 13. i 14. kolovoza te godine. Ivana je pjevala. Njena majka Ana mislila je da će se pjesma čuti do susjednog dvorišta i da će se to shvatiti kao uvreda.

„Jedan brat joj je poginuo jedan dan, drugi brat drugi. A Ivana je pjevala u kući. Uletjela sam k’o da me struja stresla. Pa to su Lucijina braća, mislim se, da žena čuje, šta će pomisliti o nama“, govori Ana.

Kada je ušla u kuću, Ivana je četkala tepih, a njena duga, izrazito plava kosa kakvu nitko u obitelji Širić nije imao, obasjala je dnevni boravak.

„Govorim joj ‘Ivana bona, što pjevaš’, a ona meni odgovori: ‘ Pusti me mama, to je sve što ja imam“, priča Ana.

Kiša metaka

Govori i kako nije znala što bi joj rekla i da se samo okrenula i izišla u dvorište. Ubrzo je zaklala pijetla, a drugu kćer, Marinu, poslala da odnese kosti psu njenog strica u kući nekoliko metara ispod njihove.

„Radila sam u toj našoj šupi i odjednom su počeli metci letjeti, to je bila kiša metaka, dreka, vika, derali su se Allahu Ekber, svašta nešto, pa to je ružno pričati šta su govorili“, govori Ana.

Njena kćer Marina već je bila s rodbinom i drugom djecom, roditelji njenog supruga su prešli putem i bježali preko bara do rijeke Bosne koju su, potom, pregazili.

„U trenutku je počela pucnjava, mi smo ušli u kuću da se sakrijemo. Od moje druge jetrve su izveli oca i majku, dotjerali ispred kuće moje svekrve i još neke ljude, tjeraju ih da viču, da nama kažu da se izlazi iz kuća, ranije su vidjeli da smo unutra“, govori Ana.

Predložila je da iziđu samo ona, njena majka i kćer Ivana te da otac, brat i njen sin Ivan, ostanu u kući.

Onda je Anin brat rekao: „Izlazimo svi, ili nas zapalili ovdje ili vani, isto nam se piše, izlazimo svi, netko će preživjeti“.

Vojnici tzv. Armije BiH istjerali su ih ispred kuće – na put između Anine kuće i kuće roditelja njenog supruga. Zarobljeni Hrvati stajali su pred tom kućom neko vrijeme, a bošnjačko-muslimanski vojnici se „naduravali“ oko njihove sudbine.

„Jedan je govorio ‘treba ustaše odmah pobiti’, drugi ‘nećemo još’, onda su nas potjerali tim putem, držali noževe pod grlima nekim ljudima, netko ih je nazvao na tu radio stanicu i onda je počelo“, prisjeća se Ana.

Kiša metaka, kiša metaka, kiša metaka. Tri puta je ponavljala ove riječi u našem razgovoru. Njen sin Ivan je prošao neokrznut. Ni danas nikome nije jasno da Ivana nisu uspjeli pogoditi.

„Kad smo mi tu pali, Ivana se okrenula, pružila mi ruku i kaže ‘joj majko’, sve je bilo gotovo. Ivanu ništa nije bilo, a on samo viče“, govori Ana.

„Ubiše mi sestru majko, ubiše mi sestru majko“, prisjeća se Ana.

Ubojstvo djevojčice od 13 godina

Ivan je sestru Ivanu, plavokosu djevojčicu „staru“ samo 13 godina, mrtvu nosio na rukama. Ubrzo su došli i vojnici HVO-a i odnijeli ranjenu Anu Širić preko rijeke Bosne.

„Ivan je ostao ovdje, sklanjao je sestru. Ja ga zovem da idemo, da me strah da će i njega ubiti. On sam govori da mu neće sestra biti Mesić“, priča Ana.

Mesić je, inače, ranije ubijeni vojnik HVO-a nad čijim su se mrtvim tijelom iživljavali vojnici tzv. Armije BiH.

„Dopuzala sam do terase, Ivan je odmah išao u kuću, donosio zavoje, previjao me, mene su ranili u obje noge. Dozivao ga je i moj tata da mu pomogne, ali sve je bilo gotovo“, priča Ana.

Skupina vojnika HVO-a ubrzo je „vratila“ selo Kiseljak i zarobila bošnjačko-muslimanske vojnike. Međutim, snage tzv. Armije BiH za živi štit su uzele nekolicinu zarobljenih Hrvata i prijetili da će pucati u njih ukoliko HVO otvori vatru. Na koncu je dogovorena razmjena. Tijekom tih nekoliko sati, ranjena Ana prevezena je u sanitet u Bistricu, potom na Vinište preko mosta na Bosni i onda u Teslić u bolnicu.

„Naši su tada imali sporazum sa Srbima, iz Teslića su me odvezli za Banja Luku. To je bio ponedjeljak, srijedom su došli Ivan, moj muž i mužev brat u bolnicu. U Banja Luku su došli sa šahovnicom, naše table bile na autu, oni u uniformama HVO-a“, prepričava nam Ana.

Razmijenjena je u Novskoj. Međunarodni crveni križ vodio je razmjenu hrvatskih odnosno srpskih civila. Nakon toga je prebačena u Zagreb gdje se gotovo godinu dana neuspješno liječila. Ranjena je u obje noge. A ni 25 godina kasnije to se, jednostavno kaže, nije moglo izliječiti. „Oštećen živac i džaba. Bila je to infekcija kosti od metka, ne mogu nogu uopće vratiti, nemam osjećaj za nju, ne može to zarasti od tog metka, od udara, nikad to nije izliječeno“, govori.

Godinu kasnije, 1994., Ana Širić vratila se u selo Kiseljak i svoju obiteljsku kuću.

„Kad smo se mi vratili ovdje, gore na putu, ispod onog šiblja, dvije kantice neke pune čahura, eto, koliko su pucali na nas da je to ostalo toliko poslije godinu dana. A kad iz šume krenu vikati ‘Allahu Ekber’ to je bilo jezivo, pa odjekuje sve, malo je reći strašno“, prisjeća se Ana. Priča nam i kako je teror, zapravo, trajao od prvog dana.

„Eto, dokle to išlo, kada su istjerali naš svijet iz Golubinje odakle je moj pokojni tata u njegovu su kuću uselile neke izbjeglice. Tamo je bio zarobljen i onaj novinar Pero Topić neko vrijeme. Njega su isto maltretirali, to znam. A tata moj je imao psa i oni su na tu kujicu stavili krunicu i psovali ustaške majke, takvih je scena bilo koliko hoćete“, priča Ana. Bošnjačke su se izbjeglice, govori, iz kuće njenog oca mogle vratiti u svoja sela, ali jednostavno, nisu htjeli.

Uzaludne istrage – Haag je ostao nijem na zločin u Kiseljaku

„Nekad ’96. smo išli tamo, s našom policijom da se obavi ta deložacija, oni su se davno mogli vratiti u ta svoja sela, ali nisu htjeli. Mogli su se vratiti kada god su htjeli, ali sve je to smišljeno“, priča.

Za zločin u selu Kiseljak kod Žepča ni nakon 25 godina nitko nije odgovarao, a Anu su istražni organi, kako kaže, svih sudova svijeta, ispitivali još kada je bila u bolnici u Zagrebu.

„Toliko maltretiranja, katastrofa. Prvo sud u Žepču, pa smo poslije išli u Vitez, Busovaču. U Vitezu me neki Belgijanac istražitelj ispitivao, to je trajalo gotovo 24 sata. Prestrašno je bilo. Dva sam dana dolje išla i pričala, ali ništa“, govori Ana.

Belgijski istražitelj u ime Haaškog tribunala na kraju tog razgovora Ani je rekao: „Gospođo, zadnji sam put plakao kada sam imao 9 godina“.

„Probude te samo, živce ti protresu na maksimalno i nikad ništa. Koga srce ne boli, oči mu ne plaču. Znam da mene ne može razumjeti netko tko to nije doživio, osjetio. Jednostavno je to tako, što tebe ne boli i ako ti se nije desilo slično, ne možeš ni shvatiti. To je tako. A taj Haag, oni su se samo Hrvatima dobro narugali“, priča Ana.

Prije 4 godine istražitelji SIPA-e su boravili u selu Kiseljak. „Opet su zvali, govorili da ispituju, da će biti nešto. Jedan dan ispitivali mene, drugi dan sina. Prije tog su bili prije 2012. godine prvi puta kod nas“, govori Ana.

Nisu istražili ništa. Na kućnu adresu obitelji Širić poslali su obavijest 2014. godine kako je čovjek koji je zapovijedao tom akcijom umro 2013. godine.

„Što mi imamo od te informacije? On je rodom iz Maglaja, na Ilidži je živio, tamo je sahranjen. Ne znam svrhu jedne takve obavijesti“, govori Ana.

Istražitelj iz SIPA-e ponovno je te 2014. godine došao u selo Kiseljak. Ana je, po tko zna koji put, razgovarala, pokazivala mjesto na kojem se zločin dogodio. A automobilu, sa zatamnjenim staklima sjedio je netko.

„Izveo me gore, u jednom mi je trenutku rekao da je u autu čovjek koji je bio ovdje. To je bilo propadanje u zemlju. Užasan osjećaj“, govori Ana.

Sustavno ignoriranje medija

Sudbinama stradalih Hrvata u Kiseljaku nisu se ni mediji osobito bavili.

„Zadnji su put 1996. godine bili tu, htjeli su neki film snimati. Za sve ove godine nitko nije dolazio ovdje ni tražio nas, to kad pitate odnos medija, pa ne postoji odnos medija. U ratu kada je to bilo onda je HRT nešto objavio, to su mi poslije govorili naši koji su bili u Njemačkoj i vani negdje pa su gledali i to jednom ’96 godine“, govori Ana.

“Moraš oprostiti, ako ne oprostiš, ne možeš biti miran”

Svaki je dan, priča nam, s time i s tom unutarnjom borbom. „Moraš oprostiti zbog sebe, ako ne oprostiš ne možeš biti miran. To je bilo ovdje. U ovom dvorištu. Svaki dan ja s tim živim, i psihički i fizički“, govori Ana.

Naš razgovor Ana Širić zaključuje riječima: „Moje dijete, brata i roditelje ništa više ne može vratiti. Ali da barem odgovaraju oni koji su to naredili i počinili. Zbog pravde, da drugi shvate da ne možeš Hrvatima napraviti što hoćeš i tako nešto, a da ti se ne sudi. Da dođe jednom dan da netko za to odgovara. Iako, sve manje u to vjerujem“.