‘Nikad nisam znala kada ću pogriješiti pa će se pretvoriti u divlju zvijer i obrušiti na mene! Specijalnost mu je bila udarati po onim dijelovima tijela koji se mogu prekriti, tako da i dalje može glumiti ljubaznu i srdačnu osobu.’
Magdalena, prestani sanjariti, govorila mi je uvijek moja majka. Slijegala bih na to ramenima smatrajući da je prestara da bi me mogla shvatiti. Naime, ja sam rođena kad su moji roditelji imali već četrdeset godina i oduvijek sam se osjećala poput neke mješavine kćeri i unuke. Previše su me štitili i upozoravali na stalne opasnosti koje su, po njihovu mišljenju, vrebale na mene sa svih strana.
– Mama, pusti me da dišem – ponavljala sam joj svakodnevno kad bi me zasipala svojim upozorenjima.
Ja sam se željela baciti naglavce u svijet i uživati punim plućima u svemu što mi se nudilo. A više od svega željela sam razbiti to stakleno zvono u kojem sam se osjećala kao zarobljena i okusiti pravi život.
S osamnaest godina sam maturirala, no odbila sam upisati studij. Bilo mi je draže početi raditi, a imala sam i priliku jer je jedan očev prijatelj ponudio da u njegovoj tvrtki radim kao tajnica.
– Pametna si i marljiva, mogla bi studirati – pokušao me nagovoriti otac, koji je za svoju jedinu kćer sanjao svijetlu budućnost.
Ja sam ga čvrsto zagrlila i poljubila u već sijedu kosu, što sam uvijek činila kad bih se raznježila.
– Pusti me da pokušam raditi – umirila sam ga. – Ako vidim da sam pogriješila, upisat ću fakultet.
Naravno, nisam mu mogla priznati da je taj posao za mene ujedno i prvi korak prema slobodi.
Uživala sam radeći u uredu, kolege su bili simpatični, nisu me tretirali kao dijete, a neke od žena koje su tamo radile vodile su vrlo uzbudljiv život, barem je tako izgledalo prema njihovim pričama. Jedva sam čekala da se izvučem iz napornog roditeljskog nadzora i oslobodim njihova pritiska pa da i sama počnem tako živjeti.
Voljela sam ujutro sjediti za svojim radnim stolom i, iako sam trebala još puno toga naučiti, imala sam osjećaj da sam napokon postala odrasla.
I tako je napokon došao kraj vremenu kad sam se morala vraćati kući do ponoći. Počela sam češće izlaziti i, uz izgovor da se moram družiti s novim kolegama, često sam provodila večeri u kafićima ili diskoklubovima.
Kad sam upoznala Emila, osjećala sam se kao na sedmom nebu. Njegov nježan pogled obuhvatio me od glave do pete i odjednom, u gužvi i buci diskokluba, osjetila sam se okružena nevjerojatnom čarolijom zamišljajući se u njegovu naručju.
Sada znam da su to bile samo fantazije neiskusne djevojke pri prvom susretu s ljubavlju: dotad sam bila doživjela samo tinejdžerska koketiranja koja su se uglavnom odvijala više u mojoj glavi nego u stvarnosti.
Emil mi je prišao, primio me za ruku i poveo van iz diskokluba. Pošla sam za njim bez protivljenja, osjećajući se privilegiranom zbog njegove pažnje. Tišina na ulici me zbunila i on je to vjerojatno primijetio jer mi je još čvršće stisnuo ruku.
– Tako si lijepa i nježna – šapnuo mi je nešto kasnije dok smo sjedili u njegovu autu na parkiralištu ispred diska.
Nije me pokušao poljubiti, jedini kontakt među nama bio je lagani dodir njegovih prstiju po mom licu. Njegova su pitanja potom postala prilično napasna jer je odmah htio da mu ispričam sve o sebi i svojoj obitelji, no ja sam bila sretna što razgovaram s njim. Nisam mogla vjerovati da sam uspjela privući pažnju najljepšeg mladića.
Ustvari, on više i nije bio mladić, nego zreo muškarac. Kako sam saznala, imao je trideset i dvije godine, dobar posao i želio je upoznati ženu koja bi ga razumjela. Odmah sam pomislila kako sam ja prava osoba za njega!
Vrlo brzo smo postali par i, iako smo u početku još izlazili u društvu prijatelja po noćnim klubovima, malo-pomalo Emil mi je dao do znanja da me želi samo za sebe, a ja sam ga toliko voljela da sam se s veseljem odrekla tih zabava s društvom.
– Nas dvoje možemo sami protiv cijelog svijeta, Magdalena – uvijek mi je govorio. – Želim te cijelu samo za sebe.
Moji su roditelji primijetili da sam zaljubljena i poželjeli su upoznati Emila, a on se predstavio u najboljem svjetlu, kao pravi gospodin i dao je sve od sebe da ih osvoji. Tek danas mi je jasno da je već tada poput pauka pleo svoju mrežu u koju je namjeravao uhvatiti svoju žrtvu kako bi je poslije lako mogao ubiti.
Moji roditelji nisu imali ništa protiv naše veze, bili su zadovoljni što je stariji od mene jer su njegove godine za njih bile jamstvo da je zreliji i ozbiljniji od mojih vršnjaka. Uz to, cijenili su to što ima siguran posao i što je prema meni jako nježan i pažljiv.
Ja sam ga ludo voljela i kad me zaprosio, zaplakala sam od sreće. U vrijeme zaruka nisam ni na trenutak imala nedoumice oko njegova karaktera, čak ni onda kad sam primijetila da nerado posjećuje vlastitu obitelj. Govorio mi je da je nakon smrti roditelja došlo do pucanja veze između njega i njegove braće i da se ni jedan od njih nikad nije potrudio da te veze obnove.
Još se sjećam neobičnog telefonskog poziva njegove sestre Olge.
– Jesi li sigurna da ga voliš, Magdalena? – pitala me nekoliko dana nakon što smo najavili vjenčanje.
– Naravno, on je najnježniji i najosjećajniji muškarac kojeg sam ikad upoznala – odgovorila sam joj iznenađena njezinim pitanjem.
– Ponekad ljudi nisu onakvi kakvi se čine – oprezno je prokomentirala.
– Što želiš reći? – izazvala sam je jer mi je smetalo njezino ponašanje i bila sam sigurna da su razmirice između nje i Emila razlog takvih zločestih komentara.
– Trebaš biti jako oprezna, Magdalena. Ljubav ne može uvijek mijenjati ljude.
Razbjesnila sam se, kako se usuđivala tako ružno govoriti o svom bratu? Odakle joj pravo da se miješa u naš odnos?
– Slušaj, zbog toga što volim Emila i ne želim da se uzrujava prešutjet ću mu ovaj telefonski razgovor, no ne želim čuti više ni jednu zlobnu primjedbu jer ću u suprotnom prekinuti svaki kontakt s tobom – odlučno sam rekla.
– Neka te Bog čuva, Magdalena – odgovorila je čudnim glasom prije nego što je prekinula liniju.
U tom sam je trenutku prezirala zato što sam bila uvjerena da želi upropastiti moju sreću sumnjama. Bila sam previše zaljubljena da bih malo bolje razmislila o tom razgovoru: pripreme za vjenčanje, euforija zbog tolikih novosti u mom životu i pomisao na to da bih u bliskoj budućnosti mogla postati majka, onakva kakvu sam oduvijek željela i sama imati, činili su me gluhom na svako upozorenje.
Slijegala sam ramenima čak i kad su mi prijateljice govorile da smo se Emil i ja previše izolirali, preokretala sam očima kad bi moj otac tvrdio da je Emil ljubomoran na sve koji me vole i koji mi žele dobro. Bilo mi je draže plutati na svom oblaku sreće koji nisam imala namjeru napustiti niti zbog jednog jedinog razloga na svijetu.
Vjenčali smo se jednog ljetnog dana: on je izgledao kao princ iz bajke, a ja sam ga gledala s obožavanjem. Kad smo krenuli na medeni mjesec, njegovo se raspoloženje promijenilo. Milovanja i dodiri su postali manje nježni, ponekad bi mu pobjegle neke oštre riječi. Ali nakon njih bi odmah uslijedili veliki izljevi strasti koji su me potpuno zbunjivali.
Bila sam sama s muškarcem vrlo promjenjivog raspoloženja, koja su prelazila iz neopisive nježnosti u neke izraze mračne odbojnosti prema meni. Bila sam zaprepaštena i zbunjena tom promjenom, no nisam dala da me obuzmu crne misli. Pokušavala sam uvjeriti samu sebe da je to možda zato što mu se ne sviđa taj egzotičan otok koji sam odabrala za naš medeni mjesec jer sam znala da bi njemu bilo draže da smo posjetili neku zemlju sjeverne Europe, no uspjela sam ga odgovoriti od toga samo uz pomoć njegovih prijatelja koji su ga počeli zezati da će se pretvoriti u sjevernog medvjeda ako se nastavi tako izolirati i uz to još otputuje na sjever na medeni mjesec.
Zaključila sam da mi se sada osvećuje zbog tog nasilu izmamljenog pristanka da otputujemo na more. To sam pomislila kad me jedno poslijepodne, nakon što sam se vratila s plaže na kojoj sam se zadržala u ugodnom razgovoru s još nekim stranim turistima, čvrsto primio za rame i počeo snažno tresti.
– Ti si moja supruga – vikao je. – Ne moram te dijeliti s drugima!
Bila sam prestrašena i oči su mi se ispunile suzama.
– Emile, molim te, prestani, plašiš me – zajecala sam.
Naglo me pustio tako da sam izgubila ravnotežu i pala na krevet, a zatim se bacio na mene i grubo vodio ljubav sa mnom. Gdje je nestao onaj muškarac koji je s toliko nježnosti znao u meni probuditi strast?
No, mora da sam se tada onesvijestila jer kad sam otvorila oči, shvatila da sam sama na krevetu i da osjećam bol po cijelom tijelu. Plahte su bile zgužvane, no u sobi nije bilo nikoga osim mene. Teškom mukom sam ustala i otišla u kupaonicu, no kad sam se pogledala u ogledalo, trgnula sam se od šoka.
Oči su mi bile otečene od plača, a na nadlakticama sam imala modrice od Emilova snažnog stiska. Zapitala sam se kamo je nestala ona sretna djevojka kakva sam bila prethodnih mjeseci. Preda mnom je bio još samo njezin nejasan i deformiran odraz.
– Zašto? – šutke sam se pitala, no nisam nalazila odgovor na to pitanje.
Pokušala sam toplim tušem ublažiti bol koju sam osjećala po cijelom tijelu. Emil se vratio kad sam se iz kupaonice vraćala u sobu. Prestrašeno sam se povukla nekoliko koraka unatrag bojeći se novih grubosti, no na njegovu je licu bio osmijeh. Nisam mogla doći k sebi.
– Lijepo se odjeni, večeras idemo plesati – rekao mi je ljubazno.
Zapanjeno sam ga pogledala, da nisam na rukama imala modrice od njegova stiska, mislila bih da sam sanjala sve ono što se dogodilo.
– Emile… – zaustila sam, ali nisam mogla nastaviti.
Prišao mi je, a ja sam zbog toga zadrhtala od straha, i nježno me privio u naručje.
– Bila si neposlušna, ali opraštam ti – šapnuo mi je u kosu.
Željela sam ga pitati u čemu sam pogriješila, no pustila sam da me tješi, dok se u mojim mislima počela rađati sumnja da sam se možda zaista ružno ponijela, a on me samo pokušao prekoriti.
Te sam večeri odjenula haljinu dugih rukava kako bih sakrila modrice i, kad smo izašli u diskoklub, izgledali smo kao sretan par. Ja sam se trudila da mu u svemu udovoljim, a on me za to nagrađivao svojim nježnim pogledom, kojim me nekoć osvojio.
Medeni mjesec se nastavio bez drugih problema, no ja sam izgubila spontanost i uživjela se u ulogu poslušne i podređene supruge.
Kad smo se vratili kući, počeo je naš pravi zajednički život. Nije nam bilo loše, iako je moj suprug bio jako zahtjevan i strogo bi me pogledao ako bi se dogodilo da mu zaboravim izglačati omiljenu košulju.
– Prvi dani su uvijek teški – bile su me upozorile neke udane kolegice. – No, pomalo ćete se priviknuti jedno na drugo, ali svađe će i dalje postojati.
Sjećajući se tih riječi, smatrala sam da se ne razlikujemo puno od ostalih mladih bračnih parova i ružna epizoda s medenog mjeseca postala je samo ružna uspomena koju trebam što prije zaboraviti.
Jednog petka navečer jedna od kolegica je, bez prethodne najave, odlučila svoj rođendan proslaviti poslije posla u kafiću.
Nazvala sam supruga kako bih ga obavijestila da ću se vratiti malo kasnije. Navalio je na mene s pitanjima, a zatim mi je naredio da odmah dođem kući.
– Ne mogu, uvrijedila bi se – odgovorila sam. – Ostat ću što kraće budem mogla.
Prekinuo je vezu bez pozdrava ostavivši me zaprepaštenu, no poslije je moja kolegica bila tako draga i atmosfera je bila tako ugodna i opuštena da nisam ni primijetila da sam se zadržala dulje nego što sam mislila.
Kad sam otvorila vrata našeg stana, još uvijek sam imala osmijeh na licu. Činilo mi se da se ipak nisam zadržala pretjerano dugo i bila sam spremna popraviti raspoloženje Emilu bude li još uvijek nezadovoljan što nisam s posla došla ravno kući.
Pljuska me pogodila dok sam još stajala na pragu, i to tako snažno da sam glavom udarila u zid. Jauknula sam, no moj je suprug već zatvarao vrata stana i počeo me za kosu vući prema dnevnoj sobi.
– Prestani, molim te – preklinjala sam ga.
– Ti moraš slušati samo mene, jesi li razumjela? – urlao je.
– Samo sam bila… – pokušala sam mu objasniti.
Nije dopustio da završim, već me s nevjerojatnom brutalnošću počeo udarati po rukama i nogama.
– Sada ćeš naučiti tko je gazda u ovoj kući – povikao je s ciničnim osmijehom na licu i pogledom divlje zvijeri.
Ostala sam ležati na podu jecajući dok je on navukao jaknu i izašao iz stana zalupivši vratima za sobom. Tek puno kasnije uspjela sam se odvući do kupaonice i tada sam shvatila da mi je cijelo tijelo prekriveno modricama od udaraca.
Samo je lice, osim crvenila, bilo netaknuto. Tada još nisam znala da je Emilova specijalnost udarati snažno samo po onim dijelovima tijela koji se mogu prekriti, tako da ih nitko ne vidi, a on i dalje može glumiti ljubaznu i srdačnu osobu.
U tom trenutku nazvala me moja majka.
– Zdravo, zlato, je li sve u redu kod tebe? – pitala me veselo.
Poželjela sam joj sve ispričati, zamoliti je da mi pomogne, no kad sam pomislila na bol koju bih joj time zadala, odlučila sam šutjeti. Nisam mogla tako razočarati i zabrinuti roditelje koji su bili uvjereni da su svoju jedinu kćer povjerili zaljubljenom i brižnom muškarcu.
– Da, odlično sam – odgovorila sam pretvarajući se da sam dobro raspoložena.
– Nekako ti je čudan glas, jesi li prehlađena?
Zadržavajući suze, sjetila sam se da je ona oduvijek imala sposobnost naslutiti svaki put kad sam se u životu našla u teškoj situaciji pa sam brzo poklopila slušalicu uz izgovor da moram završiti večeru.
Ostatak večeri provela sam sklupčana na kauču, drhteći svaki put kad bih čula zvuk dizala. Emil se vratio tek kasno noću, naredio mi da odem u krevet i prisilio me na spolni odnos, no bio je manje grub nego što sam očekivala da će biti. Možda mi je time želio pokazati da mi je oprostio. No, ja sam se unatoč tome osjećala prljavom i silovanom. Tada sam već bila posve sigurna da sam postala žrtvom poremećenog čovjeka.
Dva dana poslije, kad mi se slučajno podigao rukav majice dok sam pokušavala dohvatiti neki spis s najviše police uredskog ormara, opazila sam užasnut pogled Lidije, jedne od starijih kolegica, koja je buljila u moju ruku prekrivenu ružnim modricama.
Brzo sam spustila rukav pretvarajući se da sam zauzeta poslom kako bih izbjegla bilo kakvo pitanje, no nešto kasnije ona je prišla mom stolu i pitala me bih li htjela porazgovarati s njom. Odmahnula sam glavom.
– Budi oprezna – rekla mi je tada. – Neke situacije postaju sve gore i gore i mogu jako loše završiti.
– Ah, misliš na ovo? – rekla sam ležernim tonom i podigla rukav. – To je samo posljedica mog nespretnog pada niz stube.
U njezinim sam očima vidjela sažaljenje i shvatila da sam upravo počela lagati kao što se govorilo da to čine one žene koje su trpjele nasilje svojih partnera.
Emil me voli, pokušala sam uvjeriti samu sebe. Idućih dana naš je odnos ponovo postao miran i skladan, a jedne me večeri čak odveo u restoran na večeru.
Sve će se srediti, zaključila sam, no kad sam otišla posjetiti svoje roditelje, ostala sam kod njih sjediti u kaputu objasnivši da mi se jako žuri i da ću se idući put dulje zadržati. Nadala sam se da će uskoro nestati modrice pa ću ih moći posjetiti na duže.
Na poslu sam primijetila da me neke kolegice znatiželjno proučavaju i bojala sam se da im je Lidija ispričala što je vidjela. Srećom, bile smo jako zatrpane poslom pa sam uspjela izbjeći sve potencijalno neugodne razgovore.
Moj je život u to vrijeme bio ispunjen stalnom napetošću i strahom, stalno sam pokušavala nekako raznježiti i razveseliti Emila iz straha da nešto ne izazove njegov bijes. Bilo je trenutaka kad sam mislila da neću još dugo moći podnijeti takvu napetost i gotovo uvijek kad sam bila sama, plakala sam od nemoći.
Prošla su više od dva mjeseca od one strašne epizode, modrice su prošle, a prošli su i božićni blagdani pa sam se nadala da ćemo suprug i ja otići na tjedan dana u planine. Činilo se da se i Emilu sviđa ta ideja.
Na internetu sam pogledala kakvi se aranžmani nude i jednog dana sam slučajno, vozeći se u dizalu s jednim od susjeda, porazgovarala o tome. On mi je preporučio jako lijepo skijalište s vrlo ugodnim hotelom i povoljnim cijenama.
Zajedno smo izašli iz dizala na mom katu, a on je i dalje nastavio hvaliti to skijalište i prekrasan ambijent hotela. Odjednom su se otvorila vrata našeg stana i iz njega je izašao Emil, koji nas je pogledao prodornim pogledom, a zatim se, nakon što je susjed i njemu ponovio isto što i meni o tom skijalištu, nasmiješio kao da je jako zahvalan na tim korisnim informacijama.
Pozdravili smo susjeda i zajedno ušli u naš stan. Nisam još ni skinula kaput kad je Emil navalio na mene kao lud urlajući svakakve prostote na račun mog ponašanja. Pokušala sam se pobuniti, no bio je već obuzet svojim bjesnilom i počeo me udarati takvom silinom da nije bilo načina da se obranim ili pobjegnem.
Odjeća mi je bila poderana, a lice i ostatak tijela izobličeni od udaraca. Nakon svega me još, kao najgori bijednik, napastovao, i to prekrivši mi rukom usta kako ne bih vrištala od boli.
Malo poslije je otišao, kao što je to uvijek činio nakon što bi me istukao, ne udostojivši me ni jednog pogleda. Ja sam željela samo umrijeti kako bih se spasila nepodnošljive boli i patnje koju sam osjećala, no tada su mi se pred očima ukazala lica mojih roditelja te sam se sjetila koliku bih im bol zadala kad bih se ubila.
Još ni dandanas ne znam što me natjeralo da nazovem Lidiju. Imala sam njezin broj telefona i okrenula sam ga.
– Zamalo me ubio – prošaptala sam. – Možeš li mi pomoći?
– Odmah dolazim – odgovorila je.
Kad me vidjela, briznula je u plač. Odmah me odvela u bolnicu. Nakon toga nisam se više ni trenutka dvoumila, nego sam ga prijavila policiji.
Nije bilo lako o tome razgovarati s mojim roditeljima, ali vratila sam se živjeti k njima. Prošla sam još niz psiholoških savjetovanja prije nego što sam se nekako vratila u normalan život. Nije bilo lako, ali uz pomoć obitelji i prijatelja uspjela sam.
Emil je osuđen za pokušaj ubojstva na dvije godine zatvora, a ja sam ishodila razvod. Više ga nikad ne želim vidjeti! Ovom svojom ispoviješću voljela bih potaknuti sve žene u sličnoj situaciji da prijave svoje nasilnike i da ne dopuste da ih pretvore u žrtve i oduzmu im svako dostojanstvo. Nitko nema pravo ubiti u nama ono ljudsko niti ugasiti našu životnu radost. Nemojte to zaboraviti.