Udruga roditelja poginulih hrvatskih branitelja Ljubuški, Udruga udovica i djece poginulih branitelja Ljubuški, HVIDR-a Ljubuški, Udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, Udruga branitelja i invalida Domovinskog rata liječenih od PTSP-a, Tomislav Tomić – prvi ratni zapovjednik HVO-a Ljubuški, Udruga za afirmaciju mladih u društvu »Volim Ljubuški« i Hrvatska navijačka udruga »Skauti« Ljubuški zatražile su od lokalnih vlasti da zabrane prikazivanje dokumentarnog filma Svetlane Broz »Neđo od Ljubuškog«.
To što nitko od udruženih udrugara nije vidio film, naravno, nije bio nikakav razlog da ne donesu svoj prijeki sud koji kaže da se u tom dokumentarcu »iskrivljuje istina i stvarne činjenice koje su se dogodile u proteklom periodu«, da »sam pristup i iskazi koji su prikazani na filmu potiču mržnju i unose nemir među lokalno stanovništvo«, te da bi njegovo prikazivanje u Gradskoj vijećnici u Ljubuškom »moglo izazvati dalekosežne, negativne posljedice za sve građane«. Nevladina organizacija »Croatia Libertas« otišla je i korak dalje od spomenutih udruga, pa je najavila da će protiv autorice filma podići kaznenu prijavu »zbog širenja međunacionalne mržnje«.
Zašto su ljubuški udrugari toliko zapeli da se film o Neđi ne prikaže u gradu u kojem je živio i u kojemu je umro? Pa zato što je Nedjeljko Neđo Galić bio i ostao velik i plemenit čovjek i u vremenima kada se plemenitost nije doživljavala kao ljudska vrlina nego kao nacionalna izdaja. Zato što se Neđo od Ljubuškog u ljeto 1993. jedini u gradu pobunio protiv progona svojih sugrađana bošnjačke nacionalnosti.
Zato što je kod gradskih vlasti urgirao da zaustave zulum Mladena Naletilića Tute i pripadnika njegove Kažnjeničke bojne koji su Ljubušake »pogrešnih krvnih zrnaca« istjerivali iz njihovih domova, ali mu je odgovoreno da će »hrvatski narod, a ne on, odlučivati s kim će živjeti i tko će ostati, a tko otići iz Ljubuškog«. A kazano mu je i to da »kad mu je već toliko stalo do balija, neka ide s njima«
I Neđo je otišao, ali tek nakon što je, zajedno sa svojom suprugom Šteficom, uradio sve da »balije« spasi od deportiranja u logor Heliodrom. Galići su svojim komšijama s liste za izgon pružali utočište i u kućnoj manufakturi falsificirali pozivna pisma iz inozemstva koja su bila jedino pomoćno sredstvo da proskribirani Ljubušaci ne završe u logoru nego u dalekom svijetu. A kad su i posljednji Bošnjaci napustili grad, iz Ljubuškog su otišli i Neđo i Štefica s djecom.
Nakon završetka rata Galići su se vratili u grad gdje se kao dežurna istina i dan-danas propovijeda da je Bošnjacima naređeno da napuste Ljubuški zato što su navodno osnovali tajnu organizaciju s ciljem da razoružaju većinski hrvatski puk i ovladaju gradom, a kao jedan od suorganizatora te akcije biva prozivan i Neđo. Propovijeda se u Ljubuškom da je lokalnim Bošnjacima te ratne 1993. godine zapravo napravljena usluga, jer im je, eto, velikodušno dopušteno da odu u bijeli svijet i tamo se »odlično snađu«, te da bi zbog svega toga ti preživjeli nezahvalnici trebali »podignuti spomenik Mati Bobanu«.
Zašto je, dakle, film o Neđi od Ljubuškog nepoželjan među onima koji čuvaju stečevine etničkog čišćenja? Iz istih razloga zbog kojih je 1993. bilo nepoželjno stati u obranu progonjenih. Biti čovjek. Biti Neđo.
Predrag Lucić l Novi List.hr
wpDiscuz