Posljednja ispovijest Tita: U detalje je opisao propast SFRJ, kao i pokušaj da odredi nasljednika

Povjesničar Vjenceslav Cenčić objavio je knjigu “Titova posljednja ispovijest”, dvadeset godina nakon smrti Josipa Broza Tita, neku vrstu Titovog političkog testamenta koji baca sasvim novu sliku na lik i djelo političara koji je ostavio neizbrisiv trag na političkoj sceni bivše Jugoslavije
Knjiga je sastavljena od stenogramskih bilješki slavnog govora u Karađorđevu u prosincu 1979. godine i razgovora koje je vodio sa Josipom Kopiničem, kojega su mnogi smatrali najznačajnijim jugoslovenskim obaveštajcem svih vremena.
 
Dijelovi govora objavljeni su na blogu Solonov polis.
 
“Bio sam protiv ustava iz 1974! Bio sam protiv davanja državnosti pokrajinama i dijelovima Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora sa ostalim republikama, odnosno referendumom cijele zemlje. I tada, a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane.
Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine bit će krivi za sudbinu Jugoslavije!
 
Razmišljao sam i onako sam u sebi rekao: “Pa, stari, i ti bi trebao sebi odrediti nasljednika”. Razmišljao sam i stavio na papir nekoliko mlađih, već iskusnih rukovoditelja i odlučio sam se na njih dvoje: Miku Tripala i Ratu Dugonjića. Pišući sam se prisjetio i Ive Lole Ribara, jer sam uvijek u šali govorio, a mislim da sam to rekao i Kopiniču, da će on biti moj nasljednik. Ta informacija “procurila” je za vrijeme rata, pa se Hebrang našao pogođen i odlučio se na osvetu i organizirao ubojstvo Lole.
 
O mom nasljedniku nikom nisam govorio osim Jovanki, a ona je to, kako mi je tvrdila, iz šale, rekla Stevi. Taj podatak odmah je “procurio” do Vlade i Bevca.
 
Ni praunuci neće oprostiti zaduživanje! Nakon donošenja novog Ustava, republike su se uz suglasnost Federacije za zadnjih godinu i par mjeseci zadužile preko 10 milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju – rekao je Tito. Ja sam, kao predsjednik države, odbio potpisati odobrenje o zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamjenik to potpisao.
 
Mene optužuju da sam zabranio da se ide na oslobađanje logoraša koje je tada čuvalo stotinak ustaša – drugovi, taj Vickov prijedlog nije došao do mene i ja se sada pitam gdje je završio. Sam sebe optužujem zašto do sada nisam bio u tom logoru smrti i poklonio se sjenama ubijenih. Sada sam se prisjetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić (Stevo) bili protiv obilježavanja Jasenovca. Pa Stevin istup prilikom otkrivanja spomenika u Jasenovcu.
 
Nije kao predsjednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik, pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvrijeđao, vičući im: “Malo smo Vas potamanili”. O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara (Đuro). Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom. Puno puta se pitam zašto ne rasvjetlimo ove Stevine nebuloze i rasipništvo. Imam dojam da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih htio da reagirati, branila ga je Jovanka.
 
Goli otok je stvorio Kardelj, predloživši da se svi koji su se izjasnili za Rezoluciju izoliraju na jedan otok. Pomoć u tome dali su mu Augustinčić i Stevo (Krajačić) koji su mu pričali o Golom otoku i dobrom kamenu s kojim se služi Augustinčić pri izradi skulptura. I tako je na sastanku Politbiroa, kad se raspravlja o izolaciji uhapšenih, Kardelj predložio Goli otok kao najbolje rješenje.
 
S jedne i druge strane tog puta dočekivali bi ih već uhićeni i tukli remenjem i toljagama, a ovi “Slovenci” odgovorili bi im i vikali: “Ne mlatite nas čovječe”.
 
Nisu to bili Slovenci, već Bosanci i Ličani koji su radili u Sloveniji. Svoje su ibeovce (zagovornike Informbiroa) proglasili ludim, posebno ako se radilo o školovanom kadru. Tako je Edo “branio” Jugoslaviju i Partiju u Sloveniji. Zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika svijeta to predlagalo.”