Nije problem Slaven Kovačević, Bošnjak, niti je problem samo Željko Komšić, Bošnjak koji godinama otima hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BIH.
Pravi problem leži u očiglednoj selektivnosti međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta, koji zatvara oči pred svakim bošnjačkim napadom na Daytonski sporazum, dok u istom dahu pokazuje spremnost da se obračuna s Hrvatima kada oni istupe s političkim zahtjevima.
Zamislimo da je neki Hrvat u Predsjedništvu BiH izjavio ono što su izrekli Kovačević i Komšić samo parafrazirano na hrvatski način – da Dayton treba rušiti, da treba stvoriti treći entitet ili da bi institucije BiH trebale raditi u službi njegove stranke. Recimo poziv institucijama države da se stave u službu HDZBIH.
Zamislimo savjetnika Dragana Čovića u Predsjedništvu BIH kako OHR šefa naziva nacistom i nakon tog nema reakcije OHR-a ili reakcije US ambasade.
Shvaćamo li koliko su OHR i US ambasada kukavičke institucije koje posluju u stalnom strahu od muslimanskog gnjeva. Realno , kao poštuju ih a zapravo su islamofobi koji briju, da se protiv njih ne smije, jer tamo ima nekih radikala. To nije ništa drugo nego prikriveni rasizam.
Nemojte nam samo reći da se ne sjećate kada je Komšić, Bošnjak ,pozvao institucije BIH da se stave u službu D. Fronte i skupa s njim ruše Dayton. Ako se ne sjećate onda ništa.
Ali eto rekao je to, i OHR I USA nisu reagisovali. Niti reagirali. Niti išta.
Takav Hrvat koji bi nešto slično rekao no u hrvatskom ruhu bio bi smijenjen brže nego što bi stigao završiti rečenicu. No, kada bošnjački političari pozivaju na razgradnju temelja na kojem BiH počiva, pa čak i kada nazivaju visokog predstavnika fašistom, Schmidt ostaje nijem.
Kada je Kovačević, Komšićev savjetnik, javno napao Dayton i otvoreno pozvao na stvaranje naddržavne “građanske BiH”, sve pod plaštom “građanske” retorike, Schmidt nije reagirao.
Da je taj napad došao od strane hrvatskog člana Predsjedništva ili njegovog savjetnika, već bismo vidjeli hitnu intervenciju, smjenu ili, u najmanju ruku, strogi diplomatski ukor.
Problem nije samo u Daytonu, nego u dvostrukim standardima.
Kovačević može nesmetano kritizirati Dayton i nazivati Schmidta nacistom, no kada bilo koji Hrvat postavi legitimna pitanja o ravnopravnosti konstitutivnih naroda, njihov glas se guši.
Schmidt svojim djelovanjem pokazuje da je podložan bošnjačkoj agendi.
Umjesto da bude nepristrani čuvar mirovnog sporazuma, on postaje alat jedne strane, istovremeno ne reagirajući na ozbiljne napade na Dayton od strane bošnjačkih političara.
Ovakav selektivan pristup nije slučajan. Schmidt smjenjuje Hrvate i reagira na pritiske bošnjačkih političkih krugova, dok pušta bošnjačke političare, poput Komšića i Kovačevića, da nekažnjeno napadaju Dayton i šire političku retoriku koja ide u korist unitarističke agende.
Time ne samo da se stvara opasan presedan, nego se otvara put daljnjoj destabilizaciji zemlje.
Kovačević je samo simptom puno većeg problema – Schmidtovog pristranog djelovanja.
Njegovo neselektivno toleriranje bošnjačkih napada na Dayton i istovremena spremnost da kazni svakog Hrvata koji se protivi takvoj politici jasno pokazuje zašto ga je Kovačević nazvao nacistom.
Ne zato što je Schmidt ideološki nacist, već zato što se, očigledno, stavlja u poziciju političkog arbitra koji kroji pravdu samo jednoj strani, podupirući model po kojem Hrvati postaju građani drugog reda.
Na kraju, ovo je stvarno pitanje o kojem Schmidt mora odgovoriti: Zašto ne primjenjuje iste standarde prema svim stranama u BiH?
Ako Dayton propada, to nije zato što ga Hrvati pokušavaju reformirati, nego zato što Schmidt selektivno tolerira napade na njegove temelje, kada to dolazi iz bošnjačkih političkih krugova.