Ne postoji dakle “građanska Bosna”

“Građanska Bosna”, čest usklik u recentnim političkim sevdalinkama u Bosni, rjeđe i u Hercegovini,  naprosto ne postoji. Da postoji “građanska Bosna” bila bi danas i sutra i prekosutra na bosanskim i hercegovačkim  ulicama iz jednog jednostavnog razloga. Građanstvo naime nije tek puko podržavanje nacionalističkog SDP-a uz odmahivanje rukom kako oni nisu nacionalisti “jer ima tamo i Srba i Hrvata”, građanska kultura  jako oštro reagira kada se malobrojnijim identitetima krše građanska prava…

Građansko u Europi, u uljuđenim zemljama svijeta nastalo je na najboljim postulatima humanizma i predstavlja takvu kulturu življenja koja se humano odnosi ne samo prema čovjeku pojedincu nego prema svakom kolektivu u državi, pa tako i prema nacionalnim kolektivima.

__________piše: Ivan Šušnjar l poskok.info

Građanska kultura uljuđenih društava podrazumijeva da će građanska većina dignuti glas kada se krše neka prava u zemlji, pa bila to čak i prava krznenih životinja ili prava queer zajednice, prava žena, prava radnika, prava neradnika,  ali isto tako , neka se ne ljute već spomenute krznene životinje – kućni ljubimci naših većinskih komšija što ih evo  moram usporediti s nama, i prava nas pripadnika malobrojnijih nacionalnih kolektiviteta, da prostiš.

Istinska građanska kultura dakle ne negira nacionalno.  U normalnim državama. Kako se to nacionalno ne bi razbuktalo i postalo nacionalističkko građanska klasa tom nacionalnom daje sva nacionalna prava. Time nacije, etnosi višenacionalnih država postaju zadovoljni, postaju lojalni dio cjelokupnog građanskog društva, ljudi koji vole i poštuju svoju zemlju, poštujući kroz to i praksu većinskog etnosa koji kroz širinu svoje građanske kulture  toj manjoj naciji-etnosu ne spori njegova kolektivna prava.

U Švicarskoj npr. većinska nacija Njemci, solidarizirana je s potrebom talijanske zajednice u toj zemlji za njenim TV kanalom. Budući da je Talijana malo, a imaju pravo i potrebu za TV kanalom na vlastitom jeziku, građanska Švicarska s njemačkog govornog područja, sufinancira TV kanal na talijanskom jeziku, koji uređuju i vode Talijani Švicarske. Njemci im se ne mješaju u uređivanje programa bez obzira što ga jednim dijelom plaćaju.

Posljedica toga je da švicarski Talijani poštuju svoje dobre i brižne komšije švicarske Njemce i poštuju i vole svoju državu Švicarsku. I ona voli  i poštuje njih.

A što čini naša tzv. “građanska Bosna”? Pripadnici tzv. Građanske i navodno anacionalne opcije u Federalnom Domu naroda potežu pitanje vitalnog nacionalnog interesa kada malobrojniji narod zatraži realizaciju prava koje mu po Ustavu pripada. Umjesto solidarnosti s malobrojnijim narodom, “Građanska Bosna” zahtijeve tog naroda naziva separatističkim i antidržavnim, pripadnike tog naroda i njegove vođe kriminalcima i fašistima, malobrojne medije koji artikuliraju stavove tog naroda nacionalističko-fašističkim.

To je dakle stadij do kojeg je evoluirala građanska kultura “Građanske Bosne”

Posljedica takvog djelovanja “građanske većine u BIH” je ta da pripadnici malobrojnijih  etnosa logično  nikako ne mogu da pristanu na takav “partnerski” odnos. Svoju državu sve manje vole. Od nacije postaju nacionalisti a suživot im predstavlja apstraktan pojam.

Umjesto švicarske suradnje cvjeta “bosansko” nepovjerenje. Kuha lonac. Umjesto jačanja švicarskog patriotizma cvjeta “bosanski” separatizam. Umjesto švicarskog dijaloga na sceni je “bosansko” dociranje. Većih prema manjima. “Građanske Bosne” prema onima koji Bosnu ne vide kao oni. Tzv. “Građani”. U suštini najrigidniji nacionalisti.

Kada par talijanskih sela koji se nalaze u njemačkom kantonu u Švicarskoj  izrazi želju proglasiti se talijanskim kantonom ili se pripojiti nekom od susjednih talijanskih kantona u Švicarskoj , vlada Švicarske, koja je građanska Vlada, i koja provodi građansku europsku kulturu taj zahtjev ne proglašava opasnim po državu  nego legitimnim zahtjevom te raspisuje referendum po tom pitanju. Rezultat koji poluči referendum ne slabi državu nego ju jača.

Talijani iz tih sela izlaze na referendum i proglašavaju kanton. U Švicarskoj se praktički unutarnje granice konstantno mijenjaju kroz sva ova stoljeća a da vanjski svijet za to i ne zna. Budući da je to nebitno pitanje. Jer ga Građanska Švicarska ne sotonizira referendume niti oko njih pravi problem. Švicarska danas ima više kantona nego BIH općina, a općina ima oko 2000. Zemlja je veličine BIH.

Odgovor manjinske talijanske nacije na to je još veća ljubav i vjera prema većinskoj građanskoj naciji i još veći patriotizam prema državi Švicarskoj.

Kada se malobrojniji etnosu u BIH zaželi vlastite samouprave i zatraži institucionalizaciju svojih teritorija građanska Bosna isti dan skoči te manjinsku naciju nazove Karadžićem ili Tuđmanom. I pribije ju na zid.

Posljedica takve reakcije je još veće nepovjerenje, stagnacija u ekonomskom razvoju i država na aparatima.

Kada bilo koja skupina ljudi u Švicarskoj skupi određen broj potpisa u Švicarskoj se dakle izlazi na referendum, ili kada se u Vladi Švicarske pojavi nedoumica oko najbanalnijeg pitanja, primjerice da li je ponedjeljkom u urbanim sredinama dozvoljeno sušiti samo bijeli veš ili može i šareni, i ako oko tog njemački, francuski i talijanski ministri imaju različite poglede, isti dan se raspisuje referendum. I pušta građanska tronacionalna Švicarska svojim građanima i svojim nacijama da sami donesu odluku o tome.

Odluka koja se donese je odluka koju prihvaćaju svi. Nitko se ne buni da je preglasan iz jednog jednostavnog razloga. Jer su kroz dugu tradiciju međusobnog poštovanja i uvažavanja švicarski Talijani , Njemci i Francuzi pored vlastitog nacionalnog identiteta razvili još jedan identitet koji prihvaćaju cijene i poštuju. Identitet građanina Švicarske. Švicarca.

Taj identitet nije nacionalni. On je građanski identitet Švicarskog patriote koji je toliko prirodno dosegnut, samim time i dovoljno širok da ne ne negira nacionalnost svakog od nekoliko milijuna građana Švicarske koji pripadaju jednoj od tri nacije švicarske države.

Državni građanski identitet izgradio se dakle na pažnji, toleranciji i brizi države, i njene građanske kulture prema svakoj od tri nacija. Umjesto da su svoje nacionalne identitete gušili Švicarski građani, i građanska kultura Švicarske im je udovoljavala. Time su prestali svi razlozi da se švicarske nacije pretvore u odrede nacionalista. Nacionalizam je u Švicarskoj tako već 600 godina daleka prošlost. Nakon godina i godina krvavih ratova opametili su se.

Netko mudar, neki stari Švicarac, koji se sigurno nije zvao Zlatko i nije prezivao Lagumdžija, prije toliko stoljeća shvatio je da se država ne može graditi nadbijanjem nacionalnih identiteta u njoj nego upravo njihovim poštovanjem u cjelokupnoj njihovoj punini.

Posljedica toga je danas da prosječan Talijan, Njemac ili Francuz u Švicarskoj radije maše Švicarskom zastavom nego fransuskom, talijanskom ili njemačkom. Oni se ne stide svog švicarstva, štoviše ponosni su na njeg. Oni navijaju za reprezentaciju svoje Švicarske koju vole točno u onoj istoj mjeri koliko ona voli njih. Njeni sportski talenti ne igraju  za reprezentacije Njemačke, Italije i Francuske. Igraju za svoju Švicarsku. Zemlju koju poštuju jer ona poštuje njih. I plaču kada gubi i vesele se kad dobija.

Samo se zapitajmo za koga bi igrao mladi nogometni talent iz talijanskog kantona u Švicarskoj da mu kojim slučajem većinska građanska elita u Švicarskoj krši pravo na kanal na vlastitom jeziku ili da mu ne dozvoljava da na demokratskim izborima bira ili bude biran? Ili pak da na izborima većinska građanska Švicarska iz drugog naroda njegovom etnosu ospori pravo da bira svoje predstavnike te mu umjesto onih koje su birali talijani Švicarske nametne neke druge Talijane koje on nije birao? Vrlo brzo bi zamrzio svoju državu, i počeo igrati za Italiju.

Stvar je dakle vrlo jednostavna za shvatiti.

U Bosni “Građanska Bosna” radi sve suprotno od Švicarske. Iako se kunu da žele biti kao Švicarska. Tzv. Građanska Bosna svoje nacije ne poštuje. Nameće im ideju nadržave nad nacijom. Gazi po njihovim pravima i na taj način ih pretvara u neprijatelje države. Manjinske nacije u BIH postaju nacije nacionalista. Njihov nacionalizam je reakcioni nacionalizam. Građanska Bosna ne dopušta gašenje tog nacionalizma nego ga rigidnim metodama nadmetanja zapravo potpiruje nastojeći Zapadnim silama pojasniti kako je to u interesu bolje budućnosti BiH.

A ta bolja budućnost vazda na čekanju.

Tzv. “Građanska Bosna” mrzi referendume. Referendumi su opasnost za državu kaže “građanska Bosna”. Zato se ne smije donijeti zakon o referendumu na razini države. Zato se ne smije provesti popis stanovništva. Da se ljudi ne bi igrali referenduma. Najsvijetlije manifestacije demokracije. Kaže to “građanska Bosna” u državi koja je na referendumu i nastala. Zovu ga “Prvi i Posljednji referendum”. “Građanska Bosna” dakle podržala je taj referendum pozvavši sve građane i narode u BIH da stvore državu a onda je rekla “Dosta!”. Više se nećemo igrati demokracije. Igrat ćemo se NadDržave.

Mladi Hrvati u BIH tako igraju za Hrvatsku i navijaju za Hrvatsku jer je to trenutno jedini državni identitet koji im je koliko toliko blizak. Mladi Srbi igraju za Srbiju i navijaju za Srbiju. Budući da ih “građanska Bosna” već dva desetljeća naziva genocidnim narodom teško je vjerovati da će se u Srba ikada u bližoj budućnosti početi razvijati  patriotizam prema državi. Budući da država ne poštuje njih ne poštuju ni oni nju. Događa se suprotan proces od procesa koji se događa već nekoliko stoljeća u Švicarskoj.

Govorimo dakle o mitskoj “Građanskoj Bosni”. Ta mitska građanska Bosna dakle nije to zašto se predstavlja da je. Ona je samo eufemizirana verzija jednog od tri BH nacionalizma. Onog najgoreg i najopasnijeg. Unitaristički nacionalizam najopasniji je nacionalizam za opstanak države. Ako ne vjerujete meni pitajte Austrougare, SSSR-ovce, i Jugoslovene gdje su im države i zbog čega su nestale.

“Građanska dakle Bosna” u BIH dakle ne postoji. To je oksimoron. Velika laž  jedne male nacije. Da ona doista postoji, bilo bi joj stalo do države i činila bi sve samo da spriječi štetnu politiku koja razgrađuje državu.

Da “Građanska Bosna” postoji ona bi danas znala da jednom narodu u BIH, najmanjem narodu, hrvatskom,  od tri predstavnika u predsjedništvima BIH, kako državnom tako i u dva entitetska tu funkciju obnašaju ljudi koji nisu predstavnici tog naroda i koje taj narod nije birao.

Ta “Građanska Bosna” znala bi da u entitetu u kojem Hrvati imaju pravo na pola izvršne vlasti prema Daytonu danas ne sjedi niti jedan predstavnik kojeg je taj narod birao. Ta “Građanska Bosna”, da postoji, ustala bi protiv one lažne “Građanske Bosne” koja dezinformira javnost ekstezivnim tumačenjima Ustava i gaženjem po temeljnim pravima koja je Ustav, makar i tako jadan kakav je, zajamčio svakoj od tri BH nacije.

No budući da takve Bosne nema, nema ni prosvjeda niti kritike.

Postoji doduše Enver Kazaz, postoji  Ugo Vlaisavljević i postoji Mile Lasić, te nekoliko mladih idealističnih intelektualaca u Sarajevu koji tek stasaju, ali njih je premalo da bi se moglo reći kako su oni “Građanska Bosna” . Oni su samo svijetli pojedinci u bosanskom tamnom vilajetu .

Vilajetu koji je konačno prvi put u povijesti dobio šansu da pokaže da ima kapacitet biti država, da konačno opravda sve one laskave epitete kojim ga časti zapadni svijet, epitete multikulture i suživota.

Al Tamni Vilajet je jednostavno Vilajet. Naseobina koja naprosto nema , niti je imala od koga naučiti praksu građanske kulture. Povijest Vilajeta povijest je nadmetanja. Povijest raje i begova.

Šansu za opstanak ovakve BIH daju tek poneki strani imperatori koji tu i tamo zagrme novim unitarističkim notama stvarajući simfonijski sklad s unitarističkom melodijom većinske nacije koja odvajkada odzvanja Bosnom. I Hercegovinom.  I to je tužna melodija VIlajeta naviklog  da postoji samo usljed više strane sile. Bez vlastite suverenosti koja ne proizlazi iz volje građana nego iz volje  stranog imperatora – Suverena.

No povijest je pokazala da su sile privremene. I da takva država može biti samo palijativna država.

Nemojte me demantirati da nisam u pravu. Da nisam, ulice Sarajeva bile bi doista pune prosvjednika kao i ulice Tripolija ili Tunisa. Građansko Sarajevo rušilo bi Diktatora, bosanskog Ben Alija ili Gadafija, još jednu američku marionetu, koji rigidnim diktatorskim pseudograđanstvom ruši svaku šansu za opstanak države.

No to građansko Sarajevo na žalost ne postoji. Postoji jednoumno i jednonacionalno Sarajevo. i postoji troumna i tronacionalna Naseobina.

Država bez istinske  građanske kulture, koju mora iskazati u prvom redu građanska misao većinske nacije, na kojoj je i najveća odgovornost, naprosto nema šanse da opstane.

Šteta. A baš je mogla biti lijepa država. Mala balkanska Švicarska. Da je imala ono što nema. I što izgleda nikad i neće imati šansu da ima.

Teskt je objavljen 2012 godine. I ponavljamo ga s razlogom.