Udruženje žrtava i svjedoka genocida, čiji čelnik je izvjesni Murat Tahirović, biti će upisano u poslijeratnu povijest skandaloznih progona i perfidnih obračuna s onima koji drukčije misle ili se uopće usuđuju misliti. Njegov najstrašniji progon usmjeren je na ministricu Sanju Vlaisavljević, piše bpz.ba, čiji osvrt prenosimo u nastavku:Zamislite da je nekomu tko obnaša državničku funkciju ministra dodijeljena stalna policijska pratnja zbog ugroze života i temeljnih ljudskih prava poput prava na slobodu i osobnu sigurnost, a da vi to javno osporavate na drzak i bezočan način bez ikakvih argumenata? I to je moguće u državi u kojoj živimo!
Upravo to je svojim priopćenjem od 3. kolovoza ove godine učinila spomenuta udruga javno osporavajući ministrici Sanji Vlaisavljević temeljna ljudska prava i otvoreno podržavajući prijetnje i uvrede kojima je ovih dana, ali i u prethodnom razdoblju bila izložena. Ako su nadležne policijske i obavještajne agencije utvrdile da je nečiji život toliko ugrožen da je neophodna stalna policijska zaštita, otkud bilo komu pravo da to javno dovodi u pitanje i osporava? Ova udruga u svome skandaloznom priopćenju traži ne samo da joj nadležni državni organ položi račun o svojoj odluci (“U čije ime i na osnovu kojih sigurnosnih pokazatelja je ministrici kulture i sporta dodijeljena policijska zaštita? Tko je to i na koji način prijetio ministrici Sanji Vlaisavljević?), nego čak ide sa „zahtjevom da joj se onemogući policijska zaštita“ na temelju ničim dokazanih tvrdnji da je ministrica „negator i afirmator zločina“, „afirmator ratnog zločinca Darija Kordića“ i da ”Federalni MUP štiti obožavateljku Darija Kordića”! Da glorificira ratne zločince!
Čime su dokazane ove tvrdnje? Tko je sudio i presudio Sanji Vlaisavljević? Koja je to javna ili privatna izjava kojem se takve objede mogu potvrditi? Tko je tužitelj a tko sudac u ovome slučaju? Ništa od ovoga niti je ustanovljeno niti stoji! Niti predsjednik Udruge Tahirović, niti njegovi suradnici, niti ijedan od sarajevskih novinara uključenih u nečuven progon, nije se potrudio da iznese neki argument u prilog strašnim optužbama koje Sanju Vlaisavljević stavljaju u rang ratnog zločinca. Nije to učinio nitko od njih nego se umjesto toga uporno služe lažima i podmetanjima s obzirom da Vlaisavljević nikada i nigdje nije rekla to što joj bezočno podmeću.
Ali je zato jedna od nezapamćenih poslijeratnih hajki pokrenuta u sarajevskim medijima, danima već traje i kraj joj se ne nazire. A na čelu te hajke stoji udruga koje svoje suvereno pravo na progon i nezapamćene prijetnje životu i sigurnost jedne osobe pravdaju svojim zalaganjem za žrtve i svjedoke genocida. A iza tog prava koje sebi pripisuju i koje ide toliko daleko da se i državi BiH i njenim sigurnosnim službama hoće suditi, lako je uvidjeti, stoje prozirni politikantski ciljevi i namjere da se sruši ili makar delegitimira nova Vlada Federacije.
Upravo bi se iz ovog slučaja trebala izvesti jasna pouka da nitko i ni na koji način ne smije koristiti žrtve ratnih zločina da bi afirmirao i proveo svoje ratne i poslijeratne političke ciljeve. Upravo je čelnik ove udruge, Murat Tahirović, svojim prethodnim priopćenjima i javnim nastupima pokrenuo bjesomučnu hajku na ministricu Vlaisavljević podmećući joj riječi i stavove koje nikada i nigdje nije izgovorila, i upravo su njegove izjave bile glavni okidač uvreda i prijetnji smrću kojima je ovih dana ona izložena.
Nikada i nigdje Sanja Vlaisavljević nije branila Darija Kordića. Nikada i nigdje nije negirala odluke Haškog tribunala. Nikada i nigdje nije negirala zločine. Nikada i nigdje se nije bavila likom Darija Kordića da bi bila definirana kao njegova obožavateljica. Nikada i nigdje nije glorificirala ratne zločince. Nikada i nigdje. Toj ženi se stalno i perfidno podmeću rečenice koje se uporno ponavljaju kako bi bila uklonjena sa javne i političke scene ne vodeći (ili upravo: vodeći?!) računa da joj stavljaju smrtnu metu na čelo tim podmetanjem. Nitko nije citirao Vlaisavljevićkine „monstruozne“ tvrdnje nego je navodio svoje viđenje njenih javno postavljenih pitanja o teškim temama ratne prošlosti.
Treba li na kraju pripomenuti da ne samo da niti jedna žena u poslijeratnoj povijesti BiH nije bila izložena tolikim prijetnjama i uvredama kao Sanja Vlaisavljević nego da, kako se sada pokazalo, niti jedan ratni zločinac koji je odslužio svoju zatvorsku kaznu nije bio u sličnoj situaciji, to jest nije bio životno ugrožen kao ova doktorica politologije koja svoje stavove uvijek obrazlaže argumentima i to čini na principijelan način?