Diktatura lijevo-liberalne elite, koja s izvornim revolucionarnim marksizmom i ljenjinizmom nema nikakvih dodirnih točaka, na sveučilištima Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije poprima oblik terora. Profesori dobivaju otkaze, pozvane predavače se protjeruje, kampusi se čiste od bilo kojeg alternativnog stava, a učenici žive u stalnom strahu od izbacivanja sa sveučilišta. Sociolozi ih nazivaju “generacijom snježnih pahuljica” i nude im da prihvate realnost, jer bi se mogla dodatno pogoršati.
Obuka na engleskom i američkom sveučilištu mnogima i dalje izgleda kao nešto što je dostupno srednjoj klasi razvijenih zemalja. U praksi se život studenata posljednjih godina stalno mijenja na gore. Porast cijena visokih učilišta prisiljava studente da umru ili zarade dodatno novca bilo gdje ili uzimaju kredite bez izgleda da ih ikada isplate. Tržište slobodnih radnih mjesta za sveučilišne diplomante, prvenstveno društvenih znanosti, sve je manje. U Velikoj Britaniji manje od polovice onih koji imaju sveučilišnu diplomu rade u struci, piše Logično.com
Posljednjih godina su unutar sveučilišta uvedene najsnažnije cenzure, uz iznimno stroge mjere protiv učenika.
Zapadni studentski gradovi su stoljećima glasili za bastione slobode govora, ali se sada heretikom proglašava svatko tko se usudi prekršiti pravila, a studentima se prijete zabranama, bojkotom, čak i isključenjem sa sveučilišta. Ova pravila su razvili lijevo-liberalni aktivisti koji propagiraju izrazito radikalnu političku korektnost.
Gotovo svaki dan mediji izvještavaju o još jednom skandalu na najprestižnijim sveučilištima, koja po ocjenama zauzimaju vodeća mjesta u svijetu.
Uzmimo, na primjer, slavni Berkeley. U početku, mnoštvo studenata je prekinulo govor desničarskog novinara Mila Yiannopoulosa. Zatim su potjerali poznatog politologa Charlesa Murraya, uzvikujući za njim: “Izlazi! Rasist, seksist i anti-gay!”. Predavanje konzervativnog mislioca Bena Shapira se moralo održati pod zaštitom, jer je sveučilište okružila masa s plakatima na kojima je pisalo: “Izlazi iz Berkeleya, nacističko go*no!”.
Zanimljivo je da je Berkeley jedno od najskupljih sveučilišta u Sjedinjenim Državama. Godišnji troškovi školovanja iznose 28 000 dolara, a još toliko morate potrošiti na život. To je djelomično objašnjeno borbama i pogromima s kojima se sveučilišna administracija ne može nositi.
Sadašnja studentska sloboda je započela na prijelazu stoljeća, kada se visoko obrazovanje u Europi počelo plaćati, dok su u Americi cijene postale astronomske.
Generacija snježnih pahuljica
Student treba nekoliko desetaka tisuća dolara za akademsku godinu i predvidljivo je dobio status potrošača obrazovnih usluga, a od sveučilišta je počeo tražiti maksimalnu “fizičku i mentalnu udobnost”.
U tom su razdoblju srednjoškolska djeca nazvana “generacijom snježnih pahuljica”. Termin se pripisuje autoru “Fight Cluba”, Chucku Palahniuku, a odnosi se na ljude koji su pretjerano osjetljivi na sve što krši njihov mir i umanjuje njihovo samopoštovanje. Sada na kampusima najboljih sveučilišta u anglosaksonskom svijetu živi “generacija snježnih pahuljica”, sa svim karakteristikama.
Ova generacija nema nikakve veze s revolucionarnom studentskom mladeži koja se gnušala konformizma. Štoviše, prvo su ostvarili ideju stvaranja sigurnog prostora na sveučilištima, takozvane “sigurnosne zone”. 1960. se taj pojam koristio za gay klubove u Los Angelesu, gdje je gay populacija slobodno mogla komunicirati bez straha od homofobe ili policije. U britanskim i američkim sveučilištima su sigurnosne zone u početku dodijeljene pripadnicima seksualnih i nacionalnih manjina, ali posljednjih godina je takva zona postala čitav prostor kampusa.
U praksi to znači da je u kampusu strogo zabranjeno činiti bilo kakve akcije, geste ili izraze koji bi nehotice mogli uvrijediti ili ozlijediti homoseksualce, transrodne osobe, osobe s invaliditetom, autizmom, Afrikance, Azijce, Židove, muslimane, feministice i tako dalje. Popis manjina i dalje se širi, pa tako i lepeza “uvreda”.
Na sveučilištu Yale je 2015. godine dvoje profesora ostalo bez posla zbog sumnje da su njihovi kostimi Halloween mogli uvrijediti svakoga. Priručnik sveučilišta propisuje da se na praznik izbjegne korištenja turbana, perja, crvene i crne šminke, jer bi to moglo uvrijediti studente koji nisu pripadnici bijele većine ili homoseksualce. Profesor emeritus Nicholas Christakis i njegova supruga su savjetovali studente da ne trebaju tražiti uvrede gdje nitko od sedam stotina studenata nije strašno uvrijeđen i izrazili su svoj prosvjed. Vodstvo Yalea je smatralo da je njihova primjedba nedolična i to je koštalo karijere i Nicholasa Christakisa i njegove supruge.
Ovo je tipična metoda za rješavanje problema, jer vodstvo sveučilišta ovisi o novcu kojeg studenti uplaćuju za školarinu. Drugo, položaj i rejting sveučilišta se određuje, između ostalog, “zadovoljstvom studenata”. Treće, mnogo je jeftinije da uprava otpusti profesora, nego da se nosi s tužbom “uvrijeđenog studenta”. Stoga su kampusi potpuno očišćeni od “politički nekorektnih ideja i osoba”.
Profesor Cambridgea, biolog Richard Dawkins, na Twitteru je uznemirio “generaciju snježnih pahuljica”.
“Sveučilište nije sigurnosna zona. Ako trebate sigurnosnu zonu, idite kući, zagrlite medvjedića i sisate palac dok ne budete spremni za sveučilište”, napisao je prof. Richard Dawkins.
Studenti izmišljaju PTSP
Drugi način čišćenja sveučilišta od strane generacije “pahuljica” je pojam “okidača”. Taj je pojam ušao u studentski život iz psihijatrije i predstavlja određenu stvar ili događaj koji podsjeća na mučna iskustva za osobe s posttraumatskim sindromom. Na primjer, prije se koristio od strane ratnih veterana koji su doživljavali napade panike, susrećući se s nečim što ih je podsjetilo na Vijetnam ili Koreju.
Danas, učenici “snježne pahuljice” za “okidač” bilo koju riječ koja zaboli njihovu osjetljivu dušu.
U početku su studenti tražili “okidače” u klasičnoj literaturi. “Potencijalno traumatski” je za američke i engleske studente bio naslov “Metamorfoze” Ovidija, jer se često govori o seksu bez uzajamnog pristanka. Potom “Tit Andronik” Shakespearea, gdje ima previše nasilja i odrezanih udova, “Veliki Gatsby” Fitzgeralda, gdje autor kritički prikazuje žene. Čini se kao da su studenti jednostavno pokušali skratiti popis obvezne literature.
Dalje, 2014. godine Jeannie Suk Gersen, koja je predavala pravo na Harvardu, izjavila je za časopis New Yorker da studenti traže od predavača da se ne bave zakonskim propisima koji se odnose na silovanje. Jedan od studenata je čak tražio da ne upotrebljava riječ “prekršaj”, premda ovaj glagol označava ne samo “silovanje”, nego i “kršenje zakona”, pa je s nemoguće bilo predavati.
To znači da je za stvaranje “snježnih pahuljica” dovoljno doslovno sve, i to nije pretjerivanje.
Dekani Kalifornijskog sveučilišta su 2015. dobili upute s popisom neprihvatljivih izjava koje bi mogle vrijeđati ili traumatizirati učenike. Popis tih lingvističkih “mikro-okidača” uključuje fraze kao što su “Amerika je zemlja mogućnosti” i “Vjerujem da bi najkvalificiraniji kandidat treba primiti taj posao”.
Međutim, sveučilišta koja su nekada bila najpopularnija za studente, sada su puna nesretnih studenata. Donacije, javne diskusije, čišćenje, redovito provjeravanje profesora i studenata, sve je to postala svakodnevica.
Aktivne manjine su preuzele kontrolu nad vodstvom kampusa i stvorile situaciju da mogu začepiti usta svima ne dijele njihove ideale.
Anketa provedena na Yaleu 2017. godine je pokazala da se u prvoj godini studija 61% studenata ne boji otvoreno govoriti među kolegama o politici, religiji i spolu. Među starijim studentima taj postotak pada na samo 30%.
Čak i mediji koji podupiru političku korektnost priznaju da na sveučilištima praktično nema slobode govora. Engleski tjednik The Spectator američka sveučilišta čak naziva kao “rasadnikom netrpeljivosti”. Na Sveučilištu Michigandobro živi i policija misli i postoji osjećaj da ste se vratili u DDR ili SSSR, piše The Spectator.
Na vrhuncu predsjedničke kampanje 2016. je menadžment Sveučilišta Georgetown zabranio studentima da u razgovorima čak i spomenu Bernia Sandersa, a Donald Trumpu je bio čovjek “čije se ime ne smije izgovoriti”.
Kritike javnosti sveučilišna vodstva ne želi čuti. Kao što je Ulrich Baer, zamjenik rektora Sveučilišta u New Yorku u svom članku za The New York Times napisao: “Sloboda govora uopće nije dopuštenje bilo kojoj osobi da kaže što god mislila.”
Općenito, rat “generacije snježnih pahuljica” protiv tradicionalnog sustava obrazovanja pokazuje krizu koju uzrokuje komercijalizacija visokog obrazovanja.
Bogati crni studenti su potrošači i zahtijevaju uklanjanje klasika bijelih pisaca iz programa. Potrošači studenti žele zabraniti riječ “silovanje”. Učenici lijevo-liberalnih uvjerenja izbacuju desničarske “učitelje tlačitelje”. Zbog toga sustav sveučilišnog obrazovanja koji se gradio stoljećima puca po šavovima. Još gore, propada sama ideja objektivnih znanstvenih spoznaja i nepristran sukob mišljenja, dok studenti-potrošači i dalje ostaju duboko nesretni i osjećaju da su dobili puno manje za novac kojeg su dali sveučilištu.
Ovo je dobra lekcija za sve one koji u nas provode reformu obrazovanja i od postojećeg sustava koji sigurno nije dobar, žele stvoriti “uslužnu industriju”.
Ipak, kako bi završili u svjetlijem tonu, na ovu temu pokažimo uradak Neela Kolhaktara. Vjerojatno će se mnogima svidjeti njegov crni humor, koji je odavno postao stvarnost.
wpDiscuz