Političari bez srama zbog prodaje oružja na Bliski istok

U aferi u kojoj je otkriveno da ruta prodaje oružja u zemlje Bliskog istoka prolazi preko Balkana, najprimjetnije je ono čega nema: distanciranje političara od optužbi za prodaju oružja mahom korištenog u ratovima s početka devedesetih. Kako diplomatske opasnosti zapravo nije bilo, jer sve se radilo uz odobravanje SAD-a, ostalo je dovoljno prostora za nemaštovita diplomatska dobacivanja preko granice. Kritiziralo se organizacije koje su aferu objavile, no pitanje suodgovornosti svih ovih država za izbjegličku krizu nije povučeno.
Javne peripetije s (kontra)obavještajnim nadmudrivanjem između Srbije i Hrvatske, uz jedno demonstrativno hapšenje, ovih su dana primjereno zaokružene s nekoliko razbarušenih krčmarskih doskočica. Budući da Zoran Milanović, predsjednik SDP-a i bivši hrvatski premijer, u posljednje vrijeme osjeća snažan marketinški poriv za konfrontaciju s vodstvom Srbije, to je izvolio primijetiti da hrvatski špijuni ionako ne bi imali što tražiti u Srbiji osim, valjda – recepta za pljeskavicu. Neki su ga mediji u Hrvatskoj, doduše, pogrešno citirali, stavivši mu u usta ćevape, no zasad nam precizniji trag s menija i nije toliko presudan. Jer, mnogi su ovdašnji mediji potom lakomo i naivno preuzeli vijest iz jednog srpskogtabloida prema kojoj službeni Beograd promptno odgovara Milanoviću da Hrvatska nije uspjela Srbiji ukrasti ni šljivovicu, naime, kao trofejni brend s globalno zaštićenim nacionalnim porijeklom.
Čitav taj masni, supijani dernek s diplomatskim povraćanjem demantija na kraju, međutim, ne bi nam bio zanimljiv da nije uvodno veoma prikladan za kontrastiranje jedne kudikamo značajnije nedavne vijesti, a također iz sigurnosne tematike. U pitanju je otkriće Balkanske istraživačko-izvještajne mreže (BIRN) i Mreže za izvještavanje o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP) kojim su potkraj jula razotkriveni putevi goleme trgovine oružjem između niza europskih zemalja, uglavnom balkanskih, i nekoliko država s Bliskog istoka.
Ukratko rečeno, Europljani (Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Rumunjska, Češka i Slovačka) su od 2012. do 2016. godine do danas prodali jugozapadnim Azijcima (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jordan i Turska) raznoraznog konvencionalnog naoružanja u vrijednosti od najmanje 1,2 milijardi eura. Teret iz stotina transportno-avionskih letova završio je, po svemu sudeći, većim dijelom u Siriji, u rukama pobunjenika protiv režima Bašara al-Asada, te u Jemenu, na strani provladinih snaga u tamošnjem građanskom ratu. Interkontinentalne posljedice tih eksportno-importnih aktivnosti mahom su jasne već na prvi pogled, ali u Hrvatskoj, pa tako i drugim zemljama zapadnog Balkana, gotovo da nije bilo značajnijeg javnog odjeka BIRN-ova i OCCRP-ova izdašno dokumentiranog rada. Točnije, mediji su više dana širili vijest, nastojeći opipati vezu s daljnjim momentima u priči, no političari i tzv. neovisni analitičari su znalački nijemo preskočili svaki eventualni novi detalj i zaključak.
Američki blagoslov
Ravnamo li se prema iznesenim vrijednim saznanjima, kao i ranijim informacijama, zaključno s WikiLeaksovim američko-diplomatskim depešamapotkraj 2010. godine, rasprodaja je započela znatno prije pošiljki na koje su se ovom prilikom fokusirale dvije spomenute organizacije. Posrijedi su u prvom redu vojne te ratne zalihe, pa i novija proizvodnja u nekima od involviranih zemalja, kako će se pokazati. Mada pojedine interpretacije aranžmana u tekstu BIRN-a i OCCRP-a smjeraju na tumačenje da su za formiranje prodajne mreže odlučujuće bile činjenice geografske bliskosti i državno-administrativni kaos u vanjsko-trgovinskom poslovanju, rekli bismo da tehnikalije tu nipošto nisu igrale glavnu ulogu, ne pokraj žive politike.
U prvotnom tekstu, dakle, diskretno se ukazuje na uključenost Amerike u trgovinu, i spominje se konkretno CIA, a zaista nije potrebno biti vidovit da bi se ovaj predmet doveo u vezu sa znanom međunarodno-političkom bliskošću između Sjedinjenih Država i najutjecajnijih bliskoistočnih zemalja poput Turske i Saudijske Arabije. Štoviše, u hrvatskim se medijima – ali, tek nekima manje poznatim – moglo nabasati i na kritiku BIRN-a te OCCRP-a zbog navodnoga proameričkog pozicioniranja, te čak i na ocjenu da je upravo SAD doturio ključne podatke tim organizacijama, baš kao i oružje izvjesnim skupinama u Jemenu i Siriji. Po takvim razmišljanjima, čitavo ovo ekskluzivno otkriće služi tek nekim neizrečenim američkim pritiscima, a što je itekako nalik nedavnoj aferi Panama Papers.
No vratimo se ipak kompleksu motiva i efekata koji se u ovom slučaju tiču Hrvatske i ostalih uključenih zemalja-nasljednica SFR Jugoslavije, u međuvremenu povezanih istim naoružanjem kojim su se uzajamno napucavale. Hrvatska prednjači količinom razotkrivenog izvoza, što bi u primjeru druge robe bio povod za neumjerenu samohvalu. U ovom pak hrvatski državnici napadno izbjegavaju očitovanje, uz obećanja da će istražiti navode, što nekim čudom – uporno izostaje. Jedina opipljivija izjava o tome dolazi od nižega kadra u Ministarstvu obrane RH koji se poziva na zakonitost ove trgovine po međunarodnom pravu.
Uloge nabrojanih bliskoistočnih zemalja u građanskim ratovima u Siriji i Jemenu, međutim, takve su da nitko neće ozbiljno izraziti sumnju u očitu svrhu kupljenog oružja, naročito uzme li se u obzir da silama poput Turske i Saudijske Arabije samim ne treba jugoslavensko relativno dotrajalo naoružanje niti municija za nj. Zanimljiva je nadalje i pozicija Srbije koja očito umije vješto sjediti na dvije ili više stolica; to se uostalom vidjelo i po njezinu laviranju između EU i Rusije, kad je u pitanju trgovanje drugim materijalnim i političkim robama, a da ne spominjemo razvijanje raznih skupih poslova s Kinezima i Arapima. Konačno, i Crna Gora je zauzela istaknutu poziciju, zahvaljujući poduzeću koje posreduje u međunarodnoj trgovini naoružanjem, a koje je prošle godine privatizirano u dogovoru sa stanovitim partnerima iz Srbije i Izraela. Upada u oko, pratimo li lanjski rad BIRN-a, da je jedan od njih stasao u okrilju reklamne službe državne tvornice oružja u Srbiji, kao dijete njezina menadžera koje je, izgleda, marljivo učilo.
Kotačići u kataklizmi
Drugim riječima, nekadašnja javna te državna infrastruktura SFRJ-a koristi se u novije doba za profit privatnih liferanata koji su se uklopili u globalnu dostavu naoružanja po američkom diktatu. A nećemo valjda iznova objašnjavati na koji način se i u potonjoj volji, u krajnjoj liniji, radi o trijumfu privatnog interesa kojem zapadnobalkanske provincije odano hrle ususret. Stavi li se (ne)reagiranje političara i, zatim, apatičnost javnosti oko prodaje oružja Siriji i Jemenu, u takav interesni kontekst, dobiju se zanimljivi rezultati koji ukazuju na političku dosljednost jaču od svakog drugog rezona. Malo je koga briga što Hrvatska (ili Srbija, Crna Gora, itd.) vrlo aktivno potpomaže raspirivanje sukoba u npr. Siriji, čak uz cijenu izbjegličkih valova koji preplavljuju i nju samu.
Jednostavno, globalni ekonomski sistem i društveno uređenje počivaju u izuzetnoj mjeri na produkciji nezainteresiranosti i na uvjetovanosti vlastite komocije tuđom nesrećom. To nam je zadano i načelima funkcioniranja EU-a s Njemačkom na vrhu piramide, i odnosom EU-a s Amerikom kao njezinim tutorom, i nastojanjima turskog autoritarnog režima da se bolje smjesti na mapi regionalnog i planetarnog utjecaja. Izuzetak su tek rijetki te konkretni javni otpori i – ali, to prije svega – raznolike aktivističke inicijative koje odlučno i marljivo dočekuju, servisiraju i opravdavaju izbjegličku najezdu iz Sirije i drugih zemalja na koje Zapad tradicionalno ostvaruje prvenstveno zapaljujući efekt, od Libije do Afganistana.
Većina ostalih, dakle, ne samo na Balkanu, i dalje će zborski propitivati kakve mi ovdje uopće imamo veze i obaveze u odnosu na tu upravo epohalnu, kataklizmičku pojavu. Za takve i slične preostale vizure, spoznaja o naoružavanju odozgo zadane strane u građanskim ratovima može se lako opisati i kroz pojmovnik s početka ovog teksta, u kategorijama ćevapa i pljeskavica. Bilo da se radi o strancima koje potičemo na krvoproliće ili onima koji od toga bježe pa ih osmatramo u blaženom čudu, sve se to u konačnici može svesti na miješano meso, barem topovsko.