Za razliku od prvoga, drugi kritički osvrt kolege Markovine trebao bih ignorirati kao dijaloški nepodoban. Da se ne osjećam dužnim prema čitateljskoj javnosti, ne bih se ni javljao. Kakvog ima smisla razgovarati s nekim tko to ne želi, nego se želi svađati? Nije mi se činilo da je tako moralo biti.
Naime, pretpostavljao sam u prvom odgovoru na kritiku mojih teza o Mostu i našoj stranačkoj konstelaciji da mi mladi kolega pruža priliku da ozbiljno, kao politolog i povjesničar, razgovaramo o ozbiljnoj temi. Mislio sam da moje teze nije pažljivo pročitao, pa sam se potrudio da ih još jednom ukratko obrazložim. Vjerovao sam da će ih moj kritičar u tom slučaju pomnije razmotriti i objektivnije shvatiti, ako ne i prihvatiti.
Bio sam u zabludi. Markovina se nije odazvao kao znanstveni kolega, nego je progovorio isključivo kao stranački svrstani građanin. I onda se, u tom svojstvu, polemički razmahao, nesputan pravilima argumentiranog dijaloga i poštovanja sugovornika.
Nasjedanje na finte Bože Petrova
U tom svojstvu smatrao je relevantnim da nas obavijesti da je sklon SDP-u, premda kritički, a da nikako ne voli HDZ, za koga dijagnosticira da mu je nužna radikalna terapija u višegodišnjoij opoziciji. Utoliko se, čini se iskreno, zgraža nad Mostom da spašava HDZ, hineći da nas spašava od njega. A još se više zgraža nada mnom da se ne zgražam s njime, nego naprotiv naivno “nasjedam na finte Bože Petrova“.
Optužuje me i da mi je argumentacija “tanka”, da činim elementarne logičke pogreške i izričem krupne, pa i najkrupnije besmislice. Pokušavajući odgonetnuti kako je moguće da ja kao “ozbiljan intelektualac i sveučilišni profesor” mogu previđati kvalitativnu razliku između SDP-a (ipak, našeg) i HDZ-a (ipak, neprijateljskog), Markovina podliježe čarima zgoljne političke i ideologijske denuncijacije kad tvrdi da onaj tko se s njime ne slaže “ima ozbiljnih problema s logikom ili je ozbiljno ideološki pristran, da mu se svaka opcija osim HDZ-a čini antihrvatskom”.
Svađalački diskurs je kontraproduktivan
Pitam se zna li Markovina s kime razgovara i razgovara li tako sa svima? Mene optuživati da sam “ideološki pristran” na strani HDZ-a, to je doista trebalo doživjeti.
Sve je to istomštogođ, kako bi kazao Krležin Trupac. Takav je svađalački diskurs posve kontraproduktivan. I kao građanin, kad već ne želi razgovarati kao znanstvenik, Markovina bi morao zadržati mentalnu kontrolu nad svojim iskazima. Zar ne vidi da svojim rječnikom ocrnjuje prije svega sebe samoga?
Da se razumijemo, ne očekujem ni od koga da se sa mnom složi ni u čemu, pa ni o Mostu kao političkom fenomenu. Ne bih to očekivao ni od studenata, a kamoli u javnoj debati. Očekujem samo to da se o mojim tezama ozbiljno razmisli i da se one ne falsificiraju, pa da onda moj sugovornik sladostrasno seiri nad vlastitim izmišljotinama. To nije samo ispod akademskoga nego ispod svake razine.
Mostovci su pošteni i hrabri ljudi
Najeklatantniji primjer je Markovinina kritika da ja zastupam stajalište o “moralnoj čistoći” Mosta i da logiku tog stajališta “već u prvom koraku” osporava “činjenica” koja se zove Robert Pauletić. U toj je kritici sve pobrkano. Najprije, ne zastupam takvo stajalište, ne smatram Most moralnom vertikalom, nego jednostavno normalom, što sam u prošlom odgovoru objasnio.
Drugo, moralnost Mosta je jednostavno činjenica, jer se nisu dali ni potkupiti, ni pokolebati, ni preplašiti od “morskih pasa” prekaljenih političkih mešetara i tzv. lijeve i desne koalicije. Treće, kako takvu fundamentalnu činjenicu da su mostovci pošteni i hrabri ljudi može dovesti u pitanje tako marginalna činjenica da postoji nekakav Pauletić, taman da je riječ o “Hitleru iz našeg sokaka”?
Četvrto, elementarna je pogreška u zaključivanju logiku osporavati činjenicama, logika se osporava drugom logikom, a činjenice drugim činjenicama. Toliko o Markovininim lekcijama iz logike.
Zaslijepljeni političkim sklonostima
Uopće mi nije jasno zašto Markovina tvrdi “da je više nego jasno kako mi se zapravo predbacuje sklonost SDP-u”. Pa nas onda uvjerava da on to čini kritički. Ne kaže tko mu to predbacuje i zašto. Najmanje što čovjek mora iz te neodređene formulacije zaključiti jest da mu i ja to predbacujem. Otkud mu taj umišljaj?
Zašto bih mu to predbacivao? Ne bih mu predbacivao ni da je sklon HDZ-a, ma i kritički. Ako je smisao te samooptužbe taj da meni predbaci “sklonost Mostu”, tada mu moram reći da se grdno vara. Ponajprije zato što bi politička analiza u kojoj bismo dopustili da nas zaslijepe vlastite političke sklonosti bila posve bespredmetna.
A zatim, ako se i od mene traži da se izjasnim kao građanin, ne pripadam svjetonazorskoj i političkoj obitelji mostovske u osnovi demokršćanske, prosvijećeno konzervativne orijentacije. Kad mi Markovina predbacuje “ideološku pristranost”, neka dopusti da ja valjda bolje od njega znam da sam, evo već desetljećima, ideološki i svjetonazorski opredijeljen za ideje socijalne demokracije i socijalizma, da su mi od mladenačkih dana uzori europski internacionalistički politički prvaci kakvi su bili francuski socijalistJean Jaurès (1859.-1914.) ili srpski socijaldemokrat Dimitrije Tucović(1881.-1914.).
SDP vodi grobar socijalne demokracije
Takvo moje opredjeljenje može biti samo osobno relevantno u dubini moje indignacije nad činjenicom da sadašnji SDP vodi politički lider koji ne samo da nije socijaldemokrat, nego je i grobar velike ideje socijalne demokracije i svake plemenite političke ideje kao takve. Ali zašto bi se moje osobne indignacije bilo koga javno ticale?
Uvijek nam se iznova vraća neuralgično pitanje: je li posve začudno izjednačavati SDP i HDZ, smije li ih se “trpati u isti koš”, kako veli Markovina? Što je poznata središnja politička teza Mosta, njegove teorije ekvidistance. A silno uzrujava i ljevičare i desničare, kao i naše političke analitičare, koji takvo izjednačavanje smatraju blasfemičnim. Razmislimo malo: kada bi ta teza bila posve netočna i neuvjerljiva, Most ne bi ni postojao, jer ne bi bio ni moguć ni potreban. Postala je moguća i uvjerljiva tek zbog posvemašnjeg neuspjeha druge SDP-ove vlade (2011.-2015.).
Osim zaslijepljenim stranačkim militantima, postalo je očito svakome da SDP ovakav kakav jest nije realna politička alternativa HDZ-u, da SDP koji vodi Milanović nije realna alternativa HDZ-u koji vodi Karamarko. Još određenije: teško je bilo ne zaključiti kako je Hrvatska postala talac dvojice opasno nesposobnih političara, autoritarnih vođa, ratobornih huškača, koji politiku svode na vulgarno obračunavanje “do istrage vaše ili naše”.
Optužbe da je Most doveo HDZ na vlast
Tko bi to mogao i pomisliti danas već davne 2011., kada je parlamentarne izbore nadmoćno dobila “lijevo-liberalna” koalicija i preuzela sudbinu države u svoje ruke?! Sve je bilo na njenoj strani, dobitna kombinacija socijalne i liberalne demokracije, uvjet mogućnost europske Hrvatske, s novim, ambicioznim i veoma popularnim liderom Zoranom Milanovićem, kao premijerom, i iskusnim Radomirom Čačićem, kao “prvim potpredsjednikom Vlade”. S HDZ-om na koljenima, s politički iznimno nesposobnim i nepopularnim liderom.
U punom kontrastu prema inicijalnim nadama i očekivanjima, Vlada nije učinila ništa bitno na planu nužnih velikih i bolnih reformi, a Milanović se doslovno osramotio kao najgori premijer u našoj postuđmanovskoj povijesti. Postao je drugi najnepopularniji političar u zemlji, a SDP izgubio sve izbore koje je mogao izgubiti u tom razdoblju. Barem da ih je izgubio od koliko toliko dostojnog protivnika, nego od Karamarkova HDZ-a.
Most nas je riješio Karamarka
Sve je to trebalo ponoviti, iako je to valjda svakom dobro poznato, da bi se osporila optužba da je Most doveo HDZ na vlast. Optužba iz propagandnog arsenala SDP-a, a koju Markovina ponavlja s neuzdrmanom indignacijom. Karamarka i njegovu “Domoljubnu koaliciju” na vlast je doveo Milanović i porazna bilanca njegova mandata. Da je iole sposobniji čovjek bio na čelu HDZ-a, SDP bi na posljednjim parlamentarnim izborima doživio pravi potop.
I ne bi bilo Mosta, došlo bi do normalne smjene na vlasti.
Ovako se Most morao odlučiti. O tome je već sve rečeno. Mogu samo dodati da je možda šteta da se Most ipak nije odlučio za “suradnju” s tzv. lijevom koalicijom, pa da nas ipak najprije spasi od Milanovića (kada to već ne zna i ne smije grupa građana koja se zove SDP), a da Karamarka ostavi za kasnije. Ipak, priznajmo da ni ovako nije loše. Nije sve u redoslijedu.
Most kao politički fenomen
Time neopozivo prekidam ovo nametnuto mi polemičko mrcvarenje, sa žaljenjem što je zašlo jalove vode pukog nadgornjavanja. Stoga se, neovisno o nepovoljnom polemičkom kontekstu, vraćam svojoj zadaći politologa i zaključujem dvjema napomenama koje mogu dodatno osvijetliti karakter Mosta kao političkog fenomena.
Izdvajam dvije teškoće koje su se pokazale ozbiljnim zaprekama u razumijevanju ponašanja Mosta u političkom procesu. Najprije, krupne nedoumice od početka izaziva tvrdokorno nastojanje Mosta da svoje priklanjanje bilo jednoj bilo drugoj glavnoj koaliciji javno predstavi i brani kao “oblik suradnje”, a ne kao “veliku koaliciju”. Pritom se ponašao kao da je koalicija pogrdan pojam (otprilike kao famozne “fotelje”).
Lako mu je predbaciti da ne zna što čini, još lakše da se time pokazuje kao politički diletant. Pa ipak, uz malo dobre volje, nije teško uvidjeti što želi reći i što radi. Inzistirajući na tome da su samo za ravnopravnu suradnju s Domoljubnom koalicijom i koalicijom Hrvatska raste, a nipošto za koalicijski sporazum s njima, mostovci su dovoljno jasno i politički samosvjesno isticali bitnu razliku između sebe kao autonomnog partnera i vazalnih koalicijskih partnera SDP-a i HDZ-a.
Premda je to i inače bilo jasno, Most je svojim stavom upozorio da ni Hrvatska raste ni Domoljubna koalicija uopće nisu asocijacije ravnopravnih političkih partnera, nego jednostavnoklijentelističke formacije.
Most je uskočio u liberalni centar
Mostovci su shvatili povijesnu lekciju ovdašnjeg političkog koaliranja. I u ovom se pogledu pokazuje bogougodna bliskost SDP-a i HDZ-a. Sjetimo se samo što je bio moćni HSLS u vladi Ivice Račana, a što je sada kao puki privjesak HDZ-a. U svoja dva mandata, SDP je potrošio čak dvije nekoć ugledne liberalne stranke, HSLS i HNS.
A što je SDP započeo, HDZ je produžio, kao u slučaju HSS-a. I taman kad su se tako raskomotili u blaženom duopolu, iz gluhe je malomišćanske provincije na scenu suknula drska skupina hrvatskih građana da se kao Most postavi u ispražnjeni liberalni centar. I da poruči SDP-u i HDZ-u, i njihovim tobožnjim koalicijama, a pred očima cijele zgranute javnosti, da s njima nema “koaliranja”, dakle da se neće dati “usisati”.
Koalicija nije pogrdan termin
Naravno, pojmovno govoreći, Most nema pravo, koalicija nije pogrdan termin, nego tehnički neutralan, može biti i dobrih i loših koalicija. Mostova “suradnja” s HDZ-om u Vladi primjer je prave koalicije, koju možemo nazvati “partnerskom”, za razliku od uobičajenih koalicija u nas koje su “klijentelističke”. Utoliko se može reći da je Most rehabilitirao sam smisao političkog koaliranja, a da toga nije ni bio svjestan. Otuda postaje i razumljivije zašto klijentelistički vazali dviju velikih koalicija tako bezočno napadaju Most.
Drugu nedoumicu izaziva uporno odbijanje Mosta da se definira kao politička stranka. To se može tumačiti na nekoliko načina. Prvo, da je Most jednokratna pojava, otvaranje perspektiva u danom kriznom kontekstu, politički korektiv u situaciji međusobne blokade naših vodećih političkih stranaka.
Drugo, da je Most sistemska pojava osporavanja logike stranačkog organiziranja kao takvoga, a time i najava populističke opasnosti. Premda ima elemenata istine i u jednome i u drugome, predlažem da se fenomen Mosta shvati kao pokušaj obnove ideje političke stranke. Naime, kao i u slučaju pojma “koalicija”, mostovcima se čini da je i sam pojam “stranka” nadasve sumnjiv.
Faraonske organizacije
Budući da su politički amateri, a ne teoretičari i ideolozi, oni o ideji stranke zaključuju iz izgleda i načina na koji funkcioniraju naše stranke. Čini im se da su stranke kao takve ideološki zatucane i isključive, da su “faraonske” (kako kaže Petrov) organizacije zaslijepljenih sljedbenika, bez unutarnje demokracije i dijaloga, da svojom autoritarnom strukturom uništavaju umjesto da razvijaju ljudski i politički subjektivitet svojih članova.
Naravno, mostovci i ovdje pojmovno griješe, postoje dobre i loše stranke, prave političke stranke i kvazipolitičke privatne sljedbe. Mnogo je međutim važnije da mostovci funkcioniraju kao demokratska politička organizacija, da kolektivno i odgovorno odlučuju, da im disciplina nije iznad individualne savjesti, da se svačije mišljenje uvažava, a manjina ne guši i eliminira. Što je, prema definiciji, politička stranka, osim što joj nedostaje ideološko-simbolički element samoidentifikacije.
Prepuštam čitateljima zaključak u čemu je Mostova pouka politički relevantna, hoće li mu dati svoje povjerenje ili neće. Možda će čak poneku slobodarsku grupaciju hrvatskih građana ova pouka navesti na pomisao i ambiciju da bi bolje i od mostovaca znali otvoriti nove obzore naše budućnosti.
wpDiscuz