Boris Pavelić piše da se hrvatski novinar Boris Dežulović našao na udaru kritika zbog teksta o Vukovaru, optužujući vlast da je grad stradanja pretvorila u ‘beatificiranu mumiju za strahopoštovanje’.
(hrvatski novinar sigurno ne bi mogao ući u Vukovar koji je upravo pao u ruke okupatora op. poskok)
Službene ratne mitove (dakle Vukovar je mit op. poskok)ne dirajte, ma koliko bili štetni – ta poruka, gotovo prijeteća, izbija iz mnoštva napada i uvreda što se s desnice, ali iz državnog ministarstva, sručilo na hrvatskog novinara Borisa Dežulovića (fali riječ mučenik ili žrtva), koji je u utorak državni mit o Vukovaru raskrinkao (pročitajte dva puta ovu riječ)– ne prvi put! – kao ono što on i jest: sredstvo cenzure i zabrana kojim je Vukovar pretvoren, Dežulovićevim riječima, “u beatificiranu mumiju za strahopoštovanje”.
“J**o vas Vukovar” – to je naslov kolumne koju je Dežulović u utorak objavio na portalu N1 televizije. Tu kolokvijalnu, bezazlenu i čestu psovku (česta psovka u nebitnim stvarima, nimalo česta kad su u pitanju stvari koje bole) – “nekorektnu”, ako hoćete – iskusni satiričar (iskusni satiričar!) iskoristio je, paradoksalno, kako bi naglasio ono što građansko poštenje itekako traži da se naglasi: nesrazmjer službene komemorativne slike Vukovara, koju vlast i trideset godina nakon rata samo osnažuje, s današnjicom grada koji se prazni i odumire, jer je pretvoren u “šuplji plastični totem za raspirivanje domovinskog zajedništva i utjerivanje domoljublja u kosti”.
Autor ovdje namjerno preskače činjenicu da je Hrvatska u Vukovar i obnovu života u njemu uložila milijarde kuna. Te izbjegava kazati što je pravi triger Dežulovićeve psovke Vukovara – zabrana pjevanja glumcu Radi.
Ali i više od toga: Dežulović je pokazao kako službeni mit o ratnome Vukovaru već godinama služi kao sredstvo nacionalističke cenzure i zabrana: posljednji dokaz u prilog toj tvrdnji, što i jest poslužilo kao motiv za nastanak Dežulovićeva teksta, bila je zabrana koncerta Radeta Šerbedžije – “srbijanskog glumca”, kako su ga pakosno i neistinito nazvali – u obližnjim Vinkovcima.
Zanimljiv stav o Šerbedžiji, ne slažemo se u svemu s njim al svakako vrijedi pročitati:
Rade Šerbedžija, glumac koji Hrvatsku nije htio, a Hrvatska mu je sve dala! Čak i Brijune…
Tu je zabranu gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić objasnio ovako: “Razgovarali smo s organizatorima i složili se kako navedeni datum održavanja koncerta nije odgovarajući. Koncert je planiran u tjednu kada se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti, kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“.
Sredstvo nacionalističke cenzure
A Dežulović je potom podsjetio i na druge primjere cenzure:
- 18. studenoga 2011. u Splitu je otkazan najavljeni koncert TBF-a, jer je ratni veteran Kristijan Petrić izjavio da je „neprimjereno zabavljati se na Dan sjećanja na pad Vukovara, kada se u Splitu već tradicionalno u Vukovarskoj ulici pale svijeće za poginule i stradale“.
- Godinu kasnije, 2012, otkazana je čak i sjednica Gradskog vijeća Dubrovnika, jer je HDZ “oštro prosvjedovao” protiv sjednice “na dan kad svi hrvatski domoljubi hodočaste u Vukovar“.
- Te je godine u Sinju otkazana i Noć kazališta, jer je jedan umirovljeni vojni časnik pitao ovako: “U danima tuge i strepnje, danima sjećanja na žrtvu Vukovara, čemu odlazak u kazalište?”
I više od svega toga:
- “Istog dana kad je iz službenog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević mucajući je pred navijačkim ološem morao objašnjavati kako je uklanjanje njihova murala ‘u počast Vukovaru’ na trafo stanici u Savskom Gaju bila grozna greška, požurivši obećati kako će taj jeftini kič biti odmah obnovljen o gradskom trošku”, napisao je Dežulović.
Kao što vidimo iz priloženih Dežulovićevih teza Hrvati na dan sjećanja na pad Vukovara otkazuju nastupe i Hrvata. Pa ne stoji opaska da se na Radi Šerbedžiji iživljavalo zato što je “srbijanski” glumac. Radu Šerbedžiju jako poštujemo, dugujemo mu puno za Matana i uglazbivanje Arsenove poezije. I slažemo se da je ružno što su napisali da je on srbijanski glumac. On je jugoslavenski glumac. Srbin iz Hrvatske.
Ali i više od toga:
- “Istog pak dana kad je iz državnog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, a gradonačelnik Zagreba postrojen pred Dinamovim ultrasima mucajući obećavao obnovu njihova vukovarskog murala, Državni zavod za statistiku objavio je službenu procjenu broja stanovnika u hrvatskim gradovima, po kojoj u Vukovaru danas živi čak pet i pol tisuća ljudi manje nego po posljednjem popisu stanovništva 2011.: samo, eto, u posljednjih deset godina – od onog otkazanog koncerta TBF-a do danas – mrtvi je Grad Heroj napustila čak petina stanovništva, pet i pol tisuća njih. U cijeloj Hrvatskoj niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi”, napisao je kolumnist.
“Istovremeno, niti u jedan hrvatski grad nije uloženo toliko novca koliko u Vukovar.” A rezultat? “Iz Grada Heroja glavom je bez obzira pobjeglo pet i pol hiljada ljudi. Petina stanovništva. Petina.”
Da i? Što je pisac s ovim htio reći? Da mladi ljudi iz Vukovara iseljavaju jer im smetaju komemoracije i sjećanja na Vukovar? Da su ljudi u Vukovaru protiv očuvanja ratne simbolike Vukovara? Sam pisac priznaje da je RH Vlada uložila milijarde u Vukovar te zaključuje da je i pored tog iz Vukovara iseljeno na tisuće ljudi. Mora da je razlog onda u nečem drugom. U čemu’= U balzamiranim komemoracijama, zaključuje “mudri” Dežulović. Pisac se ne pita – koliko bi ljudi iselilo iz Vukovara da RH Vlada nije uložila niti kune u taj grad i da je zabranila bilo kakva sjećanja u njemu i da je sve počasti tom gradu stavila ad acta?
Salva uvreda zbog novinskog teksta
Nijedna od činjenica (radi se o idotizmima) što ih je pobrojao Dežulović nije stigla do ušiju hrvatske desnice, na čelu s Ministarstvom hrvatskih branitelja. Usprkos tim činjenicama – ili baš zbog njih – na novinara se sručila salva osobnih uvreda, napada, ali i implicitnih državnih prijetnji.
Baš čudno!
A kada je o Vukovaru riječ, Boris Dežulović od najpozvanijih je novinara da to čine: on je prvi hrvatski novinar koji je iz okupiranog i razorenog Vukovara poslao jednu od najpotresnijih reportaža iz ratova devedesetih u cijeloj bivšoj Jugoslaviji
Hrvatski novinari ubijani su u Vukovaru. Dežulović u taj grad koji je tada bio pod JNA nije ušao kao hrvatski novinar. Ušao je iz Srbije. Da je ušao kao hrvatski novinar bio bi ubijen.
Srž Dežulovićeve laži
“Mogla je država uložiti milijarde i milijarde u Vukovar – i učinila je to, uostalom – ali simboličko balzamiranje Vukovara u ulozi žrtve, transformacija u sveto mjesto umjesto u mjesto za svakodnevicu, osigurale su da grad bude mjesto iz kojega se odlazi. Nema tih novaca za koje će itko tko ima makar malo izbora otići živjeti u grad u kojemu je pijetet važniji od svakodnevice. Svakodnevica su: male i velike frustracije, prvi i zadnji poljupci, lakomislenost i lakomisleno postojanje. Pa i psovke, pijanstva, odlasci na pecanje”, napisao je mladi čovjek. “Nitko ne želi živjeti gradu na čijem cijelom prostoru, fizičkom i simboličkom, vrijede ista pravila kao na groblju. I još su stroža: svako kršenje tih pravila rezultira optužbama za izdaju. Takvi gradovi nisu mjesta za žive ljude, oni u svakom smislu pripadaju mrtvima.”
Ovo je naprosto laž. Pravdanje psovke Vukovara navodnom brigom za iseljevanje mladih. Koji se iseljavaju i iz Vinkovava, i iz Broda i iz svih drugih “nebalzamiranih gradova” podjednako kao iz Vukovara. Iz gradova koji nisu dobili milijarde. Vukovar je ujedno grad i psovke i pijanstva i odlazaka na pecanje. I ono što je najvažnije grad mladosti. Grad u koji se ulaže i ulagat će se, grad iz kojeg se odlazilo i u koji se doseljava. Grad koji skupa s Hrvatsom dijeli sudbinu odlazeće migrantske Hrvatske. Kao što je skupa s Hrvatskom dijelio sudbinu napadnute Hrvatske. Ne postoji nacija na svijetu koja je zaboravila svoje Vukovare. Koja nema svoje Dane Sjećanja. Ne postoji nacija na svijetu koja ima pisca koji piše “jebo Vas Vukovar”. Osim Hrvatske.
Nestvarna je bijeda kojom krug ljudi oko propadajućeg pisca pokušavaju smanjiti posljedice njegove pobiješnjele naravi. Prijateljski čin je prijatelju koji ima psihičkih problema pronaći dobrog liječnika, a ne braniti njegove patologije. (poskok)