Sabor Republike Hrvatske je 08. studenog 1991. godine donio Zakon o utvrđivanju ratne štete.
Temeljem ovlasti iz članka 10. predmetnog Zakona, ministar financija donio je Uputu za primjenu Zakona o utvrđivanju ratne štete ( NN RH br. 54/1993.) temeljni operativni dokument za uredovanje komisija koje su radile na zahtjevnom i stručnom poslu popisa i procjene ratne štete, propisujući jedinstvenu metodologiju i djelokrug rada komisija, uvažavajući novo upravno i teritorijalno ustrojstvo i djelokrug rada upravnih tijela RH.
- Sukladno metodologiji, a prema izvješću Županijske komisije za popis i procjenu ratne štete, procijenjene i verificirane ratne štete u Vukovarsko-srijemskoj županiji iznosile su 4,3 mlrd. EUR-a.
- Najveće štete u Domovinskom ratu pretrpio je grad Vukovar, uništen je stambeni fond, infrastruktura i gotovo cjelokupni gospodarski potencijal grada te verificirane štete iznose 1,1 mlrd EUR-a.
- U gradu Vukovaru pojedinačno najveća šteta, i to u iznosu od 309,6 mil. EUR-a, pričinjena je u poduzeću Borovo d.d. – tvornici gume i obuće.
- Nakon procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, otpočela je obnova ratom razorenog i uništenog Vukovara.
Posebnim zakonskim odredbama, poreznim olakšicama , poticajima i odlukama Sabora Hrvatske Vlade su od završetka rata pa do danas u Vukovar uložile milijarde eura.
Nesrazmjerno ostatku Hrvatske. Što Vukovar svakako zaslužuje i što nikada nitko nije niti će dovesti u pitanje. Jer je taj grad Hrvatima svetinja. Osim Dežuloviću. Koji svetinje nema. Jer on je svet sam po sebi. Svetac nove religije u Nihilist-Hrvata.
Otvoreno je Sveučilište, sportski objekti, glazbeni objekti, premještena su neka ministarstva, odjeli , pododjeli, ulaganja u kulturu su bila nevjerojatna, u Vukovaru se organiziraju razne međunarodne konferencije, nastoji ga se učiniti urbanim gradom, nikakvom “beatificiranom mumijom”.
Dodijeljeni su poticaji i povoljni krediti mladim obiteljima koje bi se odlučile nastaniti u Vukovaru. Pojedinim deficitarnim strukama poklonjeni su stanovi uz uvjet doseljavanja u Vukovar i potpisivanja ugovora o dugogodišnjem radu.
Vukovar je danas Hrvatska u malom.
Činilo se, čini se sve i činit će se sve da se život u Vukovaru oživi kao nikad prije. To je zadatak svake Vlade u RH i oko tog cilja nema spora ni na ljevici ni na desnici.
Bez obzira na to trend iseljavanja je ogroman u cijeloj Hrvatskoj. Kao što je i na cijelom Balkanu. Pa tako i u Vukovaru.
Podaci Zavoda su demografski nepovoljni za cijelu državu, tako da Hrvatska ima 237 tisuća ljudi manje nego 2011. godine. Izgubila je tako više od pet posto populacije.
Prema nedavnim procjenama Državnog zavoda za statistiku, Vukovar je od 2011. do 2020. s 27.683 stanovnika spao na 22.249. Dakle izgubio je u 9 godina oko 5.000 stanovnika.
To je daleko manji gubitak nego broj s kojim se suočavaju neki drugi gradovi u Hrvatskoj , posebno u Slavoniji i Lici a koji su nakon ekonomske migracije gotovo prepolovljeni ili dovedeni do nestajanja. Samo Istra u Hrvatskoj ne bilježi tolike gubitke.
Prema tome lažna je Dežulovićeva teza da se iz Vukovara iselilo postotno više ljudi nego iz bilo kojeg drugog grada u Hrvatskoj. Čak i Zagreb svjedoči iseljavanju. Još je lažniji razlog iseljavanja prema Dežuloviću.
Može se zaključiti da bi bez milijunskih ulaganja države Hrvatske u Vukovar taj grad danas bio daleko više iseljen. Vjerojatno populacijski i prepolovljen.
Može se zaključiti da bi proračun Vukovara bio daleko manji da on ne uživa simboliku koju uživa i da ga tijekom cijele godine ne posjećuju ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a ne samo na Dane sjećanja.
Tek jedan dan u godini u Vukovaru se organizira kolona sjećanja. Ljudi se prisjećaju smrti svojih najmilijih. Taj dan cijela Hrvatska stane u tom sjećanju. Ona Hrvatska u Čileu, ona u Vitezu, ljuljačke u Vitezu stanu taj dan duplo, one ljuljačke o kojma Dežulović nikada slova nije napisao. Grabovica mrtva tad uzdahne za Vukovar. Čak i Srebrenica. I Sarajevo. I neki ljudi u Beogradu. Svi stanu. To se zove empatija. Posljednja je ljudska emocija u razvoju čovjekove psihe. Koja se kod nekih čovjekolikih primata do danas nije razvila.
Stanu zbog onih nasilnih i odvratnih smrti koje Dežulović spominje u svojim “uzvišenim” tekstovima kada kaže “Jebala vas smrt”.
Nije poznato da je itko od onih koji su poptisali ugovore o nastanjivanju u Vukovaru, ugovore o kupnji kombajna, poticaj za otvaranje galerije ili muzeja, sportskog objekta, kafića, teretane, salona za uređenje noktiju, nakon toga protestno napustio Vukovar jer mu je pun kufer kolona sjećenja.
To samo tvrdi Boris Dežulović. Prorok nihilizma. Svećenik mlade hrvatske religije jebavanja svega i svakoga.
Poznato je međutim da su mnogi Vukovarci kao i mnogi drugi građani Hrvatske, Hrvati, hrvatski Srbi, hrvatski Česi, Dalmoši, čak i mrski Hercegovci, skontali da u Njemačkoj ima poslova od dvije ili tri tisuće eura plaće. I naprosto su spičili u Njemačku.
No možda Dežulović zaključi kako je stotine tisuća Hrvata širom Hrvatske u Njemačku odselilo zato što su im zasmrdile kolone sjećanja?! Zašto zgrađanje kolonama i smrću , sužavati samo na Vukovarsko Srijemsku županiju? Sjedi tako mali Nikola u Kominu, Opuzenu, Muću, Cisti Provo, Dežulovićima donjima, Lažetama ili Danilu Gornjem, pročita tekst o koloni sjećanja, uzvikne “Prčin ti Issusa”, i odseli u Njemačku.
Tako svijet vidi mutno oko jednog Borisa.
Samo osobi koja se u šali koja mrtva hladna uđe u Vukovar dok se tamo kolju posljednji hrvatski novinari, i koja se potom u šali predstavlja za RH javnost kao hrvatski novinar, samo osobi koja osjeća gađenje prema koloni sjećanja, može pasti na pamet takav morbidni zaključak, da su mimohodi i obljetnice razlog nečije kulture iseljavanja.
Jedina osoba u Hrvatskoj, koja bi zbog tog, što mu se gadi prisjećanje na tragediju Vukovara, i koja u tome vidi razlog iseljavanja mladih, jedina dakle osoba koja bi zbog tog razloga mogla iseliti u Njemačku, Francusku, SAD, Srbiju, Bosnu, zgađenja viktimologizmima i kulturom sjećanaja “vlastite” hrvatske primitivne nacije jeste Boris Dežulović.
Kukavica iz Vruja koja se ubija ovih dana da dokaže kako on zapravi voli mlade Vukovarce i kako se brine za njihovu budućnost.
Tako što im poručuje “Jebo vas Vukovar”.
No gdje god da ta glavurda odseli, bilo tu u naprednu Njemačku, naprednu Francusku, napredni SAD, naprednu Srbijuil naprednu Bosnu dočekat će ga slične kulture sjećanja. Kolone. Mimohodi. Minute šutnje. Dani sjećanja.
Tada će moći u tim zemljama pisati pregšt novih isnpirativnih kolumni tipa: Jebo vas WTC, jebo vas džihadistički napad u Parizu, jebalo vas obredno odsjecanje glave onom profesoru i polaganje cvijeća njemu čast, jebala vas Srebrenica, jebala vas Tomaševica, jebali vas Kazani, jebali vas Pribilovci, jebala vas Grabovica, jebao vas Stari Most, jebao vas Jasenovac, jebo vas Aushwitz.
Onda će poslije tih kolumni zajaukati Vijeću Europe, Borisu Paveliću, Indexu, Le Mondu, Oslobođenju, Politici, kako je ugrožen i kako je žrtva. I kako mu prijete i pišu da je kreten.
I to je naprosto tako. To je Dežulovićev način lova na grantove.
Dalje mi ne bi s Borisom. Pun nam ga je k.
Završit ćemo narodnom mudrosti.
Ima tako u našeg “primitivnog” hercegovskog naroda izreka:
Besposlen pop i jariće krsti.
A još bolja je ona Bolest je najgora kad more na noge.
Napomena: Dežulović je toliko medijski zaštićena režimska vrsta da se u medije te “demokratske” Hrvatske nikako ne može probiti informacja kako je skupa s Borisom Pavelićem u Hercegovini, mjesecima sudjelovao u marketinškoj promidžbi filma s ustašom i ratnim zločincem u glavnoj ulozi. Bio je to film Neđo od Ljubuškog. U njemu je Miro Hrstić, upravitelj HOS logora, samodeklarirani ustaški časnik, odbjegli ratni zločinac, silovatelj srpskih zatočenica predstavljen kako humanist i svjedok humanizma. Od javnosti su skrili informaciju da je sam junak tog filma “antifašist Neđo” pristupio ustaškom HOS-u ustaše Blaža Kraljevića za što je prema pravilima HOS-a, pred Blažom morao priložiti HOS-ovu prisegu koja je bila identična ustaškoj a polagala se uz bodež, pištolj i Bibliju. Antifašizam i HOS , humanizam i HOS, spašavnje ljudi i Miro Hrstić koji je tjerao zarobljene srpske mladiće da usred Ljubuškog pasu travu, nikako ne idu u istu rečenicu.
A joj ovih sranja po Cro. Ja ovo više ne čitam.
Poskok, šta vam je danas. Nekad ste imali i 1-2 dobra članka dnevno. A šta je ovo danas?