Published On: Fri, Nov 30th, 2012

Poklisar Dubovačke republike 1404: U Bosni ne vidjesmo reda ni posluha

U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru ovog je tjedna predstavljena knjiga prof. Dr Mile Lasića „ U zemlji zarobljenog uma“. Evo, što je u vrlo nadahnutoj besjedi o knjizi rekao predsjednik Matice hrvatske Mostar, odvjetnik Josip Muselimović

Davne 1404. godine, vraćajući se iz Visokog sa zasjedanja bosanskog Sabora i krunidbe  kralja Stjepana Kotromanića, opisujući stanje u posjećenoj zemlji, poklisari Dubrovačke Republike, izvijestili su kneza ovim riječima:

Svijetli kneže,

U Bosni ne vidjesmo reda ni posluha. Na svakom koraku su nered i otimačina. Od potopa svijeta, nama se, svijetli kneže, čini da se puk nigdje toliko nije uznemirio.

Iz ovog izvješća možemo vidjeti da je bosansko kraljevstvo uoči potpunog sloma i pada pod osmanlijsku upravu bilo u stanju potpunog rasula. Što se događalo u pet stoljeća turske vladavine, manje-više svakom je poznato.

Knjiga koju večeras predstavljamo kulturnoj i inoj javnosti, uz ostalo, nastoji pronaći odgovor i na pitanje – zbog čega se naše društvo i dan danas nalazi u stanju rasula, zbog čega nema reda i ustroja, zbog čega živimo u zemlji zarobljenog uma, i zbog čega se grad Mostar, kao neki napušteni otok, nalazi u samrtnom hropcu.

Možemo li se zadovoljiti onim što je jedne prigode napisao mudri nobelovac Ivo Andrić?

Dugotrajno robovanje i loša uprava mogu toliko unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju, da se potpuno izvitopere te da takav poremećen narod ne može razlikovati ne samo dobro od zla nego i svoju korist od vlastite štete.

Kada sam, prije  vremena, pozvan za sudjelovanje u predstavljanju knjige „U zemlji zarobljenog uma“, visoko cijeneći sve ono što sam pročitao od njenog autora prof. dr. Mile Lasića, i unatoč brojnim obvezama, nije bilo nikakove dvojbe.

Pozivom sam bio počašćen.

Međutim, nakon što sam knjigu pročitao i zatvorio njene posljednje stranice, tražio sam odgovor na pitanje – kako se izdavaču i autoru zahvaliti na pozivu i zamoliti ih da u njenom predstavljanju sudjeluje neka druga osoba? Zašto?

Kada sam zatvorio  posljednje stranice ove iznimno vrijedne knjige, shvatio sam da se ona na uobičajen način ne može predstaviti – shvatio sam da se ova knjiga na uobičajen način ne može ni čitati – zapravo, shvatio sam da ova knjiga zahtijeva potpuni mir i potpunu koncentraciju, da zahtijeva povratak na početak pa polako, od stranice do stranice, razmišljati o univerzalnim porukama koje ona šalje.

I ne samo to.

Neka od poglavlja ove knjige zahtijevaju okrugle stolove i najozbiljnije rasprave najozbiljnijih i naujmnijih ljudi.

Tako na petnaestak stranica knjige – od l50 do 165 stranice, u kolumnama „Osmanlije ponovo jašu na Balkanu“ i „ Mnogi u Bosni i Hercegovini traže iver u tuđem oku a  brvno u svom ne vide“ autor – kao nitko drugi i KAO nitko na ovakav način – piše o turskom dahu među bosanskim brdima i opasnim  ambicijama i aluzijama prema Bosni i Hercegovini, ali i o oduševljenju i  pozitivnom značenju povratka vladike Grigorija u drevno eparhijsko središte u Mostaru.

Za autora knjige nema dvojbe o tome što je SDP BiH i tko je njen čelnik, kao što nema dvojbe ni o očiglednoj majorizaciji hrvatskog naroda u  postdaytonskoj BiH.

Neka mi profesionalna solidarnost dopusti nešto duže zadržati se na 82. stranici i poglavlju „Ilija Jakovljević u raljama primitivizma“.

U ovom eseju autor opisuje kako je, jednom prigodom, kod uličnog prodavača u Mostaru, naišao na kapitalna djela istaknutog pisca, pjesnika i odvjetnika Ilije Jakovljevića, i to ona koja su 1926. i 1940. godine izišla iz zagrebačke Nadbiskupske tiskare i Hrvatske književne naklade.

Proza i poezija, život i djelo Ilije Jakovljevića, u kulturnoj baštini našeg naroda nisu našli mjesto koje im pripada.

Njegovi romani, memoarska proza, eseji, pripovijetke i poezija, morali bi biti vrednovani na isti način kako se u njemačkom narodu vrednuje poezija velikog Wolfganga Goethea, koji je jedno vrijeme, također, bio odvjetnik u Frankfurtu. Koliko je meni poznato, u ovom eseju, prvi put svjetlost dana ugledala je sjajna pjesma Ilije Jakovljevića „Hercegovina“.

Teško je sve zabilježiti.

Stoga želim podsjetiti autora knjige da je Matica hrvatska svjesna djela ovoga u Mostaru rođenog odvjetnika, pisca i pjesnika, prije sedam godina podigla spomenik koji se nalazi ispred škole koja nosi njegovo ime.

Sve to nije dovoljno pa se autor s pravom pita – zbog čega se velebno djelo  Ilije Jakovljevića još uvijek nalazi u raljama primitivizma – na pragu potpunog zaborava, i to baš onakvog kakav je nastao od 1948. godine, od vremena njegovog ubojstva u logoru na Savi.

Putujući stranicama knjige „U zemlji zarobljenog uma“, nije teško uočiti da njen autor manirom slobodoumnog mislioca s pravom mjerom i ocjenom ukazuje na ponašanje i lijevih i desnih, i onih u centru i onih izvan svih centara.

I kardinalu i reisu, i predsjedniku i dopredsjedniku, ministru i doministru, uredniku i novinaru, autor manirom sveučilišnog profesora, briljantnog intelektualca i iskusnog diplomate, piše, savjetuje i poručuje ono što misli.

Serijom zanimljivih portreta autor nas podsjeća na ljude koji svojim angažmanom zavrjeđuju sjećanje i poštovanje:
– Tako će za Branka Mikulića reći da je to najznačajniji hrvatski političar iz Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću;
– Za Ivana Lovrenovića – da je Miroslav Krleža i Vlado Gotovac u jednoj osobi, zapravo da je  onovremeni Ivan Frano Jukić;
– Za Ivana Vukoju da je  čovjek snažnog uma i urednik časopisa Status – časopisa koji nema premca na prostorima ex Jugoslavije i da se s pravom može mjeriti s najznačajnijim svjetskim časopisima toga profila u Europi i svijetu,
– Za Miru Petrovića da je veliki pjesnik kao što su velika i Motrišta, časopis koji uređuje,
– Za Dragana Marijanovića – pisca, pjesnika i putopisca, te da s njegovim hodoljubljima putuje zemljom koju nije imao priliku dovoljno upoznati.

Dame i gospodo,

Pred nama se nalazi buket eseja i rasprava, nekoliko znanstvenih i stručnih intervencija, u stvari – pred nama se nalazi krležijansko promišljanje naše današnje društvene stvarnosti iz pera sveučilišnog profesora i znanstvenika, briljantnog pisca i slobodoumnog mislioca i iskusnog diplomate – prof. dr. Mile Lasića pa Vam ju najtoplije preporučam. Autoru ove vrijedne knjige upućujem najiskrenije čestitke, želim mu dobro zdravlje i daljnje spisateljsko nadahnuće.