Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlučio se za još jedan potez dizanja tenzija u zemlji, i to nedugo nakon proglašenja o raspisivanju referenduma protiv „nametnutih zakona“ o Sudu i Tužiteljstvu BiH. Zanimljivo je da su 2002. i 2003. članovi Dodikovog SNSD-a u oba doma Parlamenta BiH podržali i Zakon o Sudu BiH i Zakon o Tužiteljstvu BiH. To dokazuje dvije stvari: prvo, Dodik je tad bio još mezimac međunarodne zajednice i ugodno se osjećao u toj ulozi i, drugo, ne radi se o nametnutim zakonima jer je za njih on sam glasao preko svojih poslanika na državnoj razini.
Uostalom, u gotovo svim (kon)federalnim državama sudbena je vlast podijeljena vertikalno: od općine, kantoni, eventualno entiteti, sve do državne razine. Belgija i Švicarska također imaju svoja tužiteljstva na državnoj razini. Isto tako, iako nije država, Europska unija ima Europski sud koji tumači provedbu osnivačkih ugovora i odlučuje o tužbama država i državljana Europske unije. Zanimljivo će biti vidjeti u kolikoj će se mjeri Dodik suprotstaviti – u ime suverenosti Republike Srpske – takvoj praksi ako jednog dana BiH postane članica Unije a on, s obzirom kako je krenulo, bude i dalje vođa Srba u Republici Srpskoj.
__________ Piše: Ivan Pepić/poskok.info
Dodik je ovih dana javno priznao kako njega podržava Rusija. Ona Rusija koja je digla hajku oko članstva Crne Gore u NATO savezu, do te mjere da je Putin o tome zborio u govoru o stanju nacije u Federalnoj skupštini Ruske federacije, optuživši izravno Crnogorce. Problem mu je što će, eto, Crna Gora NATO-u staviti na raspolaganje oko dvije tisuće vojnika. Dok Putin pokazuje mišiće Zapadu i dok mu se Dodik ulizuje, njegovo gospodarstvo ove godine bilježi pad od 4% BDP-a. Što se oslikava i na stanje u bosanskobrodskoj rafineriji, koja osim smrada proizvodi i dugove.
Trebaju li Hrvati podržati takvog Dodika? Dodika koji je odlučio reći ne i SIPA-i? Instituciji koja je bila pod velikim utjecajem upravo srpskih struktura. Sve dok je SIPA upadala u kućama Hrvata kako bi ih hapsila, sve dok je Tužiteljstvo BiH dizalo optužnice protiv Hrvata za ratne zločine – osobito u Bosanskoj Posavini – i dok im je Sud BiH određivao drakonske pritvore, te su institucije bile legitimne. No, nakon što je uletjela u novogradsko gnijezdo stvari više ne valjaju.
Više nego ikad optužbe upućene sarajevskim unitaristima postaju banalne. Nešto tu nedostaje. Dodik jednostavno osjeća slabost. Nekad su ga podržavali američka državna tajnica Madeleine Albright i Europska komisija. Albright je nakon Dodikovog dolaska na vlast govorila o „svježem zraku“, a Europska komisija je odmah nakon toga 1998. ukinula embargo na financijske i gospodarske aktivnosti prema SR Jugoslaviji, bez obzira što Karadžić još nije bio uhićen. Tu se krije ta slabost, koja isplivava sve više u oblik diktature, loše moskovske kopije koja će se kad-tad ispuhati.
Podrška Dodiku znači i podrška jednoj destruktivnoj politici. Ovdje se ne radi o klasičnoj retorici prof. Ive Banca, koji od Zapada stvara žrtvu Rusije. Jednostavno se radi o dugoročnoj politici o kojoj ovisi sudbina Bosne i Hercegovine. Republika Srpska neće ništa dobiti takvim Dodikovim ponašanjem, osim nepovoljnih kredita ruske mafije koji će se brzo ispuhati zbog korupcije i nestabilnosti ruskog financijskog tržišta.
Hrvati koji ga podržavaju u očima međunarodne zajednice su viđeni upravo onako kako je i on viđen: kao separatisti i beskrupolozni nacionalisti. Treba li Hrvatima dodatni sukob s međunarodnom zajednicom ako znamo da su od 1995. naovamo svi izgubljeni? Naravno da ne. Zato bi bilo korektno udaljiti se od blesavih ponašanja takvih diktatora. A Dodikova podrška Hrvatima? Naivno je misliti da je to činio iz ljubavi: politika je kurva, a svaka je podrška Hrvatima bila samo uperena puška protiv Sarajeva. Hrvati su u svemu tome bili topovsko meso.
Posebno je ovo nepovoljan trenutak za Dodikovu politiku jer se u Federaciji BiH nadziru rješenja. Prisjetimo se prošle godine: Izetbegović je par dana nakon općih izbora izjavio kako neće prihvatiti „dvije škole pod jednim krovom“. Danas skupa s Radončićem i Čovićem govori o rješenju hrvatskog pitanja. Jesu li bošnjačke elite, nakon što su se odrekle nekadašnjih platformaških struktura, shvatile da je hrvatsko pitanje vitalno za normalan politički životi u zemlji?
Iako je Federacija još daleko od bilo kakvih rješenja, kako svjedoče i njihova stalna odgađanja, primjećuje se različita, pozitivnija politička klima. Očito je kako to Dodiku smeta. Do te mjere da je besramno prihvatio braniti Ratka Mladića u Haagu u kojemu je optužio Hrvate za suradnju s Muslimanima protiv Srba za vrijeme rata. Što je točno kad se uzme u obzir velikosrpska agresija od 1991. godine.
Zato, jedino u čemu se možemo složiti s Dodikom je da neke institucije nisu predviđene Daytonskim sporazumom. Kao ni izmjene izbornog zakona koje su opteretile odnose između Hrvata i Bošnjaka. Međutim, to je čovjek koji postaje beskrupolozan, koji udaljava Bosnu i Hercegovinu od bilo kakvog (zajedničkog) prosperiteta. Za izgradnju države potrebne su i neke zajedničke institucije, koje moraju biti imune na separatizam. Konačno, hrvatske bi se elite trebale izdići iz ovog balkanskog blata i vodećim centrima moći dokazati kako se stanje može riješiti tek s Hrvatima kao partnerima. Dodikovo ponašanje treba iskoristiti kao nišu, a stati uz njega znači pojačati i radikalizirati i unitarističke snage i međunarodnu zajednicu koja ih podržava od 1995. naovamo.
***
Uostalom, ako smo protiv „nametnutih institucija“, onda iskorijenimo problem do kraja. U većem je intenzitetu međunarodna zajednica radila na nametanju Milorada Dodika Srbima nego na projektu Tužiteljstva BiH. On je 1998. postao predsjednik Vlade Republike Srpske zajedno s koalicijskim partnerima SDA, Strankom za BiH i SDP BiH. Dakle, držeći se logike nametništva, Dodik bi trebao zabraniti samog sebe?