ERDOGAN je izgubio Istanbul. Na jučerašnjim ponovljenim izborima u najvećem turskom gradu vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) izgubila je najveći grad Istanbul, baš kao i na prvim izborima prije nešto manje od tri mjeseca.
AKP je tada, podsjetimo, izgubio ne samo Istanbul, grad koji s predgrađima ima oko 15 milijuna stanovnika, već i glavni grad Ankaru i treći najveći grad Izmir.
AKP, njen kandidat za gradonačelnika Istanbula i bivši premijer Binali Yildirim, kao i njen lider, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nisu priznali poraz tvrdeći da su im glasovi u ovom vrlo tijesnom porazu ukradeni. Erdoganu koji je političku karijeru počeo kao gradonačelnik Istanbula, poraz u njegovom rodnom gradu posebno je teško pao. Traženo – učinjeno: Vrhovno izborno povjerenstvo poništilo je rezultate izbora 5. svibnja i raspisalo nove izbore.
Tražio ponovljene izbore pa doživio potop
A na ponovljenim izborima Erdoganov kandidat ponovno je doživio poraz, i to daleko teži nego prvi put. Dok je na prvim izborima razlika iznosila samo 13.000 glasova u korist kandidata oporbe Ekrema Imamoglua, danas je ta razlika porasla na više od 777.000 glasova. Dakle, razlika se povećala gotovo 14 puta. U postocima se povećala s minornih 0,16% na 9,78% glasova – 54,21% prema 44,99% za Imamoglua.
Pobjedu svog kandidata sinoć su na ulicama Istanbula proslavile stotine, mahom mladih, glasača oporbe, kako javlja BBC-ev reporter Cagil Kasapoglu. Oprezni optimizam pretvorio se, s proglašenjem neslužbenih rezultata, u opću euforiju. Mnogi od ovih glasača, koji su na ulice izašli s turskim zastavama i slikama Imamoglua i prvog turskog predsjednika Kemala Ataturka, nisu za vrijeme svog života imali drugog predsjednika osim Erdogana.
“Sve će biti sasvim u redu”, poručio im je Imamoglu nakoj poništenja izbora, što je postalo i novo predizborno geslo.
U svakom slučaju, jučerašnjim ponovljenim rezultatima potvrđeni su porazni rezultati za Erdoganov AKP: 5 od 6 najvećih gradova u Turskoj pripalo je oporbenoj kemalističkoj, odnosno socijaldemokratskoj Republikanskoj narodnoj stranci (CHP). AKP-u nije pomoglo ni to što je u izbore išao u koaliciji s ekstremno desnom Strankom nacionalističkog pokreta (MHP).
Sam Erdogan jučer je priznao poraz u znakovitoj objavi na Twitteru. “Nacionalna volja danas se ponovno manifestirala. Čestitam Ekremu Imamogluu koji je pobijedio na izborima prema neslužbenim rezultatima”, napisao je. Prije izbora mu gotovo nije ni spominjao ime, ali ga je zato, kao i čitav niz drugih predstavnika oporbe u posljednjih nekoliko godina, optužio da podržava teroriste.
Usporedio ga je s egipatskim predsjednikom Abdelom Fatahom el-Sisijem, autokratom koji je došao na vlast de facto vojnim udarom kojim je srušen prvi demokratski izabran predsjednik Egipta, islamist Mohamed Morsi. Morsi je umro u zatvoru prošloga tjedna.
Demokracija ipak nije izgubljena u Turskoj
No Erdoganov poraz u Istanbulu teško može biti drukčiji od Sisijevog uspona na vlast. Sisijev dolazak na vlast bio je definitivni znak kraja Arapskog proljeća, vala prodemokratskih masovnih prosvjeda protiv diktatora diljem Bliskog istoka.
S druge strane, pobjeda oporbe i poraz Erdoganove islamističke stranke u Istanbulu znak su da je turska demokracija i dalje živa unatoč gotovo apsolutističkim predsjedničkim ovlastima koje si je Erdogan dao na temelju referenduma o ustavnim promjenama 2017. Unatoč neviđenim masovnim čistkama navodnih pristaša pokreta Fethullaha Gulena, koji je – opet navodno, odnosno prema nepotkrijepljenim tvrdnjama turskih vlasti – organizirao neuspjeli puč 2016. Tisuće vojnika i časnika, policajaca, sveučilišnih profesora, sudaca, državnih službenika, novinara i urednika otada su zatvorene, a deseci tisuća otpušteni zbog “suradnje s teroristima”.
Erdogan je izgubio unatoč tome što je itekako koristio državne medije u kampanji koju je sam predvodio, organizirajući gotovo svakodnevno masovne političke skupove po kojima je poznat. Unatoč zatvaranju oporbenih lidera, poput bivšeg supredsjednika prokurdske i ljevičarske Narodne demokratske stranke (HDP) Selahattina Demirtasa.
Demirtas je lani osuđen na 4 godine i 8 mjeseci zatvora zbog političkog govora 2013. Turski sud oglušio se i na odluku Europskog suda za ljudska prava kojom se traži njegovo puštanje iz zatvora. Ovo je samo jedan proces koji se vodi protiv njega – tužiteljstvo za njega traži ukupno 142 godine zatvora.
U travnju se činilo da će se Erdoganova stranka opet obračunati s političkim protivnicima na nedemokratski način – da naprosto neće dozvoliti oporbi da preuzme vlast u Istanbulu. Baš kao što, prisjetimo se, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman devedesetih nije htio dati oporbi da preuzme vlast u Zagrebu. No to se, srećom, u Istanbulu ipak nije dogodilo. Nakon što je izgubio i drugi put, Erdogan se ipak suočio sa stvarnošću. No zahvaljujući njegovom tvrdoglavom traženju reprize izbora, rezultat je sad još sramotniji i bolniji za njega.
Turska može početi razmišljati o budućnosti nakon Erdogana
Možda je tome pridonijela i činjenica da je doživio poraz i u nekim četvrtima koje su smatrali njegovim izbornim utvrdama. Kako je za Washington Post komentirao Sinem Adar, viši suradnik na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, čini se da su savjetnici od Erdogana skrivali razmjere nezadovoljstva u njegovom glasačkom tijelu. “Erdogan je značajno oslabljen”, zaključila je Adar dodajući da bi sad mogao uslijediti i bijeg istaknutih predstavnika AKP-a iz stranke.
Prema nekim analizama, za Erdogana je presudno bilo alarmantno stanje ekonomije koju je njegovo interveniranje u rad turske centralne banke samo pogoršalo. Zabrana rasprodaje lire od strane špekulanata izazvala je prije nekoliko mjeseci nagli pad na burzama, što je samo posljednji u nizu problema, uz recesiju, sve veći javni dug, 30-postotni pad vrijednosti lire i 20-postotnu inflaciju. Stoga nije čudno da su glasači dobro reagirali na Imamuglovo obećanje da će razotkriti detalje “rasipnog trošenja” i “korupcije” u gradskoj upravi pod AKP-om, jednako kao i na osudu njihove populističke retorike.
Prvi znakovi neslaganja s Erdoganom već su se pojavili u vladajućoj stranci. Parlamentarni zastupnik AKP-a Mustafa Yeneroglu napisao je na Twitteru da je AKP “izgubio Istanbul jer smo izgubili svoju moralnu superiornost” i dodao da se mora fokusirati na “snove mladih ljudi, racionalnost i vladavinu zakona”. Iako ovo zvuči kao diplomatski eufemizam s obzirom na to do koje je mjere Erdogan potkopao vladavinu prava i racionalnost u Turskoj, očito je da je započelo razdoblje preispitivanja, a možda i raskola u vlasti.
Da, Erdogan je prošlog lipnja ponovno izabran za petogodišnji predsjednički mandat, ali njegova aura nepobjedivosti definitivno je razbijena jučer u Istanbulu. Na kraju krajeva, on je sam jednom rekao da “tko god dobije Istanbul, dobit će i Tursku”. BBC-jev analitičar Mark Lowen također smatra da će Erdoganov dramatični poraz u Istanbulu izazvati podjele u AKP-u i pojačati razgovor o budućnosti Turske nakon Erdogana.
Neki će vjerojatno tražiti i da se novi predsjednički izbori održe puno prije 2023., za kada su predviđeni. Očito je da, sviđalo se to Erdoganu ili ne, mnogi u Turskoj ne žele čekati toliko dugo da ga se riješe. Izgubili su strpljenje s njegovim izigravanjem sultana.
Ili, kako je i sam Imamoglu pri proglašenju pobjede rekao: “Ova pobjeda znači otvaranje nove stranice. Ona znači novi početak… Pokazali ste svijetu da Turska i dalje čuva svoju demokraciju. I pokazali smo drugim zemljama koje pokušavaju krenuti putem koji smo mi dosad birali da to nije nikakav put.”
No ona možda ne označava samo novu stranicu za Tursku, nego i za model autoritarnog vođe “čvrste ruke” koji se predstavlja kao branitelj naroda od unutarnjih i vanjskih neprijatelja dok u isto vrijeme uništavaju vladavinu prava i obračunavaju se s političkim protivnicima i kritičarima. Možda demokraciju ipak nije tako lako uništiti kako se njeni neprijatelji nadaju, a zagovornici boje.