Pobjegla iz ISIL-a: Budila sam se u bolovima od silovanja

Nadia je živjela u Sinjaru, na sjeveru Iraka, kada su ISIL-ovci okupili tisuće žena i djevojaka Jazida, i odveli ih u seksualno roblje. Ona je uspjela pobjeći sa svojom obitelji kroz ta napuštena brda do izbjegličkog kampa u Iračkom Kurdistanu. 

I dalje je progoni sudbina onih koji nisu bili toliko sretni. Kaže kako je slala novac muškarcu za kojeg je mislila da joj je prijatelj od povjerenja, kojeg je upoznala tijekom bijega, a on je bio koordinator humanitarne pomoći za ostale Jazide. Ohrabrena njihovom razgovorom i željom da pomogne drugima, počela je organizirati demonstracije kako bi oslobodili i druge žene, piše CNN.

Tada su počeli pozivi.

“Prijetili su mi preko telefona. Nije me bilo strah zbog sebe, već zbog moje male sestre. Rekli su mi ako ne dođem, da znaju gdje mi sestra ide u školu”, kaže i objašnjava kako nije bila sigurna tko stoji iza tih poziva.

Nakon što je dobila pismo od jedne neprofitne organizacije koja je podržava njezinu aplikaciju za azil u SAD-u, tražila je pomoć od tog prijatelja da dođe do ambasade u Bagdadu. 

“Sestro moja, mogu te odvesti. Znam čovjeka u iračkom parlamentu, mogu te odvesti k njemu”, rekao joj je.

Dok su se vozili prema glavnom gradu, osjetila je da nešto nije u redu.

“Često je stajao i s nekim pričao na telefon ili slao poruke. Rekla sam mu da me vrati, da se želim vratiti”, kaže.

Odgovarao joj je da je sve ok, i da je to sve vezano uz grupu djevojki Jazida koje ih čekaju u Bagdadu. 

“Znao je moje slabosti. Bila sam sretna kad sam čula da su neke cure oslobođene. Uvjerio me je da nastavim putovanje”, rekla je.

“Probudila sam se gola, oko mene je stajalo 10 muškaraca”

Kada su stigli u predgrađe Bagdada, poznato po zloglasnim bandama, dogodilo se nešto što nije mogla ni zamisliti. Dočekao ih je stariji muškarac, onaj irački parlamentarac o kojem joj je govorio.

“Ti si moja, ti si moja sada”, govorio joj je.

Shvatila je tada da je on šef bande trgovaca ljudi. 

Nadia je bila šokirana, prijatelj kojem je vjerovala i dala novce za taj put, zapravo ju je prodao u seksualno roblje.

“Počela sam se boriti, počela sam ih udarati. Jako su me tukli”, kaže.

Našopali su je sedativima i tada više ništa nije mogla.

Kada joj se vratila svijest, našla se okružena bocama i prljavim tanjurima, gola, i u bolovima, jer su ju silovali, i to njih nekoliko. Po neredu kojeg su ostavili za sebe misli da je bilo riječ o 10 muškaraca.

“Izgubila sam svoj život, bila sam uništena. Tri su me mjeseca tako mučili, svakog dana”, rekla je.

Pokušala je pobjeći no svaki su je put uhvatili, i pretukli. Jednom su je tako jako napali da je imala unutarnje krvarenje i morala u bolnicu. Čula je kako liječnici pričaju da joj moraju spasiti organe. U bolničkoj sobi šef te bande sjedio je pored njezina kreveta, milovao je po kosi i nazivao svojom kćeri. Rekao je liječnicima da boluje od mentalne bolesti i da je pala po stepenicama. Kad su je otpustili iz bolnice, doveli su jednu drugu ženu, drugu žrtvu, da ju čuva. Molila je da ju pusti, no žena joj se samo smijala.

Podigla je majicu i pokazala ožiljak kojeg je zaradila, kako je rekla, kad su joj ukrali jedan od njezinih bubrega.

“To su mi napravili. Imala sam dvoje male djece i oni su ih prodali”, rekla joj je žena i dodala: “morat ćeš ostati s njima i naviknut ćeš se na sve što ti se događa”.

Nakon mjeseci zlostavljanja, taman u trenutku kada je pomislila da joj je život gotov, Nadia je spašena. Kaže kako nije sigurna tko su bili muškarci koji su je spasili, no odveli su je u hotel kojeg su vodili Jazidi, i ponovno se uspjela spojiti sa obitelji. Sada Nadia kaže, želi pravdu.

“Borim se protiv ovoga. Koristim ono što je ostalo od mog glasa da budem glas svih nas, kako se to više ne bi dogodilo nikome”, rekla je.

Teško je napraviti statistiku zbog manja podakta u Iraku, i protokola s kojim bi se prikupljali. Krijumčarenje u izbjegličkim kampovima buja diljem zemlje, kao i u gradovima poput Bagdada, gdje se bilježi porast modernog ropstva i mreža prostitucije.

“Kad pogledate bilo gdje, vidjet ćete žrtve”, rekao je dr. Ali Akram al-Bayati. Kaže kako iračko društvo zatvara oči pred onim što se događa iza zatvorenih vrata. Dio je iračkog UN-ov Ureda Visokog povjerenika za ljudska prava, za kojeg kaže da prikuplja informacije, istražuje slučajeve i dovodi ih do suda, no kaže kako im manjka financija i moći da bi mogli biti učinkovitiji.

Nadijin slučaj je među mnogima koje pokušavaju podržati, a ona sama smatra da ju je sustav iznevjerio, i da je njezin slučaj zakopan u Iračkom Kurdistanu i Bagdadu.

Na papiru iračka vlast je povećala napore da osudi krijumčare, no al-Bayati kaže da se tako zapravo ne hvataju u koštac sa srži tog problema.

Boje se za svoje živote i zato o zlostavljanjima ne govore

“Nisu tražili odgovornost službenika koji sudjeluju u trgovini ljudi, odvlačenju djece u vojsku, i seksualnom zlostavljanju”, stoji u izvještajuState Departmenta iz 2019.

Smatraju da je taj zakon iz 2012. godine nekonzistentan i da je otvorio niz novih mogućnosti za kriminalce. Također nisu prijavili što čine po pitanju optužbi da je sigurnosno i vojno osoblje u kampovima upleteno u seksualno iskorištavanje i trgovinu žena i djece.

“Ako govorite o trgovini ljudi, naravno da ćete prilikom istrage vidjeti i neke službenike koji su uključeni. Bez obzira da li bilo riječ o visoko ili nisko pozicioniranima, naravno da im nije u interesu da otkriju sve činjenice”, kaže al-Bayati.

Njihovo imenovanje bilo bi besmisleno. Oni su moćni, a mnogi od njih ne boje se zaprijetiti. Rupe u procedurama onemogućavaju žrtvama da dobiju primjerenu pomoć, uslugu, a državna skloništa u Bagdadu tijekom 2017. godine ostala su prazna.

Al-Bayati zna za 150 prijavljenih slučajeva u Iraku tijekom 2018. godine, a samo su četiri ili pet žena smjestili u skloništa. Prošle godine uhvaćeno je 426 ljudi zbog upletenosti u trgovinu, a samo 53 njih završilo je u zatvoru.

Mnoge žrtve svjesne su takvih praksi i zato o onome što im se dogodilo i ne govore, šute. Velika količina tajnosti obavija neprofitne organizacije koje se tim pitanjima bave. Strahuju da ne postanu meta napada bandi, ili raznih militantnih grupa. Novinari su posjetili jednu od tih organizacija u kojima ih je dočekala Ahlam, s potpuno prekrivenim licem.

“Sve je započelo s mojim starijim bratom”, rekla je.

2014. godine njezin se brat priključio ISIL-u i ubrzo postao visoki član, emir. Udao je Ahlam za ISIL-ovog borca, no kad su joj supruga nakon nekoliko mjeseci uhvatili, vratila se bratu. Kaže kako joj je brat postao okrutan i nasilan za vrijeme svog boravka u ISIL-u. Tukao je nju i njezine sestre i zatvarao ih u sobu bez hrane. Kada se požalila jednom rođaku, prijetio je da će je ubiti. Rođak joj je pomogao da dođe do Bagdada, no kada je tamo stigla nije se nikome mogla obratiti za pomoć.

“Tumarala sam ulicama, izgubljena. Bagdad je velik grad. Ušla sam u taksi, pa me vozač pitao kuda želim ići. Rekla sam mu da ne znam”, prisjeća se.

Zbunjena i uplašena ispričala mu je svoju priču. Imao je razumijevanja i ponudio joj pomoć. Pomislila je da je on njezin spasitelj.

“Pomislila sam kako ipak ima nešto dobra u svijetu. Rekao je da mi može nešto naći”, kaže.

Odveo ju je u kasino, a zatim prodao u bordel.

“Doveo me jednoj ženi koja me odvela u kuću. Shvatila sam da su sve te djevojke prostitutke“, prisjeća se.

Organizacija u kojoj je Ahlam pronašla utočište fokusirana je na identifikaciju potencijalnih žrtvi prije nego upadnu u zamku. Njihovi timovi rade diljem zemlje sa ranjivom populacijom, ljudima koji žive u kampovima, i onima koji žive na ulicama. Ahlam kaže da je molila da je puste iz bordela, no da ju je madam tukla, potrgala telefon i opet prodala.

“Prisilila me da radim kao prostitutka. Dovodila je muškarce u kući i prisiljavala me da imam odnos s njima”, kaže plačući. U bordelu je bila zarobljena nekoliko mjeseci prije nego je iskoristila priliku i pobjegla. 

Po pričanju ljudi koji rade sa žrtvama njezina priča pokazuje kako takve bande operiraju po Iraku, i kako to čine pred svima. Taksisti ili bilo tko povezan sa tom mrežom traže ranjive žene i pokušavaju ih namamiti. Uz veliki broj takvih ljudi, njihova mreža raste.

“Što je moj krimen? Što sam napravila da sam zaslužila tako nešto?”, pita se Ahlam i razmišlja o životu o kojem je nekad sanjala, onima koji su iskoristili njezinu ranjivost. I državi koja ju nije uspjela zaštiti.