Published On: Uto, ruj 17th, 2019

Po čemu je Duhaček vrjedniji od Čolakovića i zašto u Hrvatskoj nećemo još dugo imati lijepe stvari

Nakon jučerašnjeg poludnevnog uhićenja Indexovog novinara Gordana Duhačeka zbog par bezazlenih tvitova, društvene mreže su eksplodirale. Na Twitteru su se, sasvim očekivano, javili poznati SJW-i koji se i inače javljaju kad treba stati u obranu prava i sloboda svojih istomišljenika, a inače pozivaju na kršenje tih istih prava i sloboda kad je riječ o njihovim neistomišljenicima ili, u najmanju ruku, u tom slučaju mudro šute. Da, mislim konkretno na Maju Sever, Bojana Glavaševića i svu onu svitu koja samo ponavlja njihove mantre. Sad je odjednom sloboda govora bitna, sad odjednom policija vrši represiju. HND se, također očekivano, oglasio i stao u Duhačekovu obranu.

Odmah da kažem, ja ne podržavam niti slavim njegovo kažnjavanje. U jučerašnjem članku sam objasnio kako je to samo još jedan slučaj u nizu kršenja temeljnih prava i sloboda građana ove zemlje od strane represivnog aparata. Policija i prekršajno sudstvo pogrešnom interpretacijom ionako loših zakona nastavljaju tiraniju i gušenje slobode govora, kao i ostalih građanskih prava u ovoj zemlji.

Duhačekov slučaj nije ništa drugačiji od mnogih drugih

Slučaj Duhaček nije ni po čemu drugačiji od nedavnog slučaja kad je žena u Bjelovaru kažnjena zbog transporta vlastitih drva iz vlastitog vinograda u vlastito dvorište, kao ni s onim slučajem kad je žena u Podravini kažnjena zbog sunčanja u toplesu u vlastitom dvorištu. Ili kad je onaj folkloraš iz Valpova zaradio dvije prekršajne prijave zbog pjevanja prostog bećarca u prisustvu policijske službenice. Ili kad je kažnjen čovjek kod Daruvara zato što je izvjesio zastavu SR Hrvatske na vlastitu garažu. 

Sve su to primjeri iste tiranije, sustavnog kršenja temeljnih prava građana ove zemlje, u potpuno istoj kategoriji sa slučajem Duhaček. Ali nijedan od navedenih slučajeva nije dobio ni približnu medijsku pozornost i pažnju javnosti kao Duhaček. Istina, onaj nesretnik iz Valpova je dobio pozornost medija, ali veći dio medija je podržao njegovo kažnjavanje. A isti oni, koji sada ustaju tobože za slobodu govora, tada su likovali nad kažnjavanjem folkloraša ili su šutjeli kao da se to njih ne tiče.

Duhaček kao borac protiv vlasti i sistema

U čemu je razlika, po čemu je Duhaček vrjedniji od folkloraša? Duhaček sebe sad predstavlja kao žrtvu političkog progona, zato što je pisao protiv države i vlasti, što je apsurdno. Kažnjen je zbog tvita u kojem je napisao “ACAB”. Znate li što to znači? “Svi policajci su kopilad”.

Je li to stvarno kritika sistema, države, vlasti, bilo čega? Taj akronim je nastao kao odgovor nogometnih navijača, huligana, na policijske akcije protiv njih. On je u svojoj suštini duboko pogrešan i neistinit. Služi isključivo kao iskazivanje generalne mržnje prema ljudima u uniformi i ništa više. Duhaček kaže da je on to napisao kao reakciju na jedno policijsko premlaćivanje građana, ali to ga ne opravdava niti to čini da ta izjava ima imalo više smisla. Istina je da neki policajci mogu ponekad napraviti sranja, ali to ne znači da su SVI policajci govna. Duhaček ovu analogiju, vjerujem, razumije jako dobro kad je riječ o novinarima, ali nekako izgubi tu sposobnost kad je riječ o drugim zanimanjima.

Naravno, to ne opravdava njegovo uhićenje i kažnjavanje, samo objašnjava da on nije nikakav borac protiv sistema i kritičar vlasti. To što je napravio je vrhunac primitivizma.

Dvostruki kriteriji

Zanimljivo, kad je osuđen folkloraš iz Valpova, mnogi novinari su prvo propitkivali stihove njegovog bećarca umjesto da propitkuju može li pjevanje bilo kakvog bećarca na smotri folklora uopće biti predmet prekršajnog ili kaznenog gonjenja. Dakle, prvo su išli ocjenjivati njegov umjetnički izričaj pa su zaključili da je uvredljiv i primitivan, u najboljem slučaju vrlo neslana šala.

Vrlo slično bi se mogli okarakterizirati i Duhačekovi tvitovi. Nije on nikakav borac protiv sistema i vlasti, on je najobičniji provokator. On je hrvatska verzija Mila Yiannopolousa, samo lijeva. Opet, to nije argument za njegovo kažnjavanje jer provokatori su sastavni dio slobodnog društva. Provokacije, čak i kad su glupe ili loše, trebaju postojati. Nema razloga da se država uopće bavi takvim stvarima.

Međutim, nitko od novinara koji su kritički procjenjivali onaj bećarac sada nije ni pokušao ocjenjivati sadržaj Duhačekovih tvitova, njihovu intelektualnu ili moralnu vrijednost. Ovaj put je to izostalo, svi su se prvo pitali u kakvoj to državi živimo gdje će te policija uhititi i sud kazniti zbog nekog bezazlenog posta na Twitteru. To znači da oni dobro razumiju princip slobode i ljudskih prava, ali ga ne žele primijeniti jednako na svakoga.

I tu dolazimo do pravog problema Hrvatske danas. To je glavni razlog zašto ne možemo u ovoj zemlji imati sve te lijepe stvari, kao što je funkcionalno pravosuđe i jednakost pred zakonom, a to su temelji za bilo kakav društveni i ekonomski razvoj. Ne možemo imati ništa od toga jer jako malo ljudi u ovoj zemlji istinski vjeruje u te vrijednosti.

Zašto bi Duhačekovi neistomišljenici uopće trebali shvatiti da je njegovo kažnjavanje kršenje naših prava?

Zapitajte se, je li Duhaček ikada stao u obranu ljudskih prava onih s kojima se svjetonazorski ne slaže. Je li to učinio itko od onih koji su sada skočili, kao, u njegovu obranu? Nije i nisu. Baš naprotiv, oni će za svoje neistomišljenike u sličnoj ili čak potpuno istoj situaciji tražiti što žešći kazneni progon radi nekakve bezazlene izjave samo zato što se ona njima ne sviđa. Kako onda očekivati da ijedan Duhačekov neistomišljenik ozbiljno prihvati tezu koju novinari jučer i danas guraju, kako se na ovakvim stvarima vide kršenja prava nas svih, a ne samo Gordana Duhačeka?

Borci za slobodu govora mogu se prepoznati samo po jednoj jedinoj karakteristici: oni će jednako snažno stati u obranu prava i sloboda svojih neistomišljenika kao da je riječ o njihovom stranačkom kolegi. Vrlo jednostavno. I ljevičari u SAD-u to jako dobro razumiju, pitajte Noama Chomskog ili meni omiljenog podcastera Kylea Kulinskog. Oni su stali javno u obranu svojih ideoloških protivnika kad im je bila ugrožena sloboda govora. Mogu li to hrvatski ljevičari ikada učiniti? Ne. Kako onda očekivati od bilo kojeg desničara da stane u obranu Duhačeka?

Tražimo ukidanje neustavnih zakona i propisa!

Postoji samo jedan način da se izborimo za vlastita prava, a to je čvrsto držanje principa. Ne, sloboda govora NE SMIJE biti ograničena ničijim osjećajima. Kakav je to zakon koji kažnjava ljude zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana, kakve su to gluposti? Zna se što je uvreda, to je kad vam netko konkretno uputi ružne riječi s ciljem osobnog omalovažavanja. U tom slučaju povrijeđeni ima pravo pokrenuti privatnu parnicu. Ali kolektivno vrijeđanje moralnih osjećaja građana – to može biti doslovno bilo što. To je jedan od najopasnijih zakona u Hrvatskoj i ujedno 100 posto protuustavan jer negira ustavno pravo na slobodu izražavanja.

Ukinite zakon! Svi ovi saborski zastupnici koji sad sline nad Duhačeka, mogli bi učiniti puno da upute prijedlog u saborsku proceduru da se iz Zakona o javnom redu i miru briše članak o moralnim osjećajima građana, da se članak o vrijeđanju policije izmijeni na način da bude jasno kako mora biti riječ o vrijeđanju policijskih službenika tijekom obavljanja njihovog posla, a također mogli bi se obrisati i izmijeniti još mnogi članci tog zastarjelog i sramotnog zakona, oni koji krše pravo na privatno vlasništvo.

Mediji bi se, umjesto zaštite jednog čovjeka i parcijalnog sagledavanja problema, trebali okrenuti zahtjevima za izmjenama zakona, tako da se ovakvi događaji više ne ponavljaju. Ne samo protiv njima dragih lijevih novinara, već protiv bilo kojeg građanina RH. To je nešto što bi trebalo biti u interesu svima – i ljevičarima, i konzervativcima, i svima ostalima. Ali jako je teško sada da to učine, kad su još nedavno slavili sudsku presudu koja je konstatirala da je sloboda govora i umjetničkog izražavanja ograničena nečijim moralnih osjećajima, kao dijela nekog kolektiva.

Da je Duhaček dosljedan vlastitim principima, pozdravio bi i pohvalio vlastito kažnjavanje, a ne glumio žrtvu

Neki tvrde da su ta dva slučaja neusporediva jer je onaj folkloraš svojom pjesmom uvrijedio policajku kao ženu. Ali to što je Duhaček napisao također može uvrijediti žene. I žene su u policiji, kao što znate ako ste stali u obranu one policajke iz Đakova. Duhačekov akronim sadrži riječ “all” što znači “svi”, a to uključuje i tu ženu. I mnoge druge žene, sve koje nose policijsku uniformu. Po čemu je onda Duhaček vrjedniji od Čolakovića? Samo po tome što je blizak novinarima i političarima i po tome što se njegove objave na twitteru sviđaju njegovim kolegama. Ništa drugo. Borac za slobodu govora? My ass.

Da je Duhaček imalo dosljedan i da mu licemjerje nije drugo ime, sada bi pohvalio policiju i suca koji ga je kaznio te pozvao državne organe da nastave raditi to što rade. Jer oni su napravili ono na što je on i prije pozivao – kaznili su ga zbog vrijeđanja kolektivnih osjećaja. To što taj kolektiv nije drag Duhačeku kao neki drugi kolektivi na čiju posebnu zakonsku zaštitu voli pozivati, to je njegov osobni problem. Kolektivni osjećaji moraju biti zakonski razmatrani za svaki kolektiv jednako.

Ljudi koji licemjerno prave razliku između različitih slučajeva kršenja prava i sloboda građana samo zato što im se žrtva u jednom slučaju sviđa, a u drugom ne, ili zato što smatraju jedan kolektiv vrjednijim od drugoga, zapravo poručuju da ne žele da svi budemo pred zakonom jednaki. Ako mnogi novinari i političari ne razumiju potrebu vladavine prava – a ona podrazumijeva jednakost pred zakonom – kako onda očekivati da će nas jednako tretirati državni plaćenici, oni koje ti novinari trebaju provjeravati i kritizirati?

Sloboda govora ili postoji ili ne postoji – nema između

Ili, da vam još bliže objasnim princip. Mislite li da ja volim bećarce ili uživam u seksizmu? NOTA. Folklor mi se ne sviđa odmalena, a bećarac kao umjetnički izričaj smatram iznimno primitivnim, često i glupim. Ništa od toga mi nije zanimljivo. Seksizma se gnušam i apsolutno se slažem sa svima koji kažu da su Čolakovićevi stihovi užasni, glupi i primitivni. Ali bez obzira na sve to, stao sam u njegovu obranu iz jednostavnog razloga što razumijem da slobodu govora branimo samo onda kad branimo slobodu govora koji nam se NE SVIĐA.

Nisam ga branio radi njega već radi sebe. Jer kada postane normalno da ljudi bivaju kažnjivani zbog moralnih osjećaja nekog imaginarnog kolektiva, onda će i moje pisanje vrlo brzo doći na red. Sloboda govora je princip koji moramo braniti uvijek, bez iznimke, inače ćemo je potpuno izgubiti.

Mnogi u Hrvatskoj to, nažalost, ne razumiju. Oni misle da se sloboda govora brani kad staneš javno u obranu govora koji se njima sviđa. I zato nećemo još dugo imati mnoge lijepe stvari u Hrvatskoj, uključujući pravnu državu i slobodu govora. Baš zato.

Mario Nakić I Liberal.hr