Po drugi put u svom mandatu je hrvatski premjer Andrej Plenković došao u sukob s ruskim Ministarstvom vanjskih poslova zbog krize u Ukrajini.
Na ovu izjavu je reagirala Moskva, koja je Zagrebu poslala oštru diplomatsku notu i navela kako već postoji “Sporazum iz Minska“, koji nema alternative, što su kasnije potvrdili Berlin, Pariz i Moskva, koji su jamci sporazuma, pa čak i predsjednik Porošenko, koji to često naglašava, iako nije proveo nijednu njegovu odredbu, kako bi se konačno uspostavio mir na istoku zemlje.
Ranije ovog tjedna je ukrajinski premijer Vladimir Grojsman posjetio Zagreb, gdje se susreo s hrvatskim kolegom, ali kratki prilog, kojeg je u središnjoj informativnoj emisiji prikazala javna televizija, ničim nije otkrio zbog čega je Moskva ovako oštro reagirala i diplomatskim putem kritizirala uplitanje Hrvatske u ukrajinsku krizu i pomoć Ukrajini u reintegraciji okupiranih područja i zatražila da podupre mirovne napore u okviru “Sporazuma iz Minska”.
Priopćenje ruskog Ministarstva vanjskih poslova
“Obratili smo pozornost na izjave dane nakon hrvatsko-ukrajinskih razgovora na razini šefova vlada u Zagrebu o planovima da se revitalizira rad radne skupine za suradnju s Ukrajinom osnovane u listopadu 2016. pod okriljem hrvatske vlade i u cilju primjene hrvatskog iskustva “mirne reintegracije okupiranih teritorija” na situaciju s Donjeckom i Luganskom.
Ponovno smo prisiljeni naglasiti neučinkovitost i neprimjerenost takvih koraka, koji uopće ne pridonose rješenju unutarnjeg ukrajinskog sukoba. Nadamo će da će hrvatski partneri preusmjeriti svoje napore prema punoj potpori stroge i dosljedne provedbe obveza Kijeva u sklopu skupa mjera dogovorenih u formatu “Normandijske četvorke”.
Sa žaljenjem primjećujemo da u Zagrebu zasad radije promiču paralelne strukture “domaće proizvodnje”, umjesto poziva na obnovu dijaloga kroz mehanizme Kontaktne skupine iz Minska. Jednostrano nude teške stranice balkanske krize s početka ’90-ih i tako idu na ruku kijevskoj “ratnoj kampanji”, umjesto nedvosmislenog opredjeljenja traženju puteva za pomirbu i suživot. Ne odustaju od namjere da ojačaju vojno-tehničku suradnju s Ukrajinom, umjesto da napokon zatraže od Kijeva da prekine granatirati Donbas, da ukine prometnu i društveno-gospodarsku blokadu regije, odustajući od ograničavanja slobode pristupa stanovništva informacijama. Mislimo da u djelovanju međunarodne zajednice radi ostvarivanja trajne stabilizacije Ukrajine neće biti mjesta za zloglasne “dvojne standarde”. Samo iskren, otvoren i koordiniran pristup aktualnim događajima pružit će stvarne izglede za uspostavu mira, jačanje sigurnosti i normalizaciju života milijuna ljudi na jugoistoku zemlje”, poručuje Moskva.
Ranije je i američki državni tajnik Rex Tillerson izjavio “kako Sjedinjene Države ne žele biti vezane lancem Sporazuma iz Minska, te da se ukrajinski sukob može riješiti i na drugi način”. No, Sjedinjene Države, usprkos ogromnoj ulozi koju su imale u svrgavanju vlade Janukoviča u Kijevu, još uvijek nisu poduzele konkretne korake u tom smislu i deklarativno još podržavaju “Sporazum iz Minska”, koji je kao rješenje za ukrajinsku krizu jednoglasno prihvaćen od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Što je onda hrvatski premijer odlučio učiniti, da ja izazvao ovako oštru reakciju Moskve po drugi put.
Ranije ovog tjedna je Andrej Plenković dao sljedeću izjavu za novinare:
“U Ukrajini je u posljednje tri godine poginulo 10 000 ljudi, a Hrvatska ne želi da više pogine ijedan Ukrajinac i stoga u suradnji s partnerima u međunarodnoj zajednici želimo da hrvatska iskustva pomognu ostvarenju mirne reintegracije okupiranog ukrajinskog teritorija.”
Plenković je na konferenciji za novinare s ukrajinskim kolegom Vladimirom Grojsmanom rekao “kako je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije 90-ih godina, da je imala okupirana područja i ugrožen teritorijalni integritet, ali i iskustvo mirne reintegracije i stoga u ovoj aktualnoj situaciji u kojoj se Ukrajina nalazi, s privremeno okupiranim područjima Donjecka i Luganska, te ilegalnom aneksijom Krima, želi pomoći Ukrajini da mirno integrira svoj teritorij u ustavnopravni poredak”.
Kao što smo rekli, čak je američki State Department kritizirao “Sporazum iz Minska”, ali je Plenković odlučio ići korak dalje i osnovana je radna skupina, koju s hrvatske strane vodi državna tajnica Zdravka Bušić, a s ukrajinske strane pomoćnica ministra vanjskih poslova Olena Zerkal, a cilj skupine je Ukrajini ponuditi popis mjera koje je Hrvatska provela pri svojoj mirnoj reintegraciji, rekao je hrvatski premijer.
“Riječ je o mjerama uspostave povjerenja, uspostavi mehanizama kontakata i suradnje ukrajinskih vlasti i vlasti na okupiranim područjima, mjerama razminiranja i socijalnih transfera”, objasnio je Plenković i naglasio da se radi o inicijativi koja je potpuno komplementarna aktivnostima međunarodne zajednice, odnosno Normandijskoj skupini i OESS-u, ali i sa “Sporazumom iz Minska”.
Ukrajinski premijer Vladimir Grojsman je zahvalio Plenkoviću na potpori u pridruživanju Europskoj uniji, te u sporu s Rusijom.
Plenković je ponovio svoja stajališta o nezakonitoj ruskoj aneksiji Krima i ruskoj agresiji na istoku Ukrajine te odbacio kritike da time ugrožava odnose s Moskvom.
Ukrajinskog premijera Vladimira Grojsmana je primila je i predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar-Kitarović, naglasivši da Hrvatska daje snažnu potporu neovisnosti, suverenosti i teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine, priopćeno je iz Ureda predsjednice.
Dan poslije su ukrajinski mediji komentirali suradnju Kijeva i Zagreba. Ukrajinske agencije su prenijele, kako je premijer Vladimir Grojsman rekao da Ukrajina koristi hrvatska iskustva u pomoći braniteljima i veteranima i registriranim prognanicima, koji u Ukrajini čine više od 1,5 milijuna ljudi”.
Premijer Grojsman je istaknuo da je u svibnju u Zagrebu održan sastanak bilateralne radne skupine, čiji je glavni cilj da Ukrajina provede mirnu reintegraciju okupiranih područja, kao što je bio slučaj s Hrvatskom. Ovaj sastanaka su mediji potpuno prešutjeli, iako on sigurno nije promakao ruskoj diplomaciji. Čudno, ali upravo su tijekom svibnja eskalirali oružani sukobi na istoku Ukrajine, a na pozive da se pokuša pronaći neki drugi model za rješavanje krize, te da se odustane od Sporazuma iz Minska, bjeloruski predsjednik Lukašenko je rekao “kako je početi sve iz početka uvijek teže nego nastaviti dobar posao”.
Osim toga, ukrajinski predsjednik Porošensko je prihvatio prijedlog Aleksandra Turčinova, koji je tražio da se ukine dekret o provedbi takozvane antiterorističke operacije u Donbasu, te da se uvede novi režim koji više odgovara “hibridnom ratu”. Petro Porošenko je prihvaćajući prijedlog Turčinova ponovio kako će se i prijedlog zakona i dalje se temeljiti na “Sporazumu iz Minska”.
Po povratku iz Zagreba je Vladimir Grojsman rekao kako Ukrajina planira koristiti iskustvo Hrvatske u procesu reintegracije Donbasa, što može biti samo Erdutski sporazum, ali onda predstavnici ukrajinskih vlasti moraju sjesti za pregovarački stol sa Zaharčenkom i Plotnickim, čelnicima Donjecke i Luganske Narodne Republike, možda s njihovim izaslanicima, što Kijev kategorički odbija.
“Mi sada proučavamo iskustvo mirne reintegracije Hrvatske, zemlje koja ima vrlo važno iskustvo u ovom predmetu nakon događaja na Balkanu”, izjavio je Grojsman.
Prema njegovim riječima, zajednička radna skupina sastavljena od predstavnika vlada Hrvatske i Ukrajine “radit će zajedno i učiti iz iskustva Hrvatske”.
Grojsman je naveo da se prije svega treba usredotočiti na potrebe stanovnika Donbasa “koji žive pod prisilnom okupacijom Rusije i militanata”. Osim toga, rekao je “kako treba raditi na obnovi infrastrukture na okupiranim područjima”, iste one koju svakodnevno od proljeća 2014. razaraju teškim topništvom.
Ukrajinski premijer je naglasio kako prije provedbe “Sporazuma iz Minska” Rusi iz Ukrajine “moraju povući svoje borce, oružje, tenkove i topništvo i vratiti se za u svoje granice”.
Izvijestio je “kako je tijekom radnog posjeta Hrvatskoj potpisan plan zajedničke suradnje skupine koja radi u području reintegracije”. Zajednička radna skupina će “razviti mehanizme za rješavanje situacije u okupiranim područjima u kontekstu provedbe “Sporazuma iz Minska” i okviru programa Normandijskoj formata.
Dakle, već drugi put u malo više od godinu dana hrvatski premijer na svoju ruku odlučuje o sukobu Hrvatske i Rusije, skrivajući se zajedno s Grojsmanom iza obećanja o provedbi “Sporazuma iz Minska”, što nije učinio čak ni američki državni tajnik Rex Tillerson, dok njemačku kancelarku i Pariz, gdje se još mora konstituirati nova vlast, da ne govorimo.
Ovdje treba naglasiti da hrvatski premijer čini kardinalnu grešku kada uspoređuje situaciju u Donbasu s Hrvatskom. Naime, provedba “Erdutskog sporazuma” i mirna integracija hrvatskog dijela Podunavlja je bila moguća tek nakon što se Zagreb odlučio za vojno rješenje i 4. kolovoza 1995. pokrenuo operaciju “Oluja” u kojoj je od petka do ponedjeljka 150 tisuća pripadnika hrvatske vojske i policije gotovo u potpunosti izbrisalo teritorij samoproglašene Srpske Krajine, gdje su se suočili s vojskom od oko 40 tisuća pripadnika lokalnih milicija.
S kojom se vojnom pobjedom može pohvaliti ukrajinska vojska, da bi na drugoj strani mogla prisiliti vojsku Donbasa da položi oružje, a njihove čelnike da prihvate uvjete reintegracije? Nijednom. Sve vojne operacije koje su pokrenule ukrajinske sigurnosne snage su završile njihovim porazom, od kojih su neki bili tako veliki da je nakon bitke bilo mučno gledati prizore s bojnih polja, na kojima je ostala gomila uništene vojne tehnike i tijela mrtvih ukrajinskih vojnika.
Logično se zapitati što uopće radi ta savjetodavna skupina vlada Hrvatske i Ukrajine? Prvo, ako govorimo o “Erdutskom sporazumu”, tadašnje hrvatsko vodstvo nije vidjelo nikakvih problema da, uz sudjelovanje predstavnika Ujedinjenih naroda, sjedne za isti stol sa suprotnom stranom i pregovara o načinu mirne reintegracije, što Kijev ne želi učiniti i traži “povlačenje ruskih boraca, oružja, tenkova i topništva”. Gdje se ta ruska vojska i tehnika nalaze, to Grojsman i ukrajinski dužnosnici nikada nisu znali odgovoriti.
Ako gledamo odluke Kijeva, one nikoga ne trebaju iznenaditi. Međutim problem je što bi hrvatski predstavnici u tom “savjetodavnom tijelu”, koje je osnovano “kako bi pomoglo mirnoj reintegraciji Donbasa”, prije svega trebali savjetovati ukrajinske kolege da izravno pregovaraju s čelnicima Donjecka i Luganska, čak i ako ih ne priznaju za legitimne predstavnike “dvije ukrajinske regije”. U tom smislu, Zagreb možda može pomoći Kijevu u mirnoj reintegraciji DNR i LNR.
U slučaju da Kijev od Hrvatske želi savjete kako silom vratiti nepriznate republike, a Plenkovićev savjetodavni odbor udovoljava ukrajinskoj vladi, čini greške s nesagledivim posljedicama. Naravno, račun neće platiti Plenković, nego hrvatski narod, ali i Ukrajinci, koji s politikom kakvu vodi Kijev svakim danom sve više udaljuju Donjecku i Lugansku Narodnu Republiku, koje na kraju u svakom smislu mogu postati samoodržive neovisne republike.
wpDiscuz