UDBAŠI
Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti. Nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu
Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi smo drugi pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno
Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm
I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje
S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu
Nikakvo čudo, dakle, što su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna
I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa.
Oni su veseli kurvini sinovi.
Boris Maruna, hrvatski pjesnik i publicist (Podprag, 13. IV. 1940 – Zagreb, 14. VI. 2007). Gimnaziju završio u Zagrebu, a potom je 1960. otišao u emigraciju. Živio je u Italiji, Argentini, Engleskoj, Španjolskoj i SAD-u. Na Sveučilištu Loyola u Los Angelesu diplomirao je i magistrirao angloameričku književnost, a u Barceloni diplomirao hispanistiku. Nakon povratka u domovinu bio je ravnatelj Hrvatske matice iseljenika (1990–92., 2000–03), glavni urednik Vijenca (1995–97) i Hrvatske revije (1997–2000). Od 2003. do smrti bio je veleposlanik RH u Čileu.
Objavljivao je pjesme, političke i književne eseje i članke. Prve je pjesme objavio u studentskim listovima u Zagrebu, a u iseljeništvu se priključio V. Nikoliću te postao jedan od stalnih suradnika Hrvatske revije. U iseljeništvu je objavio pjesničke zbirke I poslije nas ostaje ljubav (1964), Govorim na sav glas (1972) i Ograničenja (1986), a u domovini Ovako (1992) i Bilo je lakše voljeti te iz daljine: povratničke elegije (1996) te zbirke izabranih pjesama Upute za pakleni stroj (1998) i Ovako je pisao Katul (2005). Ključne su značajke njegova pjesništva jednostavnost i komunikativnost, s odjecima američkog beat-pjesništva. Dominantni su mu motivi ljubav i domovina, a za razliku od ostalih hrvatskih emigrantskih, od reda anakronih pjesnika, Marunine se pjesme odlikuju modernim lirskim izrazom. Odbacivši bolećivu sentimentalnost, Maruna je podjednako skeptičan i do cinizma ironičan i prema naciji i prema emocionalno ispražnjenu Zapadu te aroganciji moderne civilizacije. I njegovi se eseji temelje na načelu otvorena i izravna govorenja – bez obzira na teme (političke, kulturne, umjetničke), na stupanj njihove profanosti ili obzor očekivanja (Otmičari ispunjena sna, 1995; Što je čuvalo nadu, 2008). Prevodio je djela Octavija Paza, Charlesa Bukowskoga, Nicanora Parre i dr. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2000).
Citiranje:
Maruna, Boris. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/
wpDiscuz
