S SDP-ovim zastupnikom u Europskom parlamentu Toninom Piculom razgovarali smo u njegovom uredu na zagrebačkom Zrinjevcu, ponajviše o budućnosti Europske unije i perspektivi zemalja u hrvatskom okruženju u toj istoj Uniji. Čini se kako je nakon ulaska u EU, Hrvatska pomalo izgubila fokus te nije sasvim jasno koji su ključni ciljevi naše diplomacije u ovom trenutku. “Imam osjećaj da je ta rasprava o supstanci članstva u Uniji raspršena nakon ulaska. Mi smo kao malo koja članica imali dva izazova – jedan je bio konzumacija vrlo složenih pregovora, a drugi je konzumacija samog članstva u uvjetima krize EU. Očito je da nema beskonfliktnog jedrenja kroz članstvo u ovakvoj Uniji. Ako je tako i bilo još prije 15-ak godina, sada više nije tako”, kaže Picula. Nedavno je izjavom da bi BiH trebala promijeniti Ustav ako želi ući u EU izazvao dosta polemike, a u ovom intervjuu objašnjava na što je konkretno mislio.
U EU se više ne govori o proširenju, a situacija u hrvatskom okruženju sve je napetija. BiH je u stanju gotovo permanentne krize, odnosi Srbije i Kosova dodatno su se zaoštrili u zadnje vrijeme, Makedonija je usred ustavne krize, a Crna Gora optužuje ruske agente za pokušaj državnog udara. “Mnogim političarima na Balkanu postalo jasno da u idućem mandatnom razdoblju nemaju šanse ući u Uniju, pa se spremnost za podnošenje žrtvi na putu prema članstvu alternirala drugim oblicima afirmacije uoči izbora ili u okršajima s političkim konkurentima”, kaže naš sugovornik. Daljnje bi slabljenje europskih središnjih institucija, smatra, pojačalo sukobe unutar pojedinih država, ponajprije između euroreformista i onih kojima EU standardi ugrožavaju stečene pozicije. “Nikako se ne smije dogoditi da utjecaj EU oslabi na Balkanu. Budući da ni priroda ni politika ne vole vakuum, drugi, pogotovo autoritarni izvaneuropski akteri bi proširili utjecaj, ponajprije Rusija i Turska. Pored toga ostaje nepoznanica kakvu će politiku prema Balkanu voditi SAD pod Trumpom“, kaže.
TELEGRAM: Kakav bi trebao biti odgovor Europe nakon napada u Londonu? Osjećate li se vi sigurno?
PICULA: Poginuli i ranjeni na ulicama Londona, Pariza, Berlina, Nice i Bruxellesa nakon terorističkih napada posljednjih godina sve više oblikuju svijest građana EU o potrebi puno uže suradnje u sektoru sigurnosti među zemljama članicama. O tome svjedoče i najnovija istraživanja javnog mnijenja jer je takva suradnja došla na sam vrh prioriteta. Vjerujem da je budući model ukupnog funkcioniranja EU neodvojiv od kudikamo uvjerljivije zajedničke obrambene i sigurnosne politike nego danas. Međutim pravi uspjesi u borbi protiv terorizma moraju doći nakon veće uloge EU u saniranju golemih problema u sada posve rastočenim poretcima na sjeveru Afrike i na Bliskom istoku. Ubojitost terorizmu treba oduzimati i čuvanjem demokratskih standarda, ravnomjernijom participacijom socijalnih slojeva u nacionalnom bogatstvu te pravednijom distribucijom društvenih šansi. U takvoj EU svi ćemo se osjećati daleko sigurnije.
TELEGRAM: Europska unija je u dubokoj krizi. Strahujete li vi da vaše radno mjesto, odnosno Unija, neće postojati za par godina?
PICULA: Po svemu sudeći, kada Hrvatska bude po prvi put preuzimala presjedanje Europskom unijom početkom 2020. godine, ona će biti kudikamo drugačija od Unije kakvu danas poznajemo. Prije svega ta će Unija biti drugačija zbog niza otvorenih procesa koji će utjecati na probleme bloka. Bez obzira na mnoge neizvjesnosti, Unija će dočekati svibanj 2019. kada će biti održani novi europski izbori. Ali više od rezultata tih izbora na oblik EU će utjecati, kao presudan faktor, rezultati izbora za nacionalne parlamente. Pored toga, EU će biti oblikovana i na temelju rasprava o njenoj budućnosti koju je formalno pokrenuo predsjednik Europske komisije Juncker. U nekoj kombinaciji njegovih pet opcija treba očekivati budući ustroj Unije. Dakle, Europski parlament će djelovati i u svom devetom sazivu, ali zastupnici će se naći u bitno drugačijem političkom i ukupnom ambijentu nego u onom u kojem ja imam prilike raditi.
TELEGRAM: Koji bi put od tih pet predloženih po vama bio optimalnan za Uniju?
PICULA: Već sam koncept Junckerovog nastupa i ponuda pet različitih opcija govori podosta o tome kako je predsjednik Komisije izgubio dio samopouzdanja s početka mandata kada je 2014. godine predstavljao svoj program. Klub socijalista i demokrata zamjerao je da nije trebao samo ponuditi različite opcije na raspravu nego se trebao jasnije opredijeliti. Pet ponuđenih opcija predstavljaju vrlo širok okvir za raspravu o budućnosti EU. Realno je da debata rezultira nekim crossoverom Junckerove ponude. Meni se čini da federalistička EU koja je sadržaj pete opcije – idemo dalje zajedno u sve većem broju područja sa sve većim brojem dogovorenih politika – danas nije moguća jer za nju nedostaje političke volje. Federalistički koncept je tu tek formalno jer je via facti isključen iz političkog opticaja još prije 12 godina na referendumima u Nizozemskoj i Francuskoj kada su građani odbili europski ustav. Jednako tako nije moguća niti prva opcija – “Carry on” – što bi značilo da idemo dalje ovakvi kakvi jesmo pa ćemo se improvizirajući snalaziti od krize do krize. Dubina strukturnih problema s kojima se Unija susreće od 2008. pokazuje da postojeći ustroj EU nema više imunološki štit na učestale udare koje je ugrožavaju.
Balkan nakon nekog vremena ponovno postaje prostor zbog kojeg europski političari podižu obrve. Nakon izbjegličke i iz nje izvedenih drugih kriza, EU ne treba nova gužva na jugoistoku koja bi opteretila njenu ionako krhku arhitekturu
Rješenja treba tražiti negdje između druge, treće i četvrte opcije. S tim da je druga opcija san britanskih konzervativaca koji je u svom slabašnom pokušaju probao realizirati David Cameron. A to je ona stara ideja da EU ne smije biti ništa drugo nego zajednica potrošača, odnosno zajedničko tržište, politički vrlo plitko na kojem se bez ograničenja razmjenjuju robe i usluge, pogotovo bankarske. Takva koncepcija naravno odbija dobar dio ljudi koji u EU vide puno više od onog sugestivnog naslova iz britanskog tiska o tome je li EU “jeftini boravak na Mallorci ili nešto više”. Zajedničko tržište jest ravnopravan i važan dio europskog projekta ali na njega se ne može reducirati Unija. Treća opcija – idemo dogovoriti ona područja u kojima se jedna skupina zemalja članica može brže integrirati, a druga koja to ne može slijediti ostat će izvan tog kruga – dobiva sve više pristaša. To se već naziva “koalicijom voljnih”. To nije samo nastavak Schengena ili Eurozone, to je ideja koja već neko vrijeme živi unutar Unije. Dodatnu težinu joj daje podrška u Njemačkoj i Francuskoj. Na nju, po svemu sudeći, treba računati kao na noseći projekt reformirane Unije. Prema četvrtom konceptu – učinimo više u reduciranijem broju područja – limitiramo EU samo na one sektore u kojima ćemo imati nedvojbene zajedničke interese, a sve se ostalo vraća pod nadležnost nacionalnih država.
TELEGRAM: Što bi najviše odgovaralo Hrvatskoj?
PICULA: Što se Hrvatske tiče, mi se kao najmlađa članica Unije suočavamo s jednim paradoksom; ušli smo kao 28., a uskoro ćemo biti 27. članica. Najmanje bi nam odgovaralo da budemo zaključani u nekoj pasivnoj skupini zemalja kojoj će zapravo izmaknuti benefiti i mogućnosti samog članstva. Ako se ne budemo na pravi način znali suočiti s tim novim miješanjem karata možemo ostati zakinuti. Zato hrvatska politika mora pokazati izniman interes, ne samo zbog ekonomije, koja je ključna, nego i zbog buduće priče o proširenju Unije. Ukoliko se zaista ostvare predviđanja o Europi koncentričnih krugova, Hrvatska se opet može naći u europskom međuzemlju.
TELEGRAM: Čini se kako hrvatska vanjska politika, nakon ulaska u EU, više nema tako jasan cilj. Kako bismo se mi trebali postaviti u Uniji?
PICULA: Hrvatska pati od nedostatka javnih rasprava na tu temu, svatko se snalazi kako zna. Srećom, mnoge su hrvatske tvrtke preživjele gotovo pa razbojničku tranziciju iz ranih 90-ih i kasnije zahtjevnu prilagodbu standardima EU. One koje su kroz sve to prošle pokazuju se kompetentnim da posluju i izvoze na tržištu od više od 500 milijuna ljudi. Ali to je zasluga sposobnih pojedinaca koji se u ovim uvjetima dobro snalaze. No, nedostaje nam strateškog planiranja na temelju naših specifičnosti spram drugih zemalja i korištenja dodanih vrijednosti koje je Hrvatska donijela u EU, a koje mogu poslužiti kao “bargain chip” u realizaciji nacionalnih ciljeva u zajednici koja se mijenja. Na primjer, Hrvatska je jedina zemlja članica koja graniči s čak tri zemlje koje su u različitim fazama pristupanja Uniji – BiH, Srbijom i Crnom Gorom.
Balkan nakon nekog vremena ponovno postaje prostor zbog kojeg europski političari podižu obrve. Nakon izbjegličke i iz nje izvedenih drugih kriza, EU ne treba nova gužva na jugoistoku koja bi opteretila njenu ionako krhku arhitekturu. Hrvatska vanjska politika bi se tu trebala aktivnije postaviti, kao jedna vrsta medijatora u artikulaciji europskog odnosa prema svom neposrednom susjedstvu. Druga takva činjenica je naš odnos prema jadranskom prostoru kao nedovoljno korištenom resursu. Možemo li ga bolje razvijati i izvan ili uz pomoć turističkog sektora? Svega jedna trećina domaćeg BDP-a se stvara na Jadranu. Hrvatska je jedina zemlja koja svojim teritorijem spaja Dunav i Jadransko more. Razvojne, strateške mogućnosti su velike. Hrvatska je zemlja koja ima izraziti multiregionalni karakter i takva joj treba biti i vanjska i ukupna politika. Moramo, dakle, voditi računa o mediteranskom, srednjoeuropskom i balkanskom aspektu naših potencijala. Umjesto poticanja rasprava o novom fokusu naše nacionalne politike nakon ulaska u EU, otvoren je čitav niz svjetonazorskih sučeljavanja koja su u mnogo čemu alibi za nedostatak stvarne razvojne politike. One međutim, itekako opterećuju odnose na političkoj sceni što onda otežava dolazak do one vrste konsenzusa oko ciljeva članstva u EU.
TELEGRAM: Ima li Hrvatska plan B u slučaju da stvari s liberalnim međunarodnim poretkom i EU krenu u, za nas, neželjenom smjeru? I ako nema, da li bi ga trebala imati?
PICULA: Mislim da se naša odgovornost kao najmlađe članice mora osjetiti, prije svega, u dnevnom potvrđivanju opravdanosti članstva u EU. Naravno da treba pratiti i aktivno sudjelovati u raspravama o preustroju Unije. Ruku na srce, trebalo je na vrijeme čuti argumente skupina koji odbacuju Uniju. Euroskepticizam je legitimna opcija, nije se pojavio iz vakuuma i često nije intelektualni egzibicionizam. S vremenom je mnogim ljudima EU postala neprihvatljiva što ne znači da im je taj stav posredovan od Geerta Wildersa, Marine Le Pen ili nekog trećeg eurofoba. Naprosto ih je razvoj u EU posljednjih desetak godina lišio za njih supstancijalnih stvari. Ozbiljne posljedice financijske krize, uvezene s one strane Atlantika, i restriktivna politika tzv. štednje deklasirale su mnoge socijalne servise u nespremnijim zemljama članicama.
Europa nije samo slobodno tržište, Europa je zajednica vrijednosti. Dobar dio ljudi u EU vidi puno više od onog sugestivnog naslova iz britanskog tiska o tome što li EU “jeftini boravak na Mallorci ili nešto više
Cijela generacija mladih obrazovanih ljudi, pogotovo na jugu Unije, nisu mogle ući u svijet rada. O populaciji 50 plus da ne govorim. Za dobar dio tih ljudi Unija prestaje biti okvir prosperiteta. Kada je nakon erupcije izbjegličke krize postalo jasno koliko se teško dolazi do zajedničkih odgovora na razini EU, proces sve veće identifikacije s nacionalnim odgovorima na probleme dobiva na zamahu. To, naravno, nije razlog da se od Unije odustane ili dopusti krivotvorenje golemih uspjeha EU. Mislim da bi se mi u Hrvatskoj puno više trebali fokusirati na to kako puno više koristiti članstvo nego spekulirati o izlasku ili raspadu jedne zajednice čije mogućnosti zapravo još nismo na cjelovit način ni osjetili.
TELEGRAM: Vidite li vi odgovornost socijaldemokracije za pojavu ovih populista koje spominjete? Moja generacija živi lošije od svojih roditelja, a ljevica za to nije ponudila odgovor…
PICULA: Socijaldemokracija ima odgovornost za postojeće stanje stvari jer je u jednom trenutku jednostavno prestala funkcionirati kao uspješan korektor, da ne kažem alternativa, politici koja je sve više pogodovala širenju društvenih razlika. Ona je zadnjih 15-ak ili 20 godina funkcionirala zapravo kao suodgovorni politički element za onu politiku koja je na kraju rezultirala mnogo čim lošim. Društva su se ekonomski pokazala kompetentnijima, ali je za to plaćena prevelika socijalna cijena. I to se dogodilo upravo onim ljudima koji su glasali za socijaldemokratske opcije. Globalizacijski procesi su se pokazali takvim da ne mogu svi postati dobitnici, a ispalo je i da nema tko afirmirati gubitnike. Socijaldemokracija nije kriva jer nije ona provodila politiku štednje u velikom broju zemalja, ali je doživljena kao krivac. Ne zna se što je bilo gore – to što je sudjelovala u tom procesu ili što nije ponudila alternativu. Jednom sam rekao kako će se socijaldemokracija naći na margini jer su nam zeleni oteli ekološku agendu, liberali su nam oteli agendu o ljudskim pravima, a konzervativci, po običaju, agendu o ekonomskoj efikasnosti i što je onda ostalo socijaldemokraciji? Ostalo joj je da traži svoju poziciju u svijetu koji se mijenja njoj na štetu. Za populiste su dobrim dijelom glasali bivši glasači socijaldemokratskih opcija. Rekli ste kako mladi žive lošije od svojih roditelja. Nerijetko žive lošije i od svojih djedova i baka. Sve to stvara političko gorivo za desni populizam. Socijaldemokracija je u ovom trenutku očito toliko oslabjela da ne može biti alternativa.
Na izborima u Nizozemskoj nije se dogodio nastavak niza Brexit, Trump. Wilders je izgubio. Nema, međutim, prostora za trijumfalizam. Wilders je potvrdio trend – nekoć marginalne, šovinističke i ksenofobne opcije postale su dio mainstreama. Ovi izbori nisu deklasirali Wildersa. Ono njegovo “Imat ćete sa mnom još posla” ima težinu, dobio je mnogo mandata. Nije vraćen tamo gdje mu je mjesto, na marginu. Rutte je dobio izbore upravo preuzimajući retoriku i žestinu Wildersovog pokreta. Za sudbinu europskog projekta nije dobro ako pobjednici nad populistima preuzmu njihov stil ili, još gore, sadržaj. To je onda slična opasnost u drugoj ambalaži. Europski pučani u pokušaju da vrate jedan dio svojih otuđenih birača podliježu iskušenju korištenja populističke retorike. Ovo naravno treba vrijediti i za socijaldemokrate koji su ponegdje na vlasti zahvaljujući sličnoj recepturi.
TELEGRAM: Nedavno ste rekli kako će BiH, citiram, morati mijenjati Ustav ako želi postati članica EU. Na što ste konkretno mislili?
Nasuprot učestalim manipulacijama, toj mojoj izjavi treba dati pravu dimenziju. Nema zemlje članice koja u postupku pridruživanja EU nije mijenjala Ustav zbog potrebe da se integrira pravna baština Unije. To svakako čeka i Bosnu i Hercegovinu. To trebaju osobito osvijestiti oni koji misle da je unutar BiH moguća ona Junckerova “carry on” opcija. Neće biti moguća niti u EU niti u BiH. Strukturne promjene su nužne i potrebne, ali u daytonskoj BiH teško su izvodive u postojećim političkim procedurama. Jedan od rječitih dokaza tome je i preduvjet EU o uspostavi tzv. mehanizma koordinacije da zemlja uopće napreduje prema idućoj razini eurointegracija. Niti od jedne zemlje prije nije se tražio sustav koji bi morao premostiti tolike unutrašnje razlike među interesnim skupinama. Sve se slabije fingira i formalni konsenzus o europskoj budućnosti zemlje.
TELEGRAM: Dobro, no možete li biti konkretniji. Vi se dakle zalažete za promjenu Daytona?
Promjene daytonskog Ustava su jedan, ali ne jedini, test s kojim će se zemlja morati suočiti na europskom putu. BiH naravno ne treba nametati rješenja izvana, ali zbog višestruko dokazane nemogućnosti dogovora sadašnjih političkih opcija u BiH od EU treba tražiti da još više pojača svoju medijaciju. U suprotnom, bojim se, kad tad će se pojaviti potreba za pravim kriznim managementom međunarodne zajednice. Nešto slično tome se, nažalost, nazire u postizbornoj Makedoniji opterećenoj dubokom političkom krizom. Nije lako predvidjeti u kojem bi smjeru stvari mogle krenuti, ne samo u BiH, nego i na cijelom Zapadnom Balkanu gdje se tim zemljama s horizonta gubi skora perspektiva članstva u EU. Naime, četiri od pet opcija koje je Juncker predstavio ne govore jasno o politici proširenja. Jedino posljednja opcija, federalistička, za koju smo zaključili da baš i nema neku šansu, podrazumijeva širenje. U tom kontekstu, postavlja se pitanje treba li na vrijeme ponuditi Bijelu knjigu, ne samo za buduću EU, nego i za stimuliranje promjena u BiH. Činjenica je da u ovom trenutku put zemlje prema EU može biti blokiran upravo zbog neriješenih unutarnjih problema koji proizlaze iz osebujnog Daytonskog sustava. Koliko god Milorad Dodik pokušavao srušiti Daytonsku BiH svojim provokacijama, istina je i da je on i produkt Daytonskog sustava.
Globalizacijski procesi su se pokazali takvim da ne mogu svi postati dobitnici, a ispalo je i da nema tko afirmirati gubitnike. Socijaldemokracija će se naći na margini jer su nam zeleni oteli ekološku agendu, liberali su nam oteli agendu o ljudskim pravima, a konzervativci, po običaju, agendu o ekonomskoj efikasnosti i što je onda ostalo socijaldemokraciji
TELEGRAM: Podrazumijeva li ovo o čemu sada govorite i federalizaciju zemlje, treći entitet za Hrvate?
Kada je riječ o toliko u zadnje vrijeme osporavanom načelu federalizma, on bi zapravo bio korak naprijed prema modernizaciji i uravnoteženju političkog sustava BiH jer, na primjer, Republika Srpska uživa praktično konfederalni status u BiH. S druge strane, hrvatsko pitanje u BiH opterećuje odnose, prije svega, u Federaciji. Apsurdno je da zauzimanje stajališta o potrebi dosljednije primjene federalnog modela u odnosu dva naroda izaziva takve oštre reakcije u dijelu države koji i nosi naziv – Federacija. Sažeto, da bi BiH prosperirala na europskom putu ne može vječno ostati u okviru dokumenta koji je zaustavio otvorene ratne sukobe kako bi ih via facti prenio u izuzetno zamršena institucionalna sučeljavanja uvijek istih političkih protagonista. Razmišljanje da se odnosi u BiH dosljednije federaliziraju ne mogu se niti na koji način usporediti s čuvenim salvetama na kojima se iscrtavala podjela BiH.
Federalizam je načelo za integraciju, a ne dezintegraciju složene višenacionalne države. Hrvati u BiH zaslužuju bolju poziciju nego što sada imaju. Političko mešetarenje unutar daytonskih meandara je omogućilo da Bošnjaci dva puta za redom biraju Hrvatima predstavnika u predsjedništvu. To je bilo legalno, ali svakako ne i legitimno. Što se tiče zahtjeva za trećim entitetom, svako negiranje federalističkih načela dosljedno će jačati ili unitarizam ili separatizam što može biti samo pogubno za BiH. Hrvati dakle imaju pravo otvarati pitanja o vlastitoj poziciji, ali ne smiju ga istodobno zatvarati lošim rješenjima, posebno onim koja je nedavna povijest deklasirala. Osim toga, konstitutivnost naroda u BiH nije negiranje građanskih prava i uskraćivanje prava drugim zajednicama na političku predstavljenost. To kažem jer sam u Europskom parlamentu i nedavno vodio polemike s onima koji misle da bi ukidanjem konstitutivnosti narodima u BiH automatski bila otvorena vrata procvatu građanskih i svih drugih prava. Tu zabludu smo već skupo platili u nekim drugim nedavnim slučajevima.
TELEGRAM: Mogu li ja tu iščitati zaokret politike hrvatske ljevice i lijevog centra u politici prema BiH te odstupanje od građanskog koncepta?
PICULA: Još kao tajnik Društva prijateljstva Hrvatske i BiH ranih devedesetih i kasnije kao ministar vanjskih poslova, nažalost za sada još uvijek jedini SDP-ov, imao sam jasne stavove prema BiH i trudio sam se voditi politiku koja je respektirala ljudska prava na cijelom teritoriju BiH kao i kolektivna prava naroda koji žive u BiH. To ne smije biti u sukobu jedno s drugim. Mislim da bi bilo vrlo opasno za jednu sl
oženu multietničku zemlju onemogućiti narodima da ostvaruju svoja kolektivna prava u zajedničkoj državi.
PICULA NA MAJDANU U SIJEČNJU 2014. –TELEGRAM: Je li EU svojom pasivnošću dovela do toga da joj se na granicama pojavio utjecaj nekih drugih sila poput Rusije i Turske? Hoćemo li se mi naći na granicama carstava? Takvi obično ne prolaze dobro…
PICULA: U jednom starom intervjuu sam rekao kako ne želim da moja zemlja po ulasku u EU dugo bude Österreich – zadnja stanica EU na istoku. Mislim da bi to bilo inhibirajuće za razvoj i budućnost Hrvatske. Naša pozicija u EU mora biti zagovaranje proširenja, ali ne samo u teritorijalnom smislu, nego jačanja onog modela koji EU učinio najznačajnijim projektom u povijesti europskog kontinenta. EU mora biti i zajednica vrijednosti, a ne samo zajednica jedinstvene valute. Čini mi se da su već neko vrijeme pod pritiskom upravo te zajedničke vrijednosti jer su se u EU pojavile, ne samo u opoziciji nego i ponegdje na vlasti, različite ksenofobne, šovinističke i nacionalističke opcije.
Neliberalne političke opcije su dio establišmenta većeg broja zemalja na istoku Europe. Nije tajna da Rusija i Turska imaju svoju geopolitičku agendu na Zapadnom Balkanu. Ako EU prestane biti dohvatljiv cilj kretanja zemalja Zapadnog Balkana onda se može dogoditi da se ti poretci uruše. Zapadni Balkan nije susjedstvo EU, nego unutarnje dvorište i ne smije se dozvoliti da postane neka vrsta političkog potkontinenta EU jer to onda može biti vrlo opasno.
TELEGRAM: Treba li Europskoj uniji zajednička vojska?
PICULA: Europska obrambena unija je tema o kojoj treba početi ozbiljno raspravljati i nije produktivno da se kolokvijalno svodi na pitanje treba li nam neka zajednička vojska ili ne. Problem je puno širi – sigurnost i obrana u ovom trenutku postaju možda najvažnija politička pitanja EU. Nema sumnje da se u ovom trenutku dobar dio građana EU ne osjeća sigurno. Ukoliko EU ne ponudi komplementarni, zajednički koncept pružanja sigurnosti građanima, oni će podupirati jačanje sigurnosnih sustava u okviru nacionalnih država. A povratak na takav koncept u Europi 21. stoljeća obnavlja sjećanja na sve ono loše što se događalo u ranijim razdobljima. Uvjerljivija Zajednička obrambena i sigurnosna politika treba biti tema o kojoj će se raspravljati u okviru reforme EU i ne treba je banalizirati na pitanje hoće li europski građani marširati u zajedničkoj vojsci pod plavom zastavom s dvanaest zvijezda iznad glave.
Wilders je potvrdio trend – nekoć marginalne, šovinističke i ksenofobne opcije postale su dio mainstreama. Ovi izbori nisu deklasirali Wildersa. Za sudbinu europskog projekta nije dobro ako pobjednici nad populistima preuzmu njihov stil ili, još gore, sadržaj. To je onda slična opasnost u drugoj ambalaži
TELEGRAM: Kakva bi trebala biti politika EU prema Rusiji? Nema sumnje kako bi poboljšanje odnosa donijelo brojne ekonomske prednosti, no je li to, u ovakvim okolnostima, nemoguće?
PICULA: Europa nije samo slobodno tržište, Europa je zajednica vrijednosti. Sankcije Rusiji ne smiju biti tek pitanje isplativosti obustave uvoza i izvoza. Smatram da se EU, ako želi zadržati svoju političku ozbiljnost, ne smije svesti samo na trgovinskog partnera ove ili one svjetske sile. EU je zaista trgovačka velesila, ali ona ne može biti samo to. Ako je Rusija izvršila aneksiju Krima i ako je očito sponzor pobune na istoku Ukrajine, to traži politički odgovor. Sankcije koje su uvedene su najmanji zajednički nazivnik kao oblik reakcije prema potezima predsjednika Putina. Predsjednik Erdogan i predsjednik Putin bi rado trgovali s Europom, ali ne bi rado prihvatili europske vrijednosti, poput pravne države, borbe protiv endemske korupcije, poštivanja prava manjina, prava na okupljanje, slobode medija. Oni bi EU isključivo kao trgovačkog partnera koji se ne treba zanimati za karakter njihove vlasti, ali sebi dopuštaju da svoje političke ciljeve promiču bez ikakvih ograničenja i izvan svojih granica. Svaka država ima pravo na vlastiti politički ustroj, međutim ukoliko to predstavlja kršenje međunarodnog prava onda EU mora reagirati. Sankcije su opravdan odgovor na ono što je neprihvatljivo u međunarodnim odnosima.
TELEGRAM: Ne zamjerate dakle premijeru Plenkoviću njegove izjave u Ukrajini, nakon kojih Rusi nisu bili najsretniji, što su i pokazali?
PICULA: Mislim da je njegov posjet instrumentaliziran. Da li je u Ukrajini izabrao odgovarajući narativ kao hrvatski premijer o tome bi se moglo razgovarati, ali on je tamo zapravo govorio ono za što se zalagao i kao voditelj izaslanstva Europskog parlamenta za odnose s Ukrajinom. Naravno da je ruska politika osjetljiva na ta pitanja, ali ne vidim da je premijer zemlje usporedive nedavne prošlosti u Ukrajini napravio neku fatalnu pogrešku. Pri tome ne ignoriram važnost odnosa s Ruskom Federacijom. Dapače, mislim da bi RH trebala tu nastupati bez kompleksa i zastupati vlastite gospodarske interese, ali imajući na umu kontekst u kojem se ti odnosi odvijaju. Mi smo članica EU. Treba nastojati da se odnosi poboljšaju, ali ne nauštrb ključnih vrijednosti.
TELEGRAM: Da li je došlo do konzervativnog zaokreta u hrvatskoj vanjskoj politici?
PICULA: Očito je da neki njegovi potezi upućuju da se gospodin Stier vodi svojim vrijednosnim orijentacijama koje nisu sukladne s onim što je bila politika ranijih postava ministarstva vanjskih poslova. Čak i u HDZ-ovim Vladama. Međutim vidim da se od nekih loših kadrovskih rješenja i odustalo, što upućuje da se argumentirani javni pritisak poštuje.
TELEGRAM: Jesu li po vašem mišljenju gospodin Plenković i gospodin Stier bolji posao radili kao europarlamentarci ili danas, kao premijer i šef diplomacije?
PICULA: Kao europarlamentarci su radili odličan posao. Na nekim projektima smo radili zajedno i ta je suradnja rezultirala priznanjima u parlamentu i izvan njega. Naravno da je posve drugačiji oblik političkog djelovanja biti premijer, odnosno ministar vanjskih poslova jer je i drugačiji kontekst međunarodnog zastupničkog tijela u odnosu na domaću izvršnu vlast.
TELEGRAM: Kako vidite situaciju u SDP-u i mandat Davora Bernardića? Rejting stranke pada, a nezadovoljstva u stranci je sve više…
PICULA: Bernardić je naslijedio SDP koji je doista formalno bio stranka 30 postotne izborne podrške, ali je to bilo tako u specifičnim okolnostima ranijeg sučeljavanja s jednom politikom koja je oko SDP-a okupila značajan broj ljudi koji su oponirali Karamarkovoj viziji Hrvatske. S odlaskom Karamarka i u promijenjenim okolnostima ta vrsta rentne pozicije je otpala i sada treba graditi novu autentičnost SDP-a. Stranka, s jedne strane, trpi od problema naslijeđenih iz Milanovićeve ere, a s druge dijeli i slabosti današnje europske socijaldemokracije. Bernardića se za sve to ne može teretiti, ali ostaje za vidjeti hoće li pronaći recept kojim će anulirati zatečene deficite i otvoriti perspektivu jednom ovom vremenu bolje prilagođenom SDP-u.
TELEGRAM: Mislite li da ste si zatvorili vrata predsjedničke utrke u SDP-u s onom izjavom da biste u slučaju pobjede ostali u Bruxellesu?
PICULA: U najranijoj fazi unutarstranačkih izbora jasno sam iznio svoj program i objasnio okolnosti u kojima namjeravam obavljati dužnost predsjednika ako budem izabran. U svakoj prilici sam obrazlagao da zadržati mandat u Europskom parlamentu ne znači voditi stranku iz Bruxellesa kako mi se to pripisivalo.
TELEGRAM: Biste li ponovili tu izjavu da se opet nađete u toj situaciji?
Svakako. Smatram da biti predsjednik SDP-a i zastupnik u Europskom parlamentu, pogotovo u parlamentu EU koja se reformira, predstavlja dodanu vrijednost. Mislim da je ta kombinacija mogla dati rezultat, no članstvo je mislilo drugačije.
TELEGRAM: Rekli ste kako biste se željeli kandidirati za predsjednika Republike, ostaje li pri tome? Imate li za to podršku u stranci?
PICULA: Moja odluka će ovisiti o procjeni mogu li i u kojoj mjeri nastaviti doprinositi afirmaciji vrijednosti zbog kojih sam i ušao u politiku početkom devedesetih. Mislim da je u politici važnije biti svjestan vrijednosti koje želiš zastupati od izbora dužnosti za koju se natječeš. Sigurno je da ću kao uvijek ostati izuzetno zainteresiran da sudjelujem u procesima koji će oblikovati političke procese u Hrvatskoj i prema Hrvatskoj.
wpDiscuz