Kad su nam Hrvati rekli da su voljni pokrenuti vojnu operaciju da spase Bihać (i da vrate hrvatski teritorij koji drže Srbi), nismo se protivili, kaže Galbraith.Američki diplomat i bivši veleposlanik u Hrvatskoj otkriva kako je State Department doznao za genocid u Srebrenici.
– Nakon pada Srebrenice prije dvadeset godina Srbi su odvojili muškarce i dječake od žena i male djece. Žene i djeca su stavljeni u autobuse za Tuzlu, gdje su smješteni u zračnoj bazi kojom je upravljao UN. Bh. Srbi su obećali Međunarodnom komitetu crvenog križa (MKCR) pristup muškarcima i dječacima, ali do toga nikad nije došlo, piše Peter Galbraith za Jutarnji list.
– U srpnju 1995. godine već sam pratio rat u BiH više od tri godine, prvo kao suradnik Odbora za vanjske odnose američkog Senata, a zatim kao američki veleposlanik u Hrvatskoj. U oba sam posla imao duge razgovore s onima koji su preživjeli srpsko etničko čišćenje i s članovima obitelji nestalih. Znao sam da ljudi koji su nestali u ovom ratu nisu zaglavili u skrivenim zatvorima, navodi Galbraith.
Ako MKCR, lokalne vlade i obavještajna zajednica nisu znali gdje su ljudi iz Srebrenice koji su nestali, ističe on, tada su oni bili mrtvi. U međuvremenu je, pojašnjava, general bh. Srba Ratko Mladić krenuo od Srebrenice u napad na susjednu bošnjačku enklavu, Žepu.
-Poticao sam administraciju predsjednika Billa Clintona da djeluje kako bi spasila Žepu, ali bez dokaza što se dogodilo u Srebrenici to nije bio lak zadatak, kaže Galbraith. A onda, 24. srpnja, Tone Bringa, norveška antropologinja koja je radila u misiji UN-a u BiH i Hrvatskoj, ispričala mu je, kaže izuzetnu priču.
– Bila je u zračnoj bazi u Tuzli i slušala kako časnici UN-a za ljudska prava razgovaraju s prognanicima iz Srebrenice. Iznenada, pojavio se snažan 35-godišnjak i zatražio da razgovora s časnicima UN-a. Rekao je kako je pobjegao iz Srebrenice dok su je Srbi zauzimali, ali je sljedećeg dana bio uhićen u šumi s nekoliko tisuća ostalih muškarca. Srbi su ih zadržali preko noći u jednom skladištu i zatim su ih sljedećeg dana kamionima odvezli na stadion u Bratunac, kaže Galbraith.
– Na putu do stadiona vojnici su pucali na kamione i ubili mnoge. Kad su stigli na stadion, ondje se pojavio Mladić. Rugao se zatočenicima zbog nemoći bh. vlade i rekao da su trebali ostati u Jugoslaviji. Ipak, obećao je da će ih vratiti njihovim obiteljima ako budu surađivali. Ondje su pak srpski vojnici muškarcima vezali ruke iza leđa. Taj je čovjek rekao kako su srpski vojnici odveli njega i nekolicinu na farmu u obližnjem Konjević Polju. Ondje su ih prisilili da legnu na pod da bi odmah vod za likvidaciju otvorio rafalnu vatru po njima. Ovom je čovjeku metak okrznuo sljepoočnicu, što je izazvalo obilno krvarenje, ali nije bio ozbiljnije ranjen. Kad su vojnici otišli, on i još jedan preživjeli su se sakrili u rovu dok su Srbi buldožerima ubacivali tijela. Nakon toga su pobjegli i deset dana išli do Tuzle, priča on.
Tone Bringa je vidjela ožiljak na sljepoočnici gdje je tog čovjeka okrznuo metak i tragove na rukama koje su bile čvrstvo svezane.
– Časnicima zaduženima za ljudska prava činilo se da je to jedna u nizu strašnih priča. No, Bringa, koja je govorila bh. jezik, bila je ipak impresionirana vrlo preciznim riječima i detaljima u njegovu iskazu. Stoga je potaknula svoje kolege iz UN-a da apostrofiraju ovu priču u svom izvješću. Umjesto toga, iskaz je bio samo jedan od mnogih u UN-ovu izvješću i stavljen pod navodnike korištenjem vrlo opreznog jezika (“nepotvrđeno izvješće” usred “glasina” o masovnim egzekucijama) tako da je Bringa znala da od njega neće biti koristi. Yasushi Akashi, japanski diplomat koji je vodio UN-ovu misiju, ne bi obznanio izvješće bez opreznog odabira riječi, kaže Galbraith.
Dodaje kako je s Bringom večerao 24. srpnja. Frustrirana onim što je vidjela kao nastojanje UN-a da umanji tragediju zapitala ga je može li išta učiniti.
– Kao veleposlanik kontrolirao sam svoja izvješća. Poslao sam stoga priču tog čovjeka “NODIS” (povjerljivo, ne za distribuciju) State Departmentu s dodatnom molbom da se spasi Žepa. “Implikacije su očite”, napisao sam, “nedvojbeno oni (branitelji Žepe) shvaćaju kakva ih sudbina čeka. Ne bi ih se smjelo napustiti”, priča Galbraith.
Njegovo je izvješće definiralo točnu lokaciju, Konjević Polje, gdje je čovjek naveo da je izvršen masakr. Na svoju inicijativu dva su analitičara u CIA-i ponovo pregledala satelitske snimke Konjević Polja na dan masakra 13. srpnja. Kako kaže, pronašli su tijela i prekopanu zemlju.
– Moje je izvješće cirkuliralo na visokim razinama State Departmenta i Clintonove Bijele kuće. Dok je moja preporuka da se spasi Žepa brzo odbačena (već je bila u procesu pada 25. srpnja), državni tajnik Warren Christopher je poslao Johna Shattucka, svog pomoćnika za ljudska prava, u regiju da pripremi izvješće, kaže Galbraith.
-Madeleine Albright je iskoristila satelitske snimke koje su pronašli analitičari CIA-e kao dio moćne prezentacije Vijeću sigurnosti. I, politika SAD-a se promijenila. Sve do pada Srebrenice SAD i Europljani su upozoravali Hrvate (i katkad Bošnjake) da ne poduzimaju nikakav korak koji bi vodio širenju rata. Tjedan dana nakon pada Srebrenice bh. Srbi su pokrenuli napad na Bihać, enklavu u zapadnoj BiH u kojoj je bilo četiri puta više stanovnika nego u Srebrenici. Da je Mladić u Bihaću napravio isto što i u Srebrenici, broj ubijenih bi prešao 40.000. Kad su nam Hrvati rekli da su voljni pokrenuti vojnu operaciju da spase Bihać (i da vrate hrvatski teritorij koji drže Srbi), nismo se protivili, piše Galbraith za Jutarnji list.
– U kolovozu i rujnu Hrvatska je vojska ušla u BiH i zajedno s Armijom BiH počela nanositi ozbiljne poraze Srbima. Krajem kolovoza NATO je odgovorio na srpske napade na Sarajevo višetjednim zračnim napadima koji su imali snažan učinak na pomoć hrvatsko-bosanskoj ofenzivi – iako ne u planiranoj mjeri. Vojska bh. Srba koja se bila specijalizirala u ubijanju nenaoružanih civila na bojišnici se nije pokazala toliko zastrašujućom. U nekoliko tjedana bh. Srbi su izgubili trećinu svog teritorija i bili su spremni za mirovne pregovore, ističe Galbraith. Mladić je smatrao Srebrenicu prijelomnom točkom u ratu. I ona je to i bila. Ali ne kako je on planirao, navodi na kraju Galbraith.