Pet knjiga koje otkrivaju duše europskih gradova

Ljeto je vrijeme putovanja, ne samo na more nego i za, recimo, tisuće studenata koji s ruksakom na leđima kreću u obilazak Europe, barem oni iz zemalja u kojima si studenti nešto tako mogu priuštiti. A knjige su uvijek i izvrstan način da se mnogo sazna o kulturama u kojima su nastale, pa tako i o gradovima u kojima se događaju ili o kojima su napisane. Stoga za ovotjedne književne preporuke ne biramo nužno svježe objavljene naslove, nego pet romana koji savršeno oslikavaju aktualni ili prošli duh gradova kojima se bave, a to su Berlin, London, Istanbul, Barcelona i Beč

‘Berlin Alexanderplatz’ Alfred Döblin (Alfa; prevela Snješka Knežević)
Berlin je grad s tisuću različitih lica i perspektiva, od ekskluzivnih četvrti Charlottenburga preko trendy kvartova poput Prenzlauer Berga do radničko-useljeničkih kakav je Neukölln. Berlin je ‘siromašan ali seksi’, kako je to jednom definirao njegov dugogodišnji gradonačelnik Klaus Wowereit, a takav je i u klasičnom njemačkom romanu ‘Berlin Alexanderplatz’ Alfreda Döblina, prvi put objavljenom 1929. godine, za vrijeme Weimarske republike. U središtu priče je sitni kriminalac Franz Biberkopf, koji izlazi iz zatvora i odmah se upetljava u nove nezakonitosti, koje kulminiraju ubojstvom prostitutke od strane njegova šefa, a iz tog se mulja Biberkopf ne uspijeva izvući.
Döbline je multiperspektivno i inspirirajući se filmskom montažom prikazao siromašne radničke kvartove tadašnjeg Berlina, svejedno i dalje pune života, ali i ludosti i ludila. Riječ je o romanu koji je zauvijek obilježio glavni grad Njemačke, a njegov utjecaj je potvrdio i veliki režiser Rainer Werner Fassbinder, snimajući 1980. godine 14-dijelnu seriju istoimena naslova. Oboje, klasici svojeg žanra i dobar početak za razumijevanje duše Berlina, metropole koja – što god tko rekao – nadmašuje sve druge na Starom kontinentu.
‘London, NW’ Zadie Smith (VBZ; prevela Martina Horkić)
Zadie Smith se proslavila svojim prvijencem ‘Bijeli zubi’, koji je oduševio i kritiku i publiku diljem svijeta. Uslijedila su – u roku od pet godina – još dva romana, koja nisu bila primljena s tolikim oduševljenjem, a onda se Zadie Smith u značajnoj mjeri povukla iz javnosti te posvetila učenju na Harvardu i pisanju. Usput je razvila i ovisnost o internetu, no to je neka druga priča. Treći roman ‘O ljepoti’ izašao je, dakle, 2005. godine, te je trebalo proći čak sedam godina do sljedećeg romana Smith, enigmatski naslovljenog ‘NW’. U Hrvatskoj je ta enigma razriješena dodavanjem glavnog grada Velike Britanije u naslov.
Odmah treba reći, ‘NW’ je poštanska oznaka za siromašni dio Londona u kojem Smith smješta radnju svojeg novog romana, koji je – poput ‘Bijelih zubi’ – opet neka vrsta urbanog epa o običnim i neobičnim ljudima. Ovoga puta su to životi troje ljudi koji se pokušavaju izvući iz siromašnijeg dijela Londona, što će nekima, barem geografski gledano, uspjeti. U Guardianu je ‘NW’ opisan kao ‘nesavršena, fragmentarna i neporecivo briljantna knjiga’, ‘veliki urbani ep’ koji zasad još nije kao takav prepoznat ‘najvjerojatnije zbog autoričina roda’.
‘Istanbul’ Orhan Pamuk (Vuković & Runjić; preveo Ekrem Čaušević)
Dječak iz dobre obitelji, koji sanjari o tome da postane slikar, luta predgrađima rodnoga grada i osluškuje priče napuštenih kuća. Njegova majka opravdano strahuje da će dječak postati boem što u Istanbulu nije tako bajkovit poziv kao u Parizu. Naposljetku, dječak pospremi kistove i boje i objavi majci da će postati pisac. Ovo je njegova knjiga. Njegovo ime je Orhan Pamuk.
Orhan Pamuk, rođen u Istanbulu 1952. godine, najistaknutiji je suvremeni turski romanopisac, autor sedam romana, a djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika. ‘Bijeli zamak’ (1985.), njegov treći roman, dobio je Independentovu nagradu za stranu književnost i time mu otvorio put k međunarodnoj afirmaciji. Uslijedili su ‘Crna knjiga’ (1990.) i ‘Novi život’ (1994.), najveći turski bestseler do tada, no roman ‘Zovem se Crvena’ (1998.) uskoro je s prodanih 160 000 primjeraka nadmašio sve prethodne. Potom je objavio kontroverzni politički roman ‘Snijeg’, te ‘Istanbul’ . Erudit nevjerojatna talenta, Orhan Pamuk preveden je na više od dvadeset jezika, a u međuvremenu je i dobitnik Nobelove nagrade za književnost.
 
‘Sjena vjetra’ Carlos Ruiz Zafon (Fraktura; prevela Maja Tančik)
‘Ono što ovaj roman čini tako neodoljivo zanimljivim jest emotivna energija koju stvaraju usponi i padovi velike i raznolike postave nezaboravnih likova… Prošećite bilo kojom ulicom Zafónove Barcelone i ugledat ćete sjene prošlosti i tajne sadašnjosti, upisane u gradsko tkivo i u živote njegovih stanovnika.’, hvalio je Guardian ovo remek-djelo gotičkog krimića iz jednog od najboljih suvremenih pisaca Španjolske.
Carlos Ruiz Zafón rođen je 25. rujna 1964. u Barceloni. Pohađao je isusovačku školu Sarrià. Taj je gotički dvorac u njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima, budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kao dvadesetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ magle (1996.) primio književnu nagradu i ubrzo je objavio romane Ponoćna palača, Rujanska svjetla i Marina. Od 1994. živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske dnevne novine El País i La Vanguardia. Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a njegov roman ‘Sjena vjetra’, čija se radnja odvija u Barceloni pedesetih godina 20. stoljeća, proglašen je knjigom godine. Dosad je preveden na više od četrdeset jezika, te prodan u desecima milijuna primjeraka. Uslijedili su i skoro pa jednako zanimljivi nastavci!

‘Strudlhofstiege’ Heimito von Doderer (Leykam International; preveo Andy Jelčić)
U devetom Bezirku Beča, poznatom po luksuznim vilama i perivojima za nekadašnju aristokraciju i krupnu buržoaziju linija razdvajanja ide preko jednih stepenica – Strudlhofstiege. Iznad njih su bogataši, ispod pak zanatlije i malograđani, a lijepe stube, izgrađene 1910. godine, predstavljaju i ključno mjesto radnje klasičnog austrijskog romana Heimita von Doderera (1896. – 1966.) koji je po toj lokaciji nazvan, dakle ‘Strudlhofstiege’.
Doderer je u svojem magnum opusu od skoro tisuću stranica stube uzeo kao izvor ovog romana-rijeke, koji ima ambiciju sveobuhvatno prikazati život u austrijskog prijestolnici 1920-ih, dakle nakon bolnog raspada Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu. Ako je već mjesto radnje manje-više cijeli Beč, a stotine likova predstavnici svake društvene klase i mnogih specifičnih ljudskih sudbina, Doderer je zato vremenski ograničio svoj roman, na samo jedan dan, konkretno prvi dan jeseni 1925. godine. Riječ je i o danas fascinantnom romanu koji oslikava Beč kakav je nekad bio i kakav još uvijek donekle jest.