Manolić, Boljkovac i Vice Vukojević ultimativno su tražili da Perković ode. Njegov moćni zaštitnik, Gojko Šušak, nije ga dao
Postoje dvije verzije događaja o tome kako je Josip Perković , formalno, završio karijeru prvog hrvatskog obavještajca i napustio Službu državne sigurnosti nakon što je u njoj, u dvije države, Jugoslaviji i Hrvatskoj, radio više od dva desetljeća. Nova vlast, nakon pobjede HDZ-a potvrdila ga je 30. svibnja 1990. na mjestu podsekretara za Službu državne sigurnosti (kako je tada bio naziv njegove funkcije). Perković će na toj dužnosti provesti devet mjeseci, a 4. ožujka 1991. otići će na mjesto savjetnika ministra obrane. U to vrijeme ministar obrane bio je Martin Špegelj. U roku od samo pola godine Perković će promijeniti četiri šefa. Špegelja će 2. srpnja 1991. zamijeniti ministar obrane s najkraćim stažem, Šime Đodan.
– Đodan je u svom kratkom mandatu uspio tek održati dvije-tri tiskovne konferencije – rekao mi je Perković u razgovoru prošlog četvrtka, dan prije nego što će Vrhovni sud donijeti odluku o njegovoj žalbi na izručenje Njemačkoj. – Ali, već nakon nekoliko dana Đodan me pozvao i rekao: ‘Perkoviću, dao sam te temeljito provjeriti. Želim ti reći da bez konzultacija s tobom neću provesti nijednu ključnu odluku u Ministarstvu.’ Dan, dva poslije toga ponovno me pozvao u svoj kabinet, koji se tada nalazio u zgradi Hrvatskog sabora. Sjećam se toga kao danas: na radnom stolu nije bilo ničega, ni jednog, jedinog papira. Obratio mi se: ‘Reći ću ti nešto što još nitko ne zna’ – prepričao mi je Perković.
Na fotografiji: Šušak s Bobanom i Tutom na otvorenju stadiona Dragovoljca
Perković je protrnuo, misleći da se dogodila nekakva nesreća, no Đodan je nastavio: “Od danas više nisam ministar obrane”. Rekao mu je to ujutro 17. srpnja 1991. Perković kaže da mu to nije bilo drago čuti; tek se bio upoznao s Đodanom, a on je već odlazio.
Uistinu, Đodan još pravo nije ni ugrijao ministarsku fotelju, a već ga je, nakon samo dva tjedna, zamijenio Luka Bebić. No, i on će u toj vrućoj stolici ostati kratko – otići će 18. rujna, kada resor obrane preuzima Gojko Šušak.
Tada dolazi do najzagonetnijeg dijela Perkovićeve životne priče: na koji je način nekadašnji jugoslavenski tajni agent, zadužen za neprijateljsku emigraciju, kako je tada SDS kvalificirao političke protivnike komunističkog režima u inozemstvu, postao blizak suradnik jednog od bivših emigranata, Gojka Šuška, koji je u Kanadi izazivao jugoslavenski režim, napisavši sprejem Tito na svinji koju je po ulicama Ottawe nosio u mrtvačkom sanduku.
No, vratimo se na trenutak razlozima zbog kojih je Perković nakon devet mjeseci napustio Službu državne sigurnosti, prije nego što je postao Šuškov savjetnik zadužen za pitanja vojne sigurnosti.
Josip Manolić kaže da je osobno inzistirao kod predsjednika Tuđmana na Perkovićevu odlasku.
– Prekipjelo mi je kada sam čuo da je Perković, koji je nakon uhićenja ispitivao Milana Latasa, pukovnika JNA iz vrha KOS-a Pete armijske oblasti (sjedište Pete vojne oblasti bilo je u Zagrebu, op. a.), za kojega se sumnjalo da naoružavao pobunjene Srbe u Hrvatskoj, odlučio da ga se pusti. Otišao sam Tuđmanu i rekao: ‘Ovo s Perkovićem više nema smisla’ – prisjetio se Manolić prošlog utorka, kada smo se sastali u njegovoj vili u Nazorovoj. Tuđman je pristao da Perković ode, ali ga je samo nekoliko dana nakon toga uputio za savjetnika u MORH.
Na fotografiji: Predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak
– Baš ovih dana, dok sam pretraživao arhivu, u ruke mi je došlo rješenje o upućivanju Perkovića u Ministarstvo obrane, koje sam kao predsjednik Vlade potpisao – kaže Manolić. On je na dužnosti premijera druge hrvatske Vlade bio od kolovoza 1990. do srpnja 1991.
I Perica Jurić, početkom devedesetih zamjenik ministra unutarnjih poslova, u čijoj su nadležnosti bile tajne službe, tvrdi da je inzistirao na Perkovićevu smjenjivanju.
– Kad smo nakon akcije specijalaca u Pakracu u ožujku 1991. razbili začetak srpske pobune, morao sam otići s funkcije – sjeća se Jurić. – Tada sam tražio od Tuđmana da iz MUP-a makne samo dvije osobe – Josipa Perkovića i Stjepana Pečevskog. Pečevski je također bio stari kadar, dio Perkovićeve mreže, koji je nakon uspostave nove vlasti dobio funkciju podsekretara u MUP-u.
Pod pritiskom Manolića i na inzistiranje Jurića, Perković je otišao iz MUP-a.
No, sam Perković svoj prelazak iz MUP-a u MORH objašnjava drugačije. Kaže kako ga je pozvao predsjednik Tuđman i rekao da ga želi vidjeti u Ministarstvu obrane, gdje je trebalo ustrojiti službu sigurnosti.
– Nisam zbog toga bio sretan. Tek sam, nakon devet mjeseci, ustrojio civilnu obavještajnu službu, a već mi je postavljen novi zadatak. Trebalo je krenuti sve ispočetka – rekao mi je.
Tako se Perković vrlo brzo našao u blizini Gojka Šuška.
Upoznao ga je, kaže, potkraj veljače 1990., kada je Šušak, sa skupinom hrvatskih emigranata, koje je Služba državne sigurnosti do tada tretirala kao sigurnosno opasne, došao na Prvi opći sabor HDZ-a. Perković objašnjava da mu je tadašnji republički sekretar unutrašnjih poslova Vilim Mulc, partijski čovjek u policiji, prepustio prihvat pripadnika hrvatske emigracije koja se na poziv tek registriranog HDZ-a vraćala u Hrvatsku. Tvrdi da tada nitko nije vraćen iz zagrebačke zračne luke i da su sve osobe s emigrantskim putovnicama dobile vizu. Tu operaciju osobno je nadzirao, a beogradski tisak, kaže, počeo ga je optuživati da u Jugoslaviju pušta okorjele ustaše.
Na fotografiji: Brijuni srpanj 1995: generali na Brijunima, Gojko Šušak, Franjo Tuđman, Ivan Jarnjak, Janko Bobetko, Miroslav Tuđman
Josip Manolić, ali i Perica Jurić, međutim, misle da su kontakti Gojka Šuška i Perkovića postojali i prije. Jedan bivši, visokopozicionirani djelatnik Sigurnosno-izvještajne službe (SIS), s kojim smo razgovarali prošloga tjedna, uz jamstvo da nećemo objaviti njegov identitet, rekao je kako postoje dokazi da je Gojko Šušak, prije nego što je postao ministar, imao kontakte sa šefom Službe državne sigurnosti u Rijeci.
– Kada i ako se s Predstavke, koju je nekoliko djelatnika SIS-a, upozoravajući na ozbiljne probleme u Ministarstvu obrane, 1994. uputilo svim saborskim klubovima, zajedno s popratnim materijalima, skine oznaka državne tajne, saznat će se mnoge stvari koje će objasniti i odnose čelnih ljudi MORH-a, dakako i one Šuška i Perkovića – ustvrdio je, ne želeći otkrivati detalje.
Svi primjerci Predstavke hitno su zaplijenjeni i do danas su u sefu s oznakom državne tajne.
– Ako ste pratili prve Šuškove javne istupe, oni nisu ličili ni na što. Bili su posve blijedi i ispod razine osobe koja obnaša ministarsku dužnost. Otkako mu je za savjetnika došao Perković, stvari su se bitno promijenile. Perković mu je pomogao da u javnosti, svojim istupima, ostavi bolji dojam.
Bio je njegov savjetnik, ali i osoba koja je Šušku promijenila imidž – kaže naš sugovornik, bivši visoki dužnosnik SIS-a.
Kad smo Perkovića izravno upitali je li Šuška poznavao ili s njim bio u kontaktu prije 1990., odlučno je to odbacio. Samo je odmahnuo rukom i nasmijao se. Gluposti su, kaže, da je Šuška držao na vezi još dok je ovaj bio u emigraciji, prvo u Njemačkoj, potom u Kanadi.
– Upoznali smo se tek kad je Šušak postao ministar iseljeništva na saborskim hodnicima jer je ured ministra obrane u koji sam dolazio nakon što sam premješten u MORH bio u zgradi Sabora. Tako sam susretao i druge ministre, ali i saborske zastupnike iz tog razdoblja – rekao je Perković i dodao da je sa Šuškom prisniji kontakt uspostavio tek kad je imenovan njegovim pomoćnikom i kad je u Ministarstvu obrane počeo ustrojavati vojnu obavještajnu službu, SIS.
Jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana, vrlo utjecajna osoba iz tog doba kaže kako ju je i samu bila u nedoumici razmišljajući otkud ta prisna suradnja Šuška i Perkovića.
– Pitao sam to Gojka. I meni je bio misterij otkud njih dvojica – s tako različitim životnim putovima i političkim stavovima, a osobito s obzirom na činjenicu da su se kao udbaš i ‘narodni neprijatelj’ gledali preko nišana – tako dobro funkcioniraju. Šušak mi je rekao: ‘Nema tu nikakvih tajni. Perković savršeno radi svoj posao. Boljeg čovjeka za nabavu oružja mi nemamo. Imam u njega potpuno povjerenje’ – rekao mi je taj Tuđmanov suradnik.
– Perković je stvarno iznimno dobro radio posao oko uvoza oružja – dodao je. – Nije mu pao ni jedan teret oružja, ni jedan kamion nije bio zaplijenjen, savršeno je organizirao ilegalnu nabavu oružja. Nama je to bilo iznimno važno jer je sve ukazivalo na to da Hrvatska svoju samostalnost neće moći postići bez rata. Dok je uvoz oružja išao preko MUP-a, svako malo se događalo da teret padne, da ne stigne u Hrvatsku. Bilo je tu svačega. Novac bi se, navodno, uplatio, ali isporuke nije bilo. Perkoviću se to nikada nije dogodilo – napomenuo je.
Sam Perković rado govori o tom dijelu svoga posla. Ne hvali se, ali ni ne skriva zasluge. S ponosom ističe da je za transport 136 pošiljki oružja koje je dopremio u Hrvatsku potrošio manje od 30 tisuća njemačkih maraka. On nije sudjelovao u financijskim operacijama i plaćanju oružja. Taj su dio posla obavljali drugi. Njegovo je bilo osigurati da oružje stigne u Hrvatsku.
– Šušak me jednog dana pozvao u ured. Bio je vrlo zabrinut, čak nervozan. Brod natovaren oružjem koji je trebao stići u Hrvatsku zapeo je u slovenskom dijelu Jadrana. Postojala je opasnost da ga otme JNA ili zaplijeni Slovenija. Tažio je da to hitno riješim. Odmah sam otišao doma, samo da se presvučem, kontaktirao svoje slovenske veze i za sat, dva već sam bio na putu u Sloveniju. Nisam ni službeni automobil imao, već sam sjeo u svoj. Razgovori u Ljubljani bili su teški, čak mučni. Ipak, uspio sam – rekao mi je Perković.
Brod s oružjem koje je Hrvatskoj bio toliko potrebno stigao je u Kopar, odakle je teret prekrcan u tridesetak šlepera krenuo put Zagreba.
S velikim zadovoljstvom Perković je javio ministru Šušku da je akcija uspješno okončana.
– Zbog uspjeha koji je postizao u pribavljanju oružja, Šušak ne samo da je cijenio Perkovića nego mu je i pružao zaštitu – napomenuo mi je, pak, bivši Tuđmanov bliski suradnik koji je podjednako dobre odnose imao i s ministrom Šuškom. – Perkoviću nije manjkalo neprijatelja. Vice Vukojević nije ga podnosio, optuživao ga je za likvidacije hrvatskih emigranata i znam da je dolazio Šušku tražeći da ga se makne iz MORH-a – prisjetio se.
Ali, Šuškova pozicija i povjerenje koje je u njega imao Tuđman omogućavali su mu da Vukojevića i ekipu oko njega bez problema smiri. Jednako tako, Perković je mogao biti miran i od Manolića; Šukov kišobran pod koji se sklonio, Perkovića je štitio od udara.
– Zanimljivo – nastavlja naš sugovornik, upućen u složene odnose ljudi oko Tuđmana – iako su Manolić, Boljkovac, a kasnije i Mesić, otvoreno govorili protiv Šuška, on o njima – a sa Šuškom sam proveo jako puno vremena – nikada nije rekao ni jednu jedinu ružnu riječ. Bilo je to vrijeme užasnog nepovjerenja, svatko je sumnjao u svakoga i bilo je malo onih koji su u nekog imali povjerenja. Međutim, Šušak je Perkoviću posve vjerovao.
wpDiscuz