Miljenko Jergović nije toliko jedan od mojih omiljenih pisaca, koliko je jedan od mojih omiljenih istoričara Sarajeva. Istoričara rodnog grada iz ugla višeidentitetske, ogorčene, vječno zbunjene i emotivno rastrzane osobe kao što sam to i sam.
Ni sa kim se, barem, nisam mogao poistovijetiti u promišljanju sarajevske urbane mimikrije i njenom uljepšavanju zloguke stvarnosti koliko s njim.
Upravo sam, stoga, u kontekstu afere “Misa za Blajburg” i napuštanja PEN-a BiH od strane hrvatskih književnika, odlučio da se, nakon 10 godina, s novom pameću, vratim njegovom romanu “Otac”.
Vuk Bačanović l Preokret.info
I onom fantastičnom promišljanju kojim kao da je opisana srž propovijedi kardinala Vinka Puljića na Misi za Blajburg, “molitvi za sve žrtve”, te blebetanja, baljezganja i bezočnih škrabotina koje se pojavljuju po hercegbosanskim hrvatskim medijima:
Uvijek im je u toj stvari drugi kriv: jesu li to Nijemci, koji su, po njihovome, donijeli nacizam u Hrvatsku, kao Amerikanci coca colu, a Hrvati, zlosretnici, nisu imali nikakva izbora, nego da coca colu piju i nacizam primjenjuju; ili su krivi, možda, Englezi, koji su 1945, negdje u Austriji, na Blajburškome polju Hrvate izdali i prevarili, te ih zatim nabijedili za nacizam, i onda preko svojih obavještajnih službi desetljećima, sve do današnjega dana, širili laž o zločinima ustaške države i lokalnoga hrvatskog nacizma, kojeg, kao ni takve, zločinačke države, znamo to mi, nije ni bilo, nego su se Hrvati tokom cijeloga Drugog svjetskog rata samo molili Bogu i, na čelu s blaženim Alojzijem Stepincem, spašavali Židove, premda se, zapravo, ne zna od čega su ih, od koje to nepoznate pogibelji, morali spašavati; ili su krivi komunisti, Srbi, Jugoslaveni i razne posrbice, koji stvari naprosto preuveličavaju ili promatraju izvan vremena i povijesnog konteksta, pa tako ono što se dogodilo prije skoro sedamdeset godina prikazuju i pokazuju kao da se dogodilo jučer, i kao da ova generacija Hrvata može biti odgovorna za nešto što su činile – a možda i nisu činile – prethodne, djedovske i pradjedovske generacije.
Mi, dolje potpisani…
I šta se onda dogodi? Jergović skupa sa Ivanom Lovrenovićem, Milom Jukićem, Josipom Mlakićem, Alenom Kristićem, Željkom Ivankovićem i Ivicom Đikićem, napušta PEN BiH zbog šturog saopštenja o kardinalovoj blajburškoj misi, koje glasi ovako:
Mi, doljepotpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.
Neosporno je da se radi o vrlo šturom i parolaškom tekstiću, koji je, po svemu sudeći, nastao tako što zadužene za njegovo sastavljanje nije bilo volja pisati nešto kompleksnije od viber poruke, koju će svi aminovati. Neosporno je i da kreiranje ovako šturih tekstića dovoljno govori o ozbiljnosti PEN centra BiH, što, opet, nije neka anomalija u ionako kretenizovanom društvu.
Ali je isto tako neosporno da u njoj nema amabaš ništa sporno, ništa što njegovi potpisnici manje ili više šturo već nisu na desetine hiljada puta napisali ili izrekli u proteklih tridesetak godina, uključujući i neke od onih koji su se našli uvrijeđeni i zaprepašteni.
I onda baš u tom posebnom trenutku Mise za Blajburg Jergović objavljuje da ne nalazi svjetonazorske, kulturne i identitetske veze između PEN centra u BiH u čijem je osnivanju sudjelovao 31. oktobra 1992 i onog koji postoji danas, te, skupa sa zgroženim i zaprepaštenim istomišljenicima, umoljava aktuelno članstvo da ga izbriše iz svojih redova.
Na koji su se to način ti svjetonazorski, kulturni, identitetski obrasci promijenili?
Zbog čega je groteskna uravnilovka iz jeseni 92, koja nas je ubjeđivala da pod komandom Alije Izetbegovića, Mladih muslimana, HDZ-a, HOS-ovaca, pa i Vinka Puljića, “kardinala od Bosne” književnici moraju doprinijeti kontinuitetu “višestoljetne tradicije zajedničkog života četiri naroda na ovom prostoru, koja mora dobiti novi podstrek uspostavljanjem suvereniteta naše zemlje”, a koju su Jergović, Lovrenović i Ivanković potpisali, na bilo koji način istinitija od one koju u proljeće 2020. s gnušanjem odbijaju potpisati i zbog koje napuštaju organizaciju koju su osnovali?
U redu, možda naprosto živimo u drugačijem vremenu, onom u kojem, kako kaže Jergović, “intelektualna zajednica jednoga grada, koja vidi fašizam u narodu koji u tom gradu čini već jedva prisutnu, brojem zanemarljivu manjinu, a odbija, i to vrlo uporno i dosljedno, vidjeti fašizam u narodu koji čini preko devedeset postotnu većinu u Sarajevu”.
Ali tu se, opet, susrećemo sa problemom. Ma šta misili o kvalitetu sarajevskih i širih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih intelektualnih “izričaja”, oni svakako ne ne izniču iz unifikovane intelektualne zajednice.
Jer, uzmimo u obzir samo potpisane, Jasmina Husanović, Jasna Šamić, Nedžad Ibrahimović, Enver Kazaz, Zlatko Dizdarević, Šejla Šehabović, a pogotovo Tarik Haverić nisu ljudi koji “ne žele vidjeti fašizam u narodu koji čini preko devedeset postotnu većinu u Sarajevu”.
Da podsjetimo, Tarik Haverić je autor Kritike bosanskog uma, vjerovatno najbolje novije napisane kritike o maoloumnosti bošnjačkog mejnstrim razmišljanja, koja parira samo Paregonu Derviša Sušića.
Ako Haverić kao vrlo pedantan i akribičan pisac nije našao ništa sporno u benignom tekstiću PEN-a, šta je, pobogu, odjednom toliko zasmetalo krugu oko Jergovića i Lovrenovića? Jergović se postarao da sve razloge nezadovoljstva svojih istomišljenika postavi na famozni “Ajfelov most” svoje internet stranice.
To prokleto Kozaračko kolo
Lovrenoviću, čini se, ne paše kako potpisnici shvataju povijest, jer ona, “osim ideološki omeđeno… nema bolju i goru, humaniju i nehumaniju stranu, niti pisac ima zadaću ‘zastupanja’ neke od tih strana”.
To bi, otprilike značilo, ne samo da bi se morao ograditi i od Jergovića jer su ovome zasmetali, kako većinski sarajevski “fašisti”, tako i “kardinalov žal za NDH”, već npr. i od svog eseja o bosanskim Hrvatima u kojem konstatuje da je “Trijezno kritičko i istinoljubivo suočavanje s totalitarnom prirodom toga (NDH op.a.) režima i s njegovom zločinačkom ideologijom i praksom važan uvjet za izgradnju harmoničnoga nacionalnog identiteta i stabilnog društva, kao i za argumentirano osporavanje zlonamjernih pretjerivanja koja su i danas prisutna kao naslijeđe historiografije i publicistike u Jugoslaviji poslije Drugoga svjetskog rata.”
Moguće je da Lovrenović svojim bivšim kolegama iz PEN-a zamjera što su “zlonamjerno pretjerivali” (iako nisu), ali teško da im može zamjeriti kvalifikaciju NDH koju i sam daje, ne služeći se pri tome površnim new age izgovorima o relativnosti dobra i zla, nasuprot “ideološkim omeđenjima”.
Željko Ivanković, pak, drži akademske lekcije o antifašizmu te se pita:
“Jesmo li to za antifašizam kozaračkog kola ili pjesme ”Mi imamo tri junačka sina Enver Hodžu, Tita i Staljina”? … Ili smo za neki drugi, treći? Koji? OK, partizanski. Ali koji? Onaj iz 1941., 1943., 1945/46., 1948.? Volio bih znati. Ili vi ne znate koliko su oni međusobno različiti?!”
Ako preskočimo jasan kulturrasistički eufemizam o Kozaračkom kolu, od kojeg profinjeni gospodin Ivanković očigledno dobija nagon za povraćanjem, možemo slobodno konstatovati da je u datom jugoslovenskom istorijskom kontekstu antifašizam “tri junačka sina”, kao i svaki drugi partizanski, od čije se kritike nipošto ne treba bježati, bio jedini koji je slomio čeljust posljednjem Hitlerovom savezniku u Evropi, odnosno NDH.
I koji je, ma kako represivan, surov i rigidan bio u svojim počecima, sa sobom nosio vrijednosti koje su milijardama svjetlosnih godina naprednije od nacističkog mračnjaštva hrvatske okupacije BiH.
Nemoguće je klonirati nekoliko tisuća Ivankovića i vremenskim ih strojem poslati u 1941. da drugaricama i drugovima partizanima objasne šta nipošto ne smiju raditi kako bi zadovoljili njegove europske antifašističke standarde u Sarajevu 2020.
Napokon, šta je današnji salonski antifašizam ekvidistance, već bijedna moralistička poza kabinetskih čistunaca i ustaških i domobranskih potomaka, naspram realnog istorijskog antifašizma gorštaka koji su se protiv nacizma borili u jedinim uslovima u kojima su postojali a od poretka koji im je donio smrtnu presudu.
Humanista Ratko Mladić
U tom pogledu su još odvratnije emotivne ucjene tragičnim sudbinama vlastitih porodica kojima nas na “Ajfelovom mostu” obasipaju Milo Jukić i Josip Mlakić, baš kao da je iko doveo u pitanje tragičnost sudbine ili ljudskost onih koje je nepismene i naivne, najprije na tanak led navukao frankovački klerikalizam, a potom i čisto ustaštvo, da bi ih odveo u istorijsku sramotu bivanja zadnjom nacističkom formacijom u Evropi koja se predala saveznicima, čak nakon pada Berlina. Međutim ono čemu su takva intimiziranja sa patnjom bila uvod jeste poenta i jednog i drugog zgrozioca PEN-ovim pisamcem:
Mlakić piše da se na sličan antifašizam onome koji zagovaraju potpisnici “svojevremeno pozivao i Ratko Mladić, otprilike po istom principu: “svi su Hrvati ustaše, odnosno svi su Bošnjaci radikalni islamisti. I kao takvi zaslužuju smrt bez suđenja.”, te se pita “po čemu se onda ‘antifašizam’ Ratka Mladića, ili Veselina Šljivančanina, koji je sličan ‘antifašizam’ demonstrirao na Ovčari, razlikuje od ‘antifašizma’ spomenutih pisaca”?
Nije jasno šta Jergoviću smeta u “većinskom” sarajevskom “fašizmu”, kada je upravo taj fašizam, u režiji SDA-ovskih botova, odmah nakon blajburške mise pokrenuo kampanju prema kojoj su jugoslovenske zastave sa petokrakom istorijski jedno te isto što i petokraka na Mladićevoj šapci, a što nam poručuje i uvrijeđeni Mlakić.
Uvrijeđeni Jukić ide još dalje pa će ustvrditi da je razlika između Srebrenice i Blajburga samo ta što je Ratko Mladić pustio barem civile, dok “partizanski krvnici uglavnom nisu”, nego su “rafalali po kolonama ne gledajući ko je vojnik, ko beba, ko baba”.
Za Jergovića i uvrijeđene penovce je, dakle, jedan Tarik Haverić sljedbenik većinskog fašizma, dok su im rezonovanja prema kojima Ratko Mladić naspram NOVJ ispada humanista nešto sasvim prihvatljivo, a sve da bi time, tobož, osudili sarajevsko licemjerstvo?
Da li je moguće da neko, pri zdravoj pameti, može usporediti odmazdu nad vojskom saveznice Hitlerove koalicije (a čije su vođe svojom mračnom ideologijom isprale mozak ne samo svojim vojnicima, nego su u svoj proboj do Blajburga pri kojem su otvarali vatru i ubijali vojnike NOVJ također poveli i civile) sa brutalnim i ničim, osim mržnjom i hladnim kalkuliranjem izazvanim masakriranjem i strijeljanjem srebreničkih mučenika?
Da li je moguće da se jednom šturom, ali sasvim korektnom pisamcu PEN-a, hladno i neobazrivo suprotstavlja i servira ovakva, potpuno monstruozna i ideološki namjerno pokvarena istorijska dekontekstualizacija?
A zašto se to radi? Zato što se banalnim i demonski pokvarenim poistovjećivanjem Ratka Mladića i NOVJ dolazi do ultimativnog cilja neoustaške ideologije, koju, sasvim u skladu sa Jergovićevim opisom, propovijeda i kardinal Puljić, a to je, da ponovimo, da je jugoslavenstvo, a ne frankovluk i njegov proizvod ustaštvo, zločinačka ideologija i da je Jugoslavija, a ne NDH, zločinačka država.
U slučaju Mlakića i Jukića je stvar daleko groznija. Jer ona rigidnim srpskim nacionalistima daje moralnu zadovoljštinu da u Srebrenici nisu ubijali nevine Bošnjake, nego “ustaše”, dok bi Bošnjaci, s druge strane trebali shvatiti da im je Jugoslavija, a ne razaranje Jugoslavije po frankovačko-etničkom, federalnom i konfederalnom modelu, iznjedrila Ratka Mladića i da je, sljedstveno tome NDH, ako joj zažmirimo na jedno oko, ipak bila bolja opcija.
Jugoslavija je, zapravo, Jasenovac?
A da je takvo izopačeno promišljanje prodrlo čak i u umove najdobronamjernijih ljudi više nego jasno svjedoči i reakcija teologa Alena Kristića, koji nam sugeriše da je, umjesto PEN-ovog pisamca trebalo sastaviti nešto poput teksta fra Drage Bojića i Ivana Šarčevića “Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo“ , a u kojem se pored brojnih neospornih mjesta kao jedna od poenti navodi i da se “Ne mogu ni Vukovar ni Srebrenica, ni mnoga druga stratišta srpskoga velemajstora smrti opravdati Jasenovcem, kao što se ni ustaški zločini ne mogu pravdati srpskim hegemonizmom i nasiljem u Kraljevini Jugoslaviji”.
Ne znam da li su autori ovakvu traljavu usporedbu napisali greškom, ili radi nedovoljnog poznavanja istorijskih činjenica, ali su je mirne duše objavili. Kraljevina Jugoslavija, jedna od najmultinacionalnijih zemalja tadašnje Evrope, bez obzira na sve svoje mane (a mane ima svaka država), ovdje je direktno izjednačena sa Jasenovcem.
Ako se u korelaciju dovode Vukovar, Srebrenica i Jasenovac u smislu neodbranjivosti čina osvete nad nevinima, ispada da se Hrvatima u Jugoslaviji događalo isto što i ustaškim žrtvama u Jasenovcu, ali, oni, ipak nisu smjeli uzvratiti istom mjerom?
Iskreno se nadam da je ovakvo rezonovanje samo plod krajnje brzopletosti, a ne namjere da se usporedi neusporedivo. I kako bismo kao zaključak imali ivankovićevsko gnušanje kozaračkim kolom i prljavim seljačinama partizanima kao ultimativnim krivcima za sve. Nije kriva NDH, taj izgred inače ultimativno anđeoske hrvatske povijesti.
Krivi su, jezikom jergovićevski karikiranog ustaše, rečeno, “komunisti, Srbi, Jugoslaveni i razne posrbice.”
A kako to nije tako rečeno u saopštenju PEN-a, valja konstatovati da je ono ni manje ni više, nego grozno.
A zašto je ono tako grozno Jergoviću, pa i Lovrenoviću, Kristiću i Đikiću kojima su sasvim strana i nacionalistička, a kamoli ustaška ubjeđenja, pa su povodom bezazlenog pisamca okupiili i moralno uzdigli one “kojima je uvijek neko drugi kriv“, a koji kao da su proizašli iz Jergovićevog “Oca”?
Zbog čega se na taj način, u postojećoj situaciji, iživljavati nad nekoliko benignih rečenica? Recimo samo da je situacija, očigledno, složena. I da se razvija.