Patriotske igre

Ako postoji neka konstanta u političkom životu Bosne i Hercegovine, onda su to “patriotske igre” koje traju već više od deset godina, i koje se svako malo rasplamsaju. Zveckalo se oružjem u Sarajevu, obično pred izbore, bildali su se atrofirani nacionalni mišići svaki put kada je Dodik u problemima, pa najavljuje odcjepljenje Republike Srpske, napinjale su se žabe i žabice, ne bi li netko pomislio da su rasni bikovi.

Neprijatelj se bira po potrebi, jednom je to Dragan i mrski Treći entitet, a drugi put Milorad Dodik i još mrskija Republika Srpska, kao u kladionici, ovisno o koeficijentu, odnosno o simboličkoj dobiti kod sluđenog biračkog tijela. Tresle su se gaće Hrvatima i Srbima svaki put kada se raspušu sarajevske ratne trube. “Ratne trube, kad zatrube, kad nas đavo ponese”, pjevalo se ispotiha. U Banja Luci i Mostaru vidno se tih dana poveća potrošnja toalet papira, od straha da će patrioti napasti, da se ovaj put ne šale.

piše: Josip Mlakić I Bljesak.info

Tako je prije par godina, u Zagrebu, Bakir Izetbegović, na upit novinara HRT-a što kaže o uspostavi Trećeg entiteta odgovorio: “Bez konflikta i rata ne može doći do Trećeg entiteta”, poručio je, uvjerljiv kao osnovac na popravnom ispitu. U Mostaru, gdje su se svi usrali u gaće, prodaja toalet papira i donjeg veša porasla je za deset puta.

“Neće biti trećeg entiteta po cijenu rata na cijeloj teritoriji BiH. Mi jesmo za kompromis, mi jesmo za dogovor, mi jesmo da se razgovara sa svakim i mi znamo da razgovaramo, ali svako mora znati gdje postoje linije ispod kojih nismo silazili ni 1992., niti ćemo to raditi sad”, izjavio je istom prilikom Fahrudin Radončić, ložeći na nekakvoj tribini Tuzlake ko hipo kockice.

A treba se prisjetiti i turneje generala Atifa Dudakovića po Zapadnoj Europi, u vrijeme prije nego što ga je strpalo u apsanu. Atif je, tada, predlagao dijaspori da bošnjačkoj nejači stavljaju isključivo maskirne pelene. “Trn se oštri od malena”, izjavio je mudri general. “Kad narastu, pa kad im navučemo maskirnu uniformu, neće ni skontat.”

A prošli tjedan dogodilo se čudo. Uskrsnuo je Šemsudin Mehmedinović, pomalo zaboravljeni SDA-ov jastreb, koji je u svibnju 2015. godine politički uškopljen, nakon što se kandidirao za predsjednika SDA protiv Bakira Izetbegovića osobno, pa doživio poraz. Šemsudin voskrese! Vaistinu voskrese! Jer kako drugačije objasniti njegovo sudjelovanje u dijaloškoj emisiji na Federalnoj televiziji gdje je uz Zlatana Begića iz Demokratske fronte i voditeljicu emisije hrabro branio boje Bošnjaka u srazu sa  Srđanom Mazalicom iz SNSD-a. Tako je ratoborni Šemsudin u jednom trenutku zaprijetio Mazalici “drugim poluvremenom”.

Ove sarajevske “patriotske igre” neodoljivo podsjećaju na jednu scenu iz filma “U raljama života” Rajka Grlića, koji je rađen po romanu “Štefica Cvek u raljama života” Dubravke Ugrešić. U tom filmu postoji jedna antologijska rečenica koju lik, kojega glumi Bata Živojinović, izgovara ni manje ni više već sedam puta: “Sad ću da te karam!” A od karanja, kao što znate, na kraju ne bude ništa.

I tako deset i više godina: kara Bakir, kara Željko, kara Reuf, a bogami i Šemsudin. A onda se dogodilo: počeo je rat. Dionice Violete porasle su preko noći za 1000 posto. Odmah u početku došlo je do problema. Glavni štab Građanske Armije BiH (GA BiH) morao je biti izmješten iz sefa Centralne banke, jer je došlo do naglog priliva deviznih sredstava iz dijaspore. Serasker Bakir Izetbegović premjestio je zapovjedništvo u sef jedne komercijalne banke, koja je na vrijeme klisnula iz Sarajeva, ispraznivši prije toga sef.

Slavni 1. vod GA BiH odmah je ujutro prošao kroz linije i ušao duboko u Republiku Srpsku, nekih stotinjak metara. A onda je nešto krenulo u krivom smjeru. Odjednom su nestali. Zajednička obavještajno leteća jedinica (ZOLJ) izvijestila je nešto kasnije da su njihovi dronovi snimili kako je slavni 1. vod GA BiH zastao na svom pravcu, jer su njegovi pripadnici svratili u prvu kladionicu na koju su naišli na svom pravcu djelovanja.

“Jebaji ga!” izjavio je ogorčeni serasker Bakir. “Šta sam ja vama reko! Znao sam ja da će se Mile i Čović udružit. Čović zadržava naše snage u kladionicama, dok se Mile ne konsolidira. Na što se sad klade?”

“Počela je Druga finska hokejaška liga, dični seraskeru.”

“Kakvi su koeficijenti?” upita netko.

“Nisu loši.”

“Znači i Finci su na Milinoj strani”, kaže Bakir. “Zovite mi Biseru! Šta radi ta njezina diplomatija! Zar nije mogla isposlovati da se hokej odgodi!? Barem do sutra. Čuj, Druga finska liga!”

Kasnije, kada je rat prestao, kada su se zbrojila ukradena janjad i kokoši, i kada su na granicu između Republike Srpske i Federacije BiH raspoređene međunarodne mirovne snage, kružile su razne legende, kao što to biva nakon svakog rata.

Tako je zapovjednik Malo manje slavnog 2. voda GA BiH, mušir Reuf gazija Bajrović, ispričao kako su on i njegovi vojnici zalutali i alternativnim pravcem, kroz neke kukuruze, ušli ni manje ni više već u samo srce Mordora, u Laktaše. Tvrdio je da su on i njegovi vojnici tom prilikom imali bliski susret treće vrste, da su susreli Milorada Dodika, glavom i nepostojećom bradom.

“Iđemo nas trojica ulicom, ja, Sadikov mali i Čombe, kad iz nekog kafića izleti Milorad. Je li to on, kaže Čombe. Jest, kažem ja, pljunuti Mile… Isti ko na televizoru.”

Mušir u jednom trenutku prekinu s pričom, da se napije vode.

“I šta Mile?”

“Ništa, samo nas pozdravi i ode.”

“Čuj, pozdravio vas!?”

“Jašta je. Merhaba, askeri, kaže on. Merhaba, Mile, kažem ja. I prođe pored nas. Fin neki čovjek.”

Druga priča još je zanimljivija i datira na sami početak rata. Izviđački vod GA BiH krenuo je prema Hercegovini tražeći mitski Treći entitet, pa da ga onda razbucaju ko Šaronja krošnju.

“Ne možeš ratovati protiv nečega što ko fol ne postoji”, glasila je uputa iz Glavnog štaba GA BiH.

U maskirnim uniformama, namazani po licu ratnim bojama, dugo su slavni izviđači lutali Hercegovinom, a bogami i Bosnom. I svaki put kad dođu nadomak nekog gradića, mušir Željko zastane pred tablom, pa pita podređene, jer je zaboravio ponijeti naočale, iako mu ih je Sabina deset puta napominjala.

“Šta piše ovde?” pita Željko. “Dobro došli u Treći entitet?”

“Nije”, kažu mu podređeni. “Piše Dobro došli u Čapljinu.”

Idu oni tako dalje, smrzlo brate, hladno u Hercegovini maltene kao u Bosni . Tko je vidio započinjati rat zimi!

“Šta piše ovde?” pita Željko. “Dobro došli u Treći entitet?”

“Nije”, kažu mu podređeni. “Piše Tomislavgrad.”

“A u pičku maternu!” kaže iznervirani mušir. “Đe li su ga samo sakrili, mamicu im ustašku!”

“Jeste li vi sigurni da taj Treći entitet uopće postoji?” pitaju ga podređeni.

“Naš voljeni serasker Bakir stoput ga je vidio vlastitim očima. Kleo se u sve živo da ga je vidio, da je to nešto strašno… bolje da vam ne pričam. Da vam poslje ne moradnemo stravu salivat.”

Idu oni tako dalje, smrzlo brate, hladno u Hercegovini maltene kao u Bosni. Tko je vidio započinjati rat zimi! Kad u neka doba stigoše do neke table.

“Šta piše ovde?” pita Željko. “Treći entitet?”

“Nije”, kažu mu podređeni. “Dobro došli u Posušje.”

“Đe li su ga sakrili, mamicu im ustašku!” kaže Željko. “Da ga ne znam, pomislio bi da je onaj Dragan najbolji mađioničar na svijetu. Doduše, da vidite kad taj počne vadit zečeve iz šešira, kad se formira vlast, zanebesa vam se.”

“Da svratimo u neku kuću, da pitamo?” kažu mu podređeni.

“To nije loša ideja”, kaže mušir.

Svrate oni tako pred neku kuću, uljudno pozvone. Kad u neka doba, neka baba, sva u crnom, otvori vrata.

“Faljen Isus, baba”, kaže Željko i namigne za svaki slučaj svojim askerima, da to ne bi netko, gluho bilo, pogrešno protumačio.

“Uvijek bio”, kaže baba.

Gleda Željko babu, gleda baba Željka.

“Crna legija”, šapne Željko podređenima. “Baba, mi ti tražimo onaj Treći entitet. Niđe oznake i table. Znaš li ti, bona, đe je, da ne lutamo.”

Baba se lupi šakom u prsa, pa kaže:

“Evo ga, tude!”

“Tu smo, dakle”, reče Željko. “Šalji Bakiru poruku da smo pronašli Treći entitet.”

“Šta da mu napišem?” pita Denis Gazi Bećirović.

“Napiši mu da je Treći entitet duboko u srcu svakog ustaše. Napiši mu još da mu za Treći entitet ne treba nikakva vojska, već samo dobar kardiolog.”

Baba, zatim, pruži Željku deset maraka, a iz korpe koju je ponijela sa sobom svakom askeru dadne po krafnu.

“Baba, da ih nisi pržila na krmećoj masti?” upita netko.

“Nosi te đava, i tebe i mast! Ko je vidija pržit krofne na masti”, kaže baba. “Đava ti odnija mast! Ne mereš ostat od žgaravice. A onaj moj did, đava ga lipi odnija, kusa bi je kaškom da more.”

Potom se baba vrati u kuću, zalupivši pritom vrata pred začuđenim Željkom i njegovim askerima.

“Fin neki narod”, reče Denis Gazi Bećirović. “Da se mi nismo zajebali, pa zalutali u Nemilu?”

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.