Kada je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH odlučilo početkom 2016. godine primijeniti Odluku da se zabrani nošenje vjerskih obilježja svim zaposlenicima u pravosuđu, odmah su uslijedile burne reakcije naših građana – kako vjernika i vjerskih službenika koji su ovo nazvali napadom na vjerske slobode, tako i pojedinih feminista i feministica koji su percipirali Odluku kao atak na slobodu žena. Nije bilo potrebno dugo vremena da javnost ovu Odluku sažeto proglasi isključivo kao napad na muslimanke i da je to ustvari zabrana nošenja hidžaba – što je besmislica koja će samo dalje nastaviti transparentnije otkrivati svo ono oduvijek prisutno licemjerje prethodno uveliko „ugroženog“ i „uvrijeđenog“ građanstva. Parada (odnosno, lakše varljiv termin određenim pojedincima – protest) koja je potom uslijedila, otkrila je monstruozna izvrtanja teza (bisera poput: „hidžab nije vjerski simbol nego simbol vjere“ – u prijevodu ove kružne logike: „nije šija nego vrat“) i korištenja djece (prikladno obučene i sa prikladnim transparentima u rukicama – transparentima koje pojedini mališani nisu znali još ni pročitati, kamoli razumjeti) kao pogodnih alata za propagandni rat, a sve u jednu jedinu svrhu – da se sekularne institucije povinuju dominantnoj religiji koja se najglasnije pronašla u spomenutoj Odluci.

Tri godine kasnije, te gromoglasne povike o ugrožavanju prava i pozive na poštivanje demokratskih načela, zamijenili su povici o izoliranju i uklanjanju određenih grupa sa kojim se, odjednom kao, javnost ne bi trebala empatično nositi. Odjednom su svi oni argumenti, koji su se konstantno ponavljali, o poštivanju, empatiji i uvažavanju, postali nevažeći i sve se sada „potura pod nos i vrijeđa“. Kao, sada su nas napali drukčiji međuljudski odnosi, oni koji odudaraju od tradicije. Oni su usput predstavljeni kao tip seksa a ne forma ljubavi ili, pak, da je takvo partnerstvo, dvije odrasle osobe, predznak pedofilije. Odjednom su i ona djeca opet ušla u javni diskurs, opet iz istog razloga, samo ovaj put kao žrtve te, tobože, perverzne grupe bolesnika koji će, pazite!, prošetati kroz ulice glavnog grada sa par transparenata i zastavica. Djeca će nakon Povorke završiti na aparatima, kijametski dan će osvanuti, Vezuv će ponovno zatrpati Pompeje – znam.

Ti isti licemjeri koji se tako čvrsto drže za „naše“ tradicije su isti oni licemjeri koji kunu nemoral proklete Sodome i Gomore, modernog Zapada, dok istovremno čeznu za građanskom sigurnošću i dostojanstvenošću života koji on pruža. To su isti oni licemjeri koji pozivaju na slobode kada se njihove privilegije (ne prava!) skinu sa pijedestala uzvišenosti i odbace kao maligne po sekularnost i progres ka europskoj kulturi, dok istovremeno osnovna ustavna prava ljudi i grupa koje percipiraju svojim ideološkim neprijateljima žele euforično dočekati sa potocima krvi i valom nasilja. Tu se i obavezno javljaju sumnjivi politički kadrovi koji isti dan prešute napad partijskog kolege na novinara ali ne propuste priliku javno kršiti svoju zakletvu o očuvanju ljudskih prava, onu koju su morali izgovoriti prilikom preuzimanja svoje pozicije. To su oni isti kadrovi koji se sa istim zabludama i glupostima koje se odveć vrte u krugu općeprihvaćenih zabluda i gluposti naših domaćinstava, krenu obračunavati sa realnosti svojom licemjernom i degutantnom „normalom“ na koju se zalijepe svi ignorantni mrzovolji iz svih uglova države. A šta tek reći za političku partiju i licemjerje u jednoj izjavi ispred koje dolaze ovi prethodno spomenuti sumnjivci, partiji koja kaže da svojim djelovanjem štiti slobodu i ljudska prava, ALI, ne i ona prava koja se ne rimuju sa s, d i a? Ipak, ta njihova ljudska prava su, haman, „ljudskija“ od drugih.

Licemjerje, licemjerje, licemjerje – međutim, nije to korijen takvih stavova. To je samo jedna od mnogih grana našeg tradicionalnog etnocentričnog prosuđivanja kvaliteta novih stvari sa kojim se susrećemo. Da se izrazim eksplicitnije i vulgarnije: poziv na zabranu Povorke LGBT osoba je u suštini „zapišavanje teritorija“. Proći će još dosta vremena dok se na ovom prostoru svi grijesi očeva i majki ne saperu sa njihovih genetički kodiranih poligona za prijenos svojih zabluda i frustracija. Proći će još dosta vremena dok na Balkanu vazda zaraćeni narodi ne pronađu još koju zajedničku pohvalu i podršku – a da one nisu vezane za mržnju i nasilje prema LGBT osobama. Da ponovim jednu rečenicu koju sam prošle godine, upravo u ovo vrijeme, napisao: Smatram da će doći vrijeme u kojem će roditelji daleko lakše moći objasniti svojoj djeci zašto se dva muškarca ili dvije djevojke drže za ruke od toga zašto ih treba zbog toga mrziti.

Damir Omerbegović, Prometej.ba