NOVI UDŽBENIK iz povijesti, što ga je za peti razred “Škole za život” ove godine izdala Školska knjiga, mogao bi ozbiljno zbuniti učenike, barem u nekoliko važnih tema.
Već nakon prvog, površnog listanja knjige, stječe se dojam da netko svoj posao nije odradio kako treba, odnosno da ga je odradio površno i na brzinu. Naime, u tekstu se može naći vrlo ozbiljnih gluposti, među ostalim, iz njega bi djeca mogla zaključiti da su znanstvenici pronašli Isusov kostur, da u drevnom Egiptu nije bilo robova, da je to društvo poštovalo ljudska prava te da su u antičkom Rimu i žene bile legionarke.
Isusov kostur
Udžbenik u jednom dijelu tematizira činjenicu da je britanski forenzički umjetnik Richard Neave 2001. napravio model tamnoputog Isusa kakav je najvjerojatnije bio u stvarnosti, a koji se značajno razlikuje od plavookih, svjetlokosih prikaza kakvi se mogu naći u renesansnoj umjetničkoj tradiciji.
Ta priča obišla je sve naslovnice svjetskih medija i proslavila njezina britanskog protagonista. No autori udžbenika, a potom i recenzenti i povjerenstvo Ministarstva koje ga je odobrilo, propustili su uočiti da je netko napravio veliku pogrešku u prijevodu. Naime, dok je Neave isticao da je svoj model napravio na temelju drevnih židovskih lubanja iz prvog stoljeća, u knjizi piše da je kreirao “‘stvarno’ lice Isusa na temelju otkrića britanskih znanstvenika koji su uz pomoć izraelskih arheologa analizirali Isusov kostur”.
Ova dezinformacija problematična je na više načina. Prije svega, da je itko ikada pronašao Isusov kostur, za to bi pouzdano znao cijeli svijet. Bila bi to prava arheološka senzacija. Bilo bi malo ljudi koji ne bi znali kako taj kostur izgleda, gdje je otkriven, gdje se nalazi i tko ga je otkrio. Do danas bi sasvim sigurno bilo analizirano sve u vezi s njime, uključujući i DNK. Isusov kostur sigurno bi bio mnogo poznatiji čak i od Torinskog platna za koje zna većina pismenih ljudi u kršćanskom dijelu svijeta.
Osim toga, pronalazak Isusova kostura nedvojbeno bi izazvao pravu uzbunu u većini kršćanskih vjera, s iznimkom nekoliko manjih poput Jehovinih svjedoka koji bi možda došli na svoje. Naime, prema jednoj od glavnih kršćanskih dogmi, Isus je uskrsnuo u tijelu. U prilog tome obično se navodi novozavjetna priča o nevjernom Tomi koji je morao dodirnuti rane na Isusovom tijelu kako bi se uvjerio da je to stvarno on (Ivan 20:27). Također se citira i priča o tome kako se Isus pojavio pred učenicima i rekao im da nije duh – da ga gledaju i dodiruju jer duh nema mesa i kostiju (Luka 24:38-39).
U ovom tekstu postoji još jedan, manje očit problem. Naime, autori pišu da se model britanskog umjetnika jako razlikuje od prikaza Isusa u renesansnoj umjetnosti.
Dr. sc. Snježana Koren, predstojnica Katedre za metodiku nastave povijesti Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, smatra da bi ovdje bilo mnogo korisnije da se djeci petog razreda paralelno predstavila renesansna slika Isusa, da je oni sami uspoređuju, nego da se uzelo zdravo za gotovo da bi ona trebala znati što znači renesansni prikaz.
“To je inače jedan od temeljnih postulata suvremene nastave – da se učenicima prvo omogući da sami dođu do zaključaka, a ne da im se zaključak kaže unaprijed. U ovom slučaju, ovaj primjer služi samo kao ilustracija, a ne radni materijal”, ističe Koren.
Ljudska prava u drevnom Egiptu
Druga dezinformacija koja se izdvaja na prvi pogled jest odlomak u kojem piše da u Egiptu nije bilo robova, odnosno da ako ih je i bilo, njihov udio nije prelazio 4% stanovništva.
Naime, prema suvremenim spoznajama, u drevnom Egiptu robovlasništvo je postojalo najmanje do Novog Kraljevstva (1550.-1175. prije Krista). Štoviše, stručnjaci smatraju da su u njemu postojale čak tri glavne vrste robova – oni koji su stečeni kroz ratove, oni koji su se bili prisiljeni prodati u ropstvo zbog dugova i prisilni radnici koje su vlasti angažirale na nekim projektima kao što su vojni pohodi, rudarenje, gradnja piramida i sl.
U prilog postojanju robova, kojih je s osvajanjima bilo sve više, govori i činjenica da u egipatskom jeziku postoje brojni termini za razne vrste ograničenja slobode, iako nije postojao termin koji bi u potpunosti odgovarao grčkom, rimskom ili američkom pravnom konceptu ropstva. Uobičajeno se smatra da je tom konceptu najbliži termin hem, što doslovno znači tijelo, odnosno termin u množini hemu, koji je postao uvriježen s vremenom kada su robovi u Egiptu postali znatno brojniji.
Primjerice, Encyclopedia.com navodi sljedeće termine: “ovisan” (meryet); “osoblje” (djet); “prisilni radnik” (heseb); “radnik (bak); “sluga” (hem); “kraljevski sluga” (hem-nesu); “ratni zarobljenik” (seker-ankh); i “azijatski” (a-amu). U Starom Kraljevstvu i Srednjem Kraljevstvu svi ljudi koji su pripadali navedenim klasifikacijama bili su u većoj ili manjoj mjeri ograničeni u slobodi kretanja.
No još je problematičniji nastavak teksta o Egiptu u kojem piše da su “za članove egipatskog društva, i to od najnižih do najviših slojeva, vrijedili brojni zakoni koji su štitili njihova ljudska prava”.
Potpuno je besmisleno i anakrono govoriti o zaštiti ljudskih prava u drevnom Egiptu. Činjenica je da su u tom društvu postojali određeni zakoni koji su čak i robove, a osobito njihovu djecu, štitili od prekomjernog izrabljivanja i zlostavljanja. No oni se nikako ne bi mogli nazvati zaštitom ljudskih prava u suvremenom smislu te riječi. Takva pogrešna konstrukcija stvara dojam da je život robova u drevnom Egiptu bio gotovo idiličan.
U udžbeniku se lako uočava još jedna greška, a to je da djecu kroz povijest Rima vodi žena u legionarskoj odjeći. Moguće je da je to bio pokušaj ilustratora da udžbenik učini simpatičnijim i manje seksističkim, no ta slika ipak u umovima djece stvara prilično krive predodžbe.
Udžbenike treba raditi odgovornije
Koren kaže da je u izradi udžbenika potrebno da svaki dionik procesa ponese svoj dio odgovornosti kako bi učenici dobili najbolje moguće izvore znanja.
“Nije nužno da autor udžbenika bude stručnjak za razdoblje o kojemu piše i normalno je da učitelji pišu udžbenike“, kaže Koren.
“No tada su odgovorni da iskoriste sve mogućnosti kako bi temeljito istražili sadržaje o kojima pišu i izbjegli što je više moguće pogreške. U procesu kontrole kvalitete, svoj dio odgovornosti snose i izdavači, urednici, recenzenti te Ministarstvo znanosti i obrazovanja koje na koncu odobrava udžbenike. Udžbenike bi trebali recenzirati i stručnjaci za metodiku i stručnjaci za razdoblje kojim se udžbenik bavi. Rekla bih da je upravo taj dio procesa posljednjih godina bio najmanjkaviji jer su se u školskim klupama prečesto pojavljivali udžbenici koji su metodički zastarjeli i koji sadrže značajne materijalne pogreške“, poručila je.
Ministarstvo: Tražimo očitovanje
Na naš upit kako je moglo doći do navedenih propusta, iz resornog ministarstva odgovorili su da su usklađenost ENM za provedbu eksperimentalnoga programa „Škola za život“ sa Smjernicama za pisanje eksperimentalnih nastavnih materijala i kurikulumima eksperimentalnoga programa utvrđivala stručna povjerenstva za procjenu.
“Smjernice za pisanje eksperimentalnih nastavnih materijala uključuju znanstvene, pedagoške i didaktičko-metodičke smjernice, tehničke smjernice, etičke smjernice i jezične smjernice. Sastav, imenovanje članova i način rada povjerenstva za procjenu propisan je Poslovnikom o sastavu, imenovanju i načinu rada stručnih povjerenstava za procjenu eksperimentalnih nastavnih materijala za provedbu eksperimentalnoga programa „Škola za život“.
Nastavno na Vaš upit, Ministarstvo je zatražilo očitovanje nakladnika i autora”, stoji u odgovoru MZO-a.
wpDiscuz