“Ovo je strip o Nasti Rojc; lezbijki, slikarici i buntovnici”

Svoj autobiografski tekst “Sjena, svjetlo i mrak”, pisan na samom završetku Prvog svjetskog rata, 1918. i 1919., Nasta Rojc započinje prisjećanjem na pripreme za prvi razred, na muke što ih je zadavala njezina tablica, “one crte” i nemogućnost da ih povlači ravnije. Ono što je u djetinjstvu bila nemogućnost, u kasnijoj će životnoj dobi postati odluka, nespremnost na pripadanje, kompromise, podilaženja ili život omeđen “ravnim crtama”.

Motiv neravnih linija otvara grafički roman “Ja, borac” povjesničarke umjetnosti Leonide Kovač i umjetnice Ane Mušćet koji je, uz istoimenu Aninu izložbu do 3. ožujka postavljenu u njegovu prostoru, objavio zagrebački Muzej suvremene umjetnosti u sklopu projekta “Runaway art”. Na sam početak romana, kao i na središnje mjesto izložbe, postavljen je abakus, računar i mjerač napetosti i intenziteta života, načičkan sićušnim, u bijele kružiće postavljenim, portretima žena za koje je Nasta, već kao djevojčica, znala da im ne pripada.

Podizanjem pogleda promatrač uočava jedan upečatljiv i odlučan pogled koji ga izravno promatra. Oči su to male Naste, koja u vrtlogu abakusa, aparata za mjerenje i razdvajanje pripadnosti, kako je naglasila autorica vizuala Ana Mušćet, pokušava pronaći svoje mjesto. Kasnije, kao odrasloj ženi, najvažnija misija postaju joj upravo suočavanje i borba, a ona jedna od najznačajnijih, a najzapostavljenijih, najzaboravljenijih hrvatskih slikarica 20. stoljeća.

Napisati kako je 6. studenog 1883. u Bjelovaru rođena Nasta Rojc, najstarije dijete dr. Milana Rojca, austrougarskog predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, u Beču i Munchenu školovana, najvažnija hrvatska međuratna portretistica i autoportretistica, slikarica pejzaža s vrlo izraženom grafičkom vještinom, jedna od najvažnijih pastelistica 20. stoljeća, ilustratorica prvog izdanja “Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića” 1913. i osnivačica Kluba likovnih umjetnica 1927., bilo bi jednako sastavljanju nepotpune, suhoparne leksikonske natuknice.

Poput one navedene u “Hrvatskom leksikonu”, kojom se Rojc opisuje kao “hrvatsku slikaricu plenerističkih pejzaža s Jadrana i iz Hrvatskog zagorja te portreta”. Tko je bila Nasta Rojc? Osoba slobodna da bude što god je htjela biti, a bila je bezbroj različitih stvari. Leonida Kovač, u središtu čijeg se interesa život i rad Naste Rojc nalazi posljednjih tridesetak godina, smatra kako bi pristati na taj odgovor značilo smjestiti je u šablonu.

MSU ZAGREB

Sigurno je, pak, da nije bila djevojčica čiji je san o slikarstvu započeo usnivanjem vile koja joj je dala kist, kakvom je, u kratkim i rijetkim trenucima javne reprezentacije, prikazuje dio medija. Od najranije je mladosti željela biti samo – slobodna. Kako zapisuje u autobiografiji, želi biti svoj čovjek i imati svoj kruh, a ne rađati nesretne ljude.

U dobi od samo sedam godina odbacuje nauk o Bogu i program svog života uspostavlja kao inteligentni stvor koji ima volju pa joj, u tom svjetlu, posebno teško pada školovanje u uršulinskom samostanu i vrlo brzo shvaća kako će, želi li ostvariti svoje nekonvencionalne ciljeve, s ocem morati sklopiti nekoliko u suštini vrlo ekonomskih pogodbi. U zamjenu za slikarsku naobrazbu, prvo u ateljeu Otona Ivekovića, a potom na bečkoj i minhenskoj školi, privoljela se na kuhanje.

U zamjenu za atelje pristala je ispuniti građansku normu i 1910. stupila s Brankom Šenoom u lažni brak koji će, zbog njezine kostobolje, ostati neispunjen. Tim su prividom ostali obavijeni sve do Šenoine smrti 1939., iako Nasta Rojc krajem Prvog svjetskog rata upoznaje Alexandrine Onslow, britansku časnicu s kojom od 1923. živi u kući i ateljeu na Rokovu perivoju.

Taj trenutak, zasigurno među presudnima u životu Naste Rojc, zabilježen je bez mnogo pompe, tek s: “U to sam vrijeme upoznala svoju životnu družicu Alexandrine Onslow”. Nasti Rojc, u vječnoj potrazi za slobodom, i taj je koncept “životnog suputnika” vjerojatno pomalo stran, no u ovom će odnosu dviju jednakopravnih, nepodčinjenih individua, u kojem sloboda jedne hrani drugu, ostati sve do Alexandrinine smrti 1949.

Mnogo će se toga zbiti tijekom njihova odnosa, zajedno će proputovati Englesku i Škotsku, zajedno će podupirati NOB i zbog toga provesti stanovito vrijeme u ustaškom zatvoru tijekom rata, a zajedno će, po njegovu svršetku, gledati presvlačenje iz jednih u druge odore. Time ponukane, povući će se iz javnog života. Ta politička dimenzija slikaričina života i rada u središtu je stripa “Ja, borac”, koji ime dijeli s potpisom ispod njezina autoportreta s puškom iz 1914., u kojem se prikazuje u muškoj odjeći, prvog drag autoportreta na ovim prostorima, nastalog devet godina prije nego što će to, 1923. u liberalnom Parizu, učiniti Romaine Brooks.

“Nije to provokacija, nego odbijanje heteronormativnog ženskog identiteta i odbijanje samoreprezentacije u terminima građanske ženskosti”, uvjerena je Kovač, koja je svoje opsežno znanje o Nasti Rojc, zbog prostorne sabitosti, kanalizirala kroz nekoliko važnih momenata: normiranje identiteta, odgoj ženskosti i ženstvenosti te odnos Katoličke crkve prema tim pojmovima, kao i Nastinu homoseksualnost te njezin antifašizam.

MSU ZAGREB

“Samo zato što je pripadala privilegiranom društvenom sloju, ne znači da nije bila svjesna klasne nejednakosti. Svjesna je i problema obrazovanja, ali i represije kojoj su izložene heteroseksualne žene. Na svojem primjeru osvješćuje kako rasna, klasna i rodna represija uvijek djeluju zajedno. Jedna bez druge ne idu.”

Zato je Nasta Rojc desetljećima bila ušutkivana, potisnuta i zanemarena. Paradoks je to njezine slobode. S osjećajem snažnog domoljublja, još je prije početka Prvog svjetskog rata pozivala Hrvate na ustanak i zagovarala ujedinjenje svih Slavena, a putujući Engleskom i Škotskom 1924. glasno je i jasno govorila o potlačenosti Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji te se snažno zalagala za komunističke ideje.

Nakon Drugog svjetskog rata, unatoč tome, ne dobiva ni priznanje ni privilegije kakve su imali sudionici NOB-a. Kako to?

“Vrlo jednostavno, Nasta ni u tom trenutku nije pristajala na kompromise. To je bila ta njezina sloboda.”

Ponovno je oslobođena formom ovog grafičkog romana – tekstualno je to učinila Leonida Kovač koristeći se standardnom feminističkom metodom vraćanja glasa ušutkivanima, a likovno Ana Mušćet odabravši kolaž kao tehniku reprezentacije. Učinila je to, kaže, djelomice zbog isticanja svih slojeva njezina rada i opusa, od kojih su neki, poput slojeva kolaža, oku nevidljivi i mišljeni tako da stoje kao podrška sebi sami, ali i kako bi i iz ove pozicije, iz ovog trenutka, podržali Nastu.

I naglasila suvremenost pitanja koja se iz Nastina pretaču u naše doba. Od prve do posljednje stranice prisutnu aktualnost teksta koja čitatelju omogućuje da sa sadržajem stripa “Ja, borac” stvori odnos bez vremenskog odmaka posebno ističe i Jasna Jakšić, jedna od urednica izdanja i provoditeljica projekta u sklopu kojeg je objavljen. Pitanja kojima je zahvaćena Nasta Rojc, ona o građanskom angažmanu i seksualnim manjinama, vrlo su aktualna i danas.

Stoga je posebno važno što se, pretakanjem sadržaja u formu grafičkog romana, nastoje zahvatiti i mladi čitatelji, oni u koje Nastin pogled još može proniknuti i izvan ideoloških okvira. Tko zna, možda i kroz neki novi, prerađeni i prilagođeni, sustav preporučenog školskog čitanja.