ZAGREBDOX, najveći hrvatski festival dokumentarnog filma, održao se prošli tjedan. Pogledali smo nekoliko zanimljivih dokumentaraca političke tematike iz programa, a jedan od njih bio je i Temeljna jama, film mladog ruskog redatelja Andreja Grjazeva.
Film koji je na ZagrebDoxu bio prikazan u kategoriji Stanje stvari, a premijeru je imao na Berlinskom filmskom festivalu, daje brutalno izravnu i ogoljenu sliku Rusije – ili barem one druge Rusije, iza sjajne panorame, glamura i luksuza Moskve i Sankt Peterburga. One Rusije koja životari u nevjerojatnoj, gotovo nezamislivoj bijedi za jednu europsku zemlju u trećem desetljeću 21. stoljeća.
Rusija – prava “Afrika sa strujom”?
Izraz “Afrika sa strujom”, koji se posprdno povezuje sa Splitom, čini se neusporedivo prikladniji za rusku provinciju koja grca u dehumanizirajućem siromaštvu, alkoholizmu i obiteljskom nasilju, nikakvoj sigurnosti na radu i u prometu, besmislenim građevinskim projektima i istovremenoj zapuštenosti raspadajućih sela i gradića, sustavnom nemaru i korupciji lokalnih i državnih vlasti.
Posebnost filma je što je najvećim dijelom sastavljen od snimki koje obični građani Ruske Federacije, razočarani i bijesni, objavljuju na YouTubeu, obraćajući se izravno lokalnim vlastima, Kremlju ili Putinu osobno, iako je izgledno da ih vladajući nikad neće čuti niti ih je briga za njihove apele i prozivke. Jer, kako piše ZagrebDox u najavi, čak i u najudaljenijim selima postoje kamere u automobilima i na mobitelima i taman toliko interneta da se te tirade u obliku filmova iz kućne radinosti objave na YouTubeu.
Naravno, snimke suludih automobilskih nesreća i sličnih incidenata već su godinama svojevrsni žanr za sebe na YouTubeu i sličnim platformama. Stoga nije čudno da su brojni Rusi sad odlučili biti subjekti, a ne objekti videa na YouTubeu.
To je njihov odgovor na dugogodišnje gušenje nezavisnih medija koji bi ukazivali na stvarno stanje u državi, istinske oporbe koja bi zastupala njihove interese i prava na prosvjed protiv vladajuće Ujedinjene Rusije i Putina koji vlada zemljom već 21 godinu i ne pokazuje ni najmanji interes da siđe s vlasti dok god je živ.
“Vladimire Vladimiroviču”
Dapače, Putin je, dokinuvši posljednje ostatke ruske demokracije, koja ionako nije do kraja zaživjela u kaotičnim devedesetima pod Borisom Jeljcinom nakon raspada Sovjetskog Saveza, oko sebe razvio kult ličnosti i ustoličio se kao svojevrsni otac nacije, onaj koji upravlja svime i brine o svima u ovoj golemoj zemlji.
“Vladimire Vladimiroviču”, obraćaju se jedan za drugim Rusi u ovom filmu, bilo da bi od njega nešto molili ili ga proklinjali, u naivnoj nadi da će ih “car Vladimir” čuti i uvažiti. No ako se već neće čuti u Kremlju, redatelj Grjazev pobrinuo se da se njihov glas čuje u svijetu kroz ovaj film. Grjazev je inače poznat po prethodnom filmu Sutra na temu ruskog umjetničko-aktivističkog kolektiva Vojna iz kojeg se naknadno izrodio i Pussy Riot, čije su članice odslužile dvije godine zatvora zbog navodnog bogohuljenja.
U videoporukama sakupljenima u filmu su Rusi različitih profila – “lumpenproleteri” na socijali, psihički rastrojeni, veterani koji jedva preživljavaju, ogorčene umirovljenice, očajne majke, stanovnici koji prosvjeduju za svoje pravo da žive od svog rada, na čisti zrak u svom mjestu, na stanove koje su pošteno platili, a nisu dobili ili na igru svoje djece bez opasnosti da će upasti u jednu od temeljnih jama.
Screenshot: YouTube/ZagrebDox
Temeljne jame posvuda, ljudi u njih upadaju i ginu
A upravo su te temeljne jame, po kojima je film i dobio ime, lajtmotiv kojim nas Andrjazev uvodi u ovaj groteskni i neopisivo sumorni svijet.
Naime, temeljne jame su, sudeći po filmu, posvuda po Rusiji. Stječe se dojam da je kopanje temeljnih jama svojevrsni nacionalni hobi, unatoč redovitim smrtonosnim nesrećama kojima svjedoče prilozi iz ruskih vijesti u filmu. Djeca ili odrasli upadaju i stradavaju u tim jamama koje često stoje otkrivene i neograđene mjesecima ili čak godinama. Izgradnja nečega se započne, pa zapne, a jama ostaje. U jednom slučaju jama je pretvorena u “bazen”, odnosno baru u kojoj se djeca kupaju.
A u drugom, posebno ilustrativnom, snimatelj pita radnike zašto kopaju temeljnu jamu i doslovno nitko mu ne zna reći razlog. Kopaju da bi kopali, čini se.
U istoimenoj distopijskoj knjizi Andreja Platonova, napisanoj 1930., ali objavljenoj tek 1987. zbog komunističke cenzure, sovjetski radnici kopaju beskrajnu temeljnu jamu koja im isisava svu životnu snagu, dok im je njena svrha, navodno izgradnja golemog stambenog kompleksa za proletere, sve manje jasna. Isto tako i današnji Rusi iz ovog filma preispituju smisao države u kojoj žive.
“40% svjetskih resursa je u Rusiji, a Rusima je najgore”
“Idi kvragu”, poručuje jedan bijesni Rus Putinu. “Kurvin sine”, poručuje mu drugi muškarac. “Ti si zvijer”, viče na njega jedna starica s tradicionalnom maramom na glavi. “Bilo bi lijepo živjeti kao čovjek”, kaže druga zdvojno.
“Ne mogu napraviti zube”, žali se jedan stari vojni veteran, u punoj uniformi, i pokazuje svoje poispadale i pokvarene zube. “Ne tražim ni novu kuću ni ništa slično, samo nas spojite na plin, da mi je lakše s djecom”, moli mlada majka iz kreveta, vjerojatno bolesna.
“40% svjetskih resursa je u Rusiji, a Rusima je najgore”, tvrdi jedan stariji Rus. “U vrijeme anarhije vlada kaos i propast”, poručuju žene okupljene ispred derutne zgrade.
“U mojoj zemlji propast i siromaštvo su posvuda i imam samo jedno pitanje za vas. Hoćete li dati ostavku? Dosta nam vas je”, pita jedna Ruskinja. “Zašto moramo živjeti u podrumima i kad će ovaj nered završiti?” pita jedan dječak.
“Tonemo u govnima”
“Ja sam podnijela zahtjev u nekoliko ambasada, znate? Želim odvesti svoje četvero djece iz Rusije”, kaže jedna majka.
“Tonemo u govnima”, kaže drugi Rus, pokazujući kanalizaciju koja se izlila po njegovom selu.
“Kako je moguće živjeti i ne imati ništa?” pita se još jedan vojni veteran u uniformi punoj odlikovanja, a zatim snima hostel u kojem je prisiljen živjeti, a koji bi u bilo kojoj normalnoj zemlji bio ne samo zatvoren, nego i srušen. Zgrada se doslovno raspada, zidovi su potpuno truli od gljivica, a podrum zgrade je poplavljen. Veteran uzima letvu i njome mjeri metar dubine vode.
Jedan Rus prkosno poručuje Putinu i vladi da planira živjeti dugo i kada umru, izliti im magareću mokraću na grob.
Poruka Putinu: Deseci generacija Rusa će te preklinjati
“Čak i ako umreš prirodnom smrću, deseci generacija Rusa će te preklinjati”, kaže još jedan bijesni Rus Putinu. “Kradete i kradete, što više možete ukrasti? Uzeli ste nam sve”, očajava jedna Ruskinja.
Okupljeni stanovnici jednog mjesta snimaju svoj prosvjedni skup na kojem se žale da su kupili stanove unaprijed, dok im djeca još nisu bila rođena ili su bila u pelenama. Ta djeca danas imaju po 10 i više godina, kažu, a njihova zgrada još nije izgrađena. U drugom, stanovnici prosvjeduju zbog smetlišta koje je u neposrednoj blizini njihovih kuća i guše se u toksičnom smradu.
Jedna majka pokazuje svoja državna priznanja i moli za pomoć jer živi s djecom u derutnom i vlažnom stanu. Druga samo želi znati što se dogodilo s njenim sinom, vojnikom za kojeg su joj samo rekli da se razbolio i umro u vojarni. Invalid apelira da mu se u zgradi napravi rampa jer je bez nje zarobljen u vlastitom stanu, u kojem živi sam. A četrnaestogodišnji dječak, kronični bolesnik kojem je transplantiran bubreg, žali se da dobiva zamjenske lijekove umjesto onih koji mu trebaju.
“Želim živjeti”, kaže ovaj dječak u kameru, obraćajući se Putinu.
Grjazev kaže da je ovaj dvosatni film sklopio iz nekih 80-90 sati snimki, kaže. Našao ih je vrlo jednostavno: tražeći videa na YouTubeu pod terminom “videoporuka predsjedniku Putinu” i sličnima – na ruskom, naravno.
“Rekao bih da su materijal za film ‘izradile’ vlasti u Rusiji”, zaključuje Grjazev u intervjuu za stranicu Director’s Notes. I upravo to je najmračnija poruka ovog izuzetnog mračnog filma, koji bi brojni obožavatelji i apologeti Putinovog režima u Hrvatskoj i diljem svijeta svakako trebali pogledati.
wpDiscuz
