I prije tragičnog rata u Siriji malo je bilo razloga da stranci posjete grad Manbij na sjeveru te države. Sve što se ondje moglo naći bio je zatvor i jedan mlin za mljevenje žita. Kad je Islamska država preuzela kontrolu, ovaj je ni po čemu značajan grad postao sastajalište džihadista iz čitavog svijeta.

Ipak, prvenstveno je to okupljalište fanatičnih boraca iz Britanije i to u tolikom broju da je postao poznat pod nadimkom ‘Mali London’. Oko pola sata vožnje udaljen od granice s Turskom, Manbij je postao prva stanica za borce koji stižu iz Europe i prva crta fronte u svetom ratu za islamski kalifat.

Prošle godine u Manbiju je živjelo oko stotinu Britanaca, rekli su tamošnji stanovnici Telegraphu . Procjenjuje se da ih je od 2011. došlo oko 700 od kojih se polovica kasnije vratila u Veliku Britaniju.

‘Ovdje se na strani ISIS-a bore ljudi oko 30 različitih nacionalnosti, najviše je Britanaca, zatim Francuza, potom Saudijaca i Alžiraca’, kaže aktivist koji živi u Manbiju i koji se predstavio kao Husain Husain. ‘Ondje ima najviše Europljana u usporedbi sa svim drugim sirijskim gradovima.’

Prošli tjedan jedan od najmlađih stanovnika Manbija postao je četverogodišnji Isa Dare, zvijezda džihadističkih propagandnih filmova u kojima prijeti svim nevjernicima na Zapadu. Džihadi juniora, kako su ga prozvali neki britanski mediji, ovdje je iz jugoistočnog Londona dovela njegova majka Khadijah.

24-godišnja preobraćenica s kršćanstva ovamo je stigla 2012. zajedno sa svojim mužem, inače Šveđaninom Abu Bakrom. Zapadne borce s mladim obiteljima radije šalju u Manbij nego u 80 km udaljen glavni grad Raqqu jer se smatra malo sigurnijim.

U gradu su uspostavljena stroga pravila kojih se 150.000 stanovnika mora pridržavati. Žene moraju biti potpuno pokrivene, uključujući lica i ruke, i ne smiju se miješati s muškarcima. Zapadnjačka odjeća je zabranjena, kao i glazba i pušenje.

Bivši stanovnik koji se predstavio kao Ali Al-Khatib kaže da je Manbij bio jedan od liberalnijih gradova u Siriji, no danas ljudi uopće nisu slobodni, već žive kao robovi.

‘Stranci su došli i zauzeli grad, određuju nam što smijemo govoriti i nositi, što smijemo jesti. Žene nisu navikle na potpuno pokrivanje, no prijeti im se nasiljem ako se ne pokore. Britanci su najbrutalniji.’

Među njima su i 17-godišnje ‘džihadističke mlade’, blizanke iz Manchestera Salma i Zahra Halane.

Salma je bila udana za 19-godišnjeg borca iz Coventryja kojeg je upoznala preko interneta. Njihov brak je organizirala 20-godišnja žena iz Glasgowa koja je sada na posebnom UN-ovom popisu terorista. Obje djevojke, kao i njihovi muževi, u međuvremenu su ubijeni u borbama.

Khadijah Dare, čiji je muž poginuo prošle godine, živjela je u Manbiju 18 mjeseci zajedno sa svojim malim sinom Isom. Strani borci kao i njihove obitelji imaju poseban tretman i ISIS im osigurava pitku vodu i struju 24 sata dnevno. To nije slučaj s lokalnim stanovništvom.

Dječaka, zbog njegova čistog britanskog naglaska, borci ISIL-a redovito upotrebljavaju u svojim propagandnim filmovima, a možda i najpotresnija snimka je ona na kojoj 4-godišnji Isa drži kalašnjikov.

Njegova majka na Twitteru vrlo nonšalantno opisuje strahote s kojima se svakodnevno susreće.

‘Jednog dana dok smo se vraćali s tržnice vidjeli smo tijelo nekog mladića s krvavim nosom zavezanog za drvo’, kaže u jednom tweetu te navodi kako je navodno silovao jednu 70-godišnju ženu.

‘To će bar naučiti te Sirijce da se boje Alaha!’

Glavni organizator pariških napada Abdelhamid Abaaoud, inače rođen u Belgiji, također je neko vrijeme proveo u Manbiju. Jedan od stanovnika sjeća se da je vidio i zloglasnog Mohammeda Emwazija, odnosno Jihadi Johna odmah nakon što je grad pao u ruke ISIL-a.

Stranim borcima dodjeljuju male stanove na rubu Manbija. Podalje od lokalnog stanovništva. Primaju plaću od kojih 100 funti mjesečno. Novac se nabavlja od poreza koji ISIS-u plaćaju lokalni trgovci i obrtnici.

Manjine poput kršćana, šijita i alavita također moraju platiti tzv. religijski porez ‘jizya’, ako se odbiju preobratiti na sunitski islam. Trgovine su dobro opremljene jer se za razliku od ostalih mjesta u Siriji hrana redovito doprema iz Turske.

Abu Tayyim, aktivist koji je nedavno iz Manbija otišao u Alep, Telegraphu je rekao da zapadni borci kupuju skupe stvari za razliku od lokalnog stanovništva. Takvu razliku u standardu ISIS koristi kako bi regrutirao nove borce.

Još jedan od načina regrutacije je i obrazovni sistem. Djeca kreću u školu s oko četiri godine, a u razredima su odvojeni po spolu. Uče arapski, šerijatski zakon i kako da budu odani građani Islamske države.

Dokumenti koji su procurili pokazuju da je ispiranje mozga djeci i maloljetnim vojnicima ključno za opstanak ISIS-a.

S deset godina djeca postaju ‘mladunci kalifata’ i odlaze u kampove za treniranje. Uče kako se boriti, koristiti oružje, smaknuti zatvorenike, čak i kako izvesti samoubilačku akciju. S oko 15 godina dodjeljuju im se daljnji zadaci.

Zapadni džihadisti unutar ISIS-a generalno imaju niži status od Sirijaca, Iračana i ostalih Arapa. Međutim, najkompetentniji stranci također dobivaju važne uloge.

U početku grad Manbij su zauzeli pobunjenici Slobodne sirijske svojske uz podršku stanovništva. Riječ je o grupaciji koju Amerikanci i druge zapadne države ubrajaju u tzv. ‘umjerenu opoziciju’ te je u izvjesnoj mjeri financiraju i naoružavaju. No, kontrola nad gradom je s vremenom prešla u ruke radikalnijih islamističkih boraca koji su prisegnuli na vjernost ISIS-u 2013. godine.

Grupa vlada zastrašujući stanovništvo, redovito odrubljujući glave ljudima i ostavljajući njihova tijela na ulici kao upozorenje. Khatib kaže kako je pogubljeno nekoliko njegovih prijatelja i članova obitelji zbog trivijalnih stvari poput prodavanja cigareta. Drugi su nestali bez traga.

Njemu samom je prošle godine prijetio britanski borac koji se nazivao Abu Ibrahim al-Britani. Došao je do njegove kuće usred noći i optužio ga da pokušava organizirati pobunu te mu naredio da se idući tjedan pojavi pred sudom.

Khatib je bio toliko uplašen da je napustio grad koji je 38 godina nazivao domom i otišao u Tursku, sa sobom povevši ženu i dva mala sina te vrećicu osnovnih potrepština.

Inače, i zatvor u Manjibu vode borci pristigli iz Njemačke i Britanije. Nedavni sudski proces koji se u Njemačkoj vodio protiv jednog džihadista povratnika otkrio je detalj o funkcioniranju tog zatvora. Članovi zatvorske jedinice zaduženi su za uhićenja i ispitivanja dezertera i disidenata, a u javnosti uvijek nose maske. Također, oni su i bolje plaćeni te dobivaju i dodatne bonuse kao i antikvitete opljačkane iz Mosula.

Abdulaziz, bivši stanovnik Manbija koji je sad u Londonu, kaže: ‘Ti došljaci se ne integriraju, mnogi niti ne znaju arapski. Hodaju uokolo i patroliraju, kažu da su policija ali nemaju ni uniforme.’

U studenom se u Manjibu dogodilo i nekoliko prosvjeda protiv boraca pristiglih sa Zapada. Jedan je lokalni žitelj ubio suca, inače Tunižanina, koji je naredio smaknuće tri člana njegove obitelji i fotografiranje gnjusnog čina. No, takve su pobune i dalje rijetkost. Organizator bune je uhvaćen i mučen do smrti. Njegovo je tijelo bačeno na ulicu.

‘Koriste Asadove tehnike – nestajanje, mučenje’, kaže Abdulaziz čija je obitelj ostala u Manbiju. ‘Objese ga na ulici da svi mogu vidjeti posljedice neposluha.’