Povjesničar Dino Šakanović posjetio je i analizirao šest memorijalnih kompleksa od Vukovara do Trsta. Prvih od njih nalazi se kraj Vukovara.
Zločin na Ovčari, poljoprivrednom kompleksu udaljenom oko 5 kilometara od Vukovara, zajedno su počinile Jugoslovenska narodna armija, paravojne formacije i milicije te lokalni dobrovoljci i dobrovoljci iz Srbije. Na području Ovčare mučili su i ubili 261 zarobljenika, civila, vojnika i ranjenika iz vukovarske bolnice.
Nakon ulaska u Vukovar 18. novembra 1991. godine, JNA je zarobila osoblje i pacijente iz vukovarske bolnice te ih sprovela do jednog od hangara na Ovčari gdje ih je predala paravojnim formacijama koje su mahom činili lokalni Srbi i dobrovoljci iz Srbije. Ovčara je izabrana kao mjesto zatvaranja jer su postojali poljoprivredni objeki što je olakšalo čuvanje zarobljenika.
Pripadnici paravojnih formacija su zarobljene muškarce 20. novembra 1991. godine prvo satima zlostavljali, a zatim su sproveli 200 zarobljenika do već pripremljene jame i tamo ih u grupama streljali. Tijela 61 zarobljenika, vjerojatno streljanih na drugoj lokaciji, nikad nisu pronađena. Masovnu grobnicu identificirao je UNPROFOR 1992. godine, a iskapanje je izvršeno 1996. godine od strane istražitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Pronađeno je 200 tijela.
Prvi spomenik na Ovčari postavljen je 1998. godine neposredno do masovne grobnice. Radi se o spomeniku od crnog mramora s natpisom i u stiliziranom obliku vučedolske golubice kojeg potpisuje Slavomir Drinković. Osim natpisa, na spomeniku se nalazi i grb Republike Hrvatske. Na mjestu same masovne grobnice, odmah pored spomenika, posađeno je grmlje kao obilježje, a uređeni su i popločani putevi. Spomen dom Ovčara otvoren je 2014. godine u hangaru u kome su žrtve bile zatočene. Do danas ga je posjetilo više od milijun ljudi i predstavlja najvažnije mjesto komemoracije vezano za Domovinski rat u Hrvatskoj.
Spomenik od crnog mramora sa stiliziranim lokalnim simbolom neolitske vučedolske golubice nije sporno rješenje. Donosi lokalni simbol i crnu boju kao simbol stradanja. Sporan je natpis na spomeniku: „U spomen na 200 ranjenih hrvatskih branitelja i civila iz vukovarske bolnice pogubljenih u velikorspskoj agresiji na Republiku Hrvatsku.“
Natpis na spomeniku stavlja fokus na politički element, a ne na samo stradanje i žrtve. Ističe hrvatstvo stradalih, na prvo mjesto stavlja branitelje i govori o velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Umjesto da prije svega odaje počast nevinim žrtvama, natpis se bavi političkim i pravnim kategorijama poput agresije. Ovime spomenik ostavlja prostor za raspravu o političkim i pravnim terminima.
Naime, u vrijeme zločina na Ovčari Republika Hrvatska nije bila međunarodno priznata, a JNA je bila legalna vojska međunarodno priznate SFRJ. To što piše na spomeniku ne mora nužno biti netočno, ali fokus spomenika nije na nevino stradalima, ranjenicima i bolesnima iz vukovarske bolnice već na političkim i pravnim okolnostima.
Strukturalno, spomenik nije dobro izveden. Popucao je po sredini, a na poleđini su se u rupe u crnom mramoru nalegli stršljeni pa je približavanje spomeniku donekle i rizično. Spomeniku je potrebno renoviranje i bolje održavanje, kako se ovo ne bi događalo.
Negativan dojam o spomeniku dodatno pojačavaju prodavači suvenira koji se bave krajnje morbidnim i neprimjerenim poslom. Na mjestu masovnog stradanja prodaju lampione, vučedolske golubice, križeve, minijaturne replike srušenog vodotornja i druge suvenire. Direktno koriste žrtve i stradanje za vlastiti profit što je, najblaže rečeno, nepristojno i što se nije moglo vidjeti ni na jednom drugom mjestu stradanja koje smo posjetili. Ako i postoji suvenirnica, ona je u sklopu muzeja te prodaje prije svega knjige, a ne kipiće.
O tome da je svrha spomenika politička poruka, a ne komemoriranje žrtava svjedočila je i vježba policije koja se održavala baš na Ovčari u trenutku naše posjete. Svaki učesnik vježbe morao je salutirati spomeniku, prije nego nastavi vježbu. Neki policajci su kleknuli i pomolili se. Zamislimo ulogu prosječnog policajca u multinacionalnoj lokalnoj zajednici nakon vojne vježbe na mjestu stradanja, koji obavezno salutira spomeniku koji ističe političke elemente i nacionalne sukobe.
Održavanje policijske vježbe pod punom opremom na mjestu masovnog stradanja i salutiranje spomeniku sa političkom porukom nimalo ne šalju poruku suosjećanja sa žrtvama. Humani element je potpuno potisnut. Žrtve su Hrvati, zločinci su Srbi. Fokus uopće nije na tome da su stradali nevini ljudi koje su poubijali zločinci, već na nacionalnim i političkim elementima.
Spomen dom Ovčara, izgrađen u hali u kojoj su žrtve bile zatočene prije pogubljenja, je mjesto stradanja obilježio u skladu sa savremenim izričajem komemorativne arhitekture, koristeći pristup koji naglašava autentične elemente.Rekonstruirana je originalna hala u kojoj su zarobljenici bili zatvoreni i mučeni. Odmah na ulazu, orginalna ulazna vrata su zabetonirana otvorena, kao simbol da se zatočenje nikada više ne ponovi.
U sredini spomen doma na stropu se nalazi 261 svjetlo kao simbol 261 stradalog. Ispod ovog svjetla je izgrađena crna spirala po kojoj projektor pokazuje slovo po slovo imena žrtava koja se niz spiralu spuštaju u tamu i tamo nestaju. Na samom dnu spirale nalazi se lampion kao simbol odlaska duša ubijenih u vječno svjetlo.
Na zidovima hale nalaze se fotografije i imena žrtava koji se naizmjenično pale i gase, kao simbol dolaska i odlaska žrtava iz sjećanja njihovih potomaka i cijelog društva. Ispod fotografija u malom staklom pokrivenom kanalu nalazi se slama na kojoj su položene osobne stvari nekih od žrtava. Slama je postavljena iz razloga jer su žrtve posljednje sate provele na slami. Pod hale urađen je od betona u koji su utisnuti meci, kao simbol streljanja žrtava.
Čitava instalacija prepuna je različite simbolike i prikazuje žrtve, njihove posljednje sate i stradanje. Posebno je potresna spirala s imenima koja tonu u crnilo i nestaju, kao umjetnički prikaz pogubljenja žrtava. Instalacija je jedinstveno i simbolična i eksplicitna u isto vrijeme.
Problem Spomen doma Ovčara je teška i namjerna generalizacija koja negira činjenice i ono što se stvarno dogodilo. Točno je da Spomen dom Ovčara točno prikazuje imena žrtava i način stradanja, ali ignorira identitet tih žrtava. U memorijalu na Ovčari sve žrtve proglašene su Hrvatima i katolicima. Ovime Ovčara više govori o vremenu u kome je izgrađena, nego što komemorira žrtve.
Bez obzira što sve žrtve nisu bile katolici, njihova imena nestaju u vječnom svjetu lampiona, što je katolički način komemoriranja. Identitet žrtava se ignorira, a nije ga toliko teško utvrditi iz imena i prezimena. Čak i sve one žrtve za koje se po imenu i prezimenu može možda i reći da su bili Hrvati i katolici, to nisu morali biti. Mi danas ne znamo kako su se ovi ljudi intimno osjećali. Iako je njihova pripadnost nepoznata, nametnut im je identitet Hrvata i katolika.
Pitanje je kako se danas osjećaju potomci žrtava kada gledaju ove nametnute identitete svojih predaka. Politička namjera memorijala na Ovčari da prikaže stradanje Hrvata od strane Srba, zanemarila je žrtve i njihovo stradanje, iskoristivši ih za slanje političkih poruka. Žrtve su postale alat politike. Komemoracija na Ovčari svake godine je politički događaj od ogromne važnosti, spomeniku salutiraju policajci, prodaju su suveniri, školska djeca su obavezna dolaziti na Ovčaru, a Spomen dom Ovčara posjetili su milioni.
To što sve žrtve uopće nisu ni Hrvati ni katolici je namjerno zanemareno u cilju politike, čime se ovaj memorijalni kompleks odaljava od osnovne misije – sjećanja na žrtve. Identitet stradalih Srba, pravoslavaca, muslimana i dvojice stranih državljana potpuno je izbrisan iz Spomen doma Ovčara. Ovaj dojam dodatno je pojačao kustos postavke sa pričom o samom stradanju koja je naglašavala kako su Srbi ubijali Hrvate, bez spominjanja ubijenih Srba. Osim toga, kustos nije razlikovao ulogu JNA od uloge dobrovoljaca i paravojnih formacija. Nije spomenuo kako je dio lokalnih Srba bio dio odbrane Vukovara, ali je naglasio kako su lokalni Srbi zlostavljali Hrvate na Ovčari.
Potpuno zanemarivanje žrtava i svrha memorijalnog kompleksa kao mjesta za političku poruku vidljiva je i u suvenirnici u kojoj se mogu kupiti ustaške majice s natpisom „HOS: Za dom spremni“. O tome koliko je memorijalni kompleks na Ovčari mjesto okupljanja radikalne desnice, a ne samo mjesto pijeteta prema žrtvama Ovčare koje su zanemarene, svjedoči i tabla ispred Spomen doma.
(Tabla sa naljepnicama ispred Spomen doma Ovčara)
Naime, na ovoj tabli nalaze se naljepnice različitih organizacija koje su posjetile Spomen dom Ovčara, među kojima su i naljepnice nacističkih i fašističkih organizacija iz cijele Europe, uz pozdrav „Za dom spremni“ i druga ustaška obilježja. Umjesto da u prvom redu odaje počast žrtvama, memorijalni kompleks na Ovčari odaje počast politici, a stradanje žrtava zloupotrebljava.
Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba
wpDiscuz
