NA DANAŠNJI se dan u bivšoj državi slavio Dan mladosti, a u suradnji s Yugopapirom donosimo vam priču kako je to izgledalo 1980. godine, kad se grupa studenata zaputila iz Beograda u Zagreb.
Lipanj 1980.: Jedni će trodnevno druženje u Zagrebu pamtiti po neprospavanim noćima, drugi će uvijek od zaborava otkidati zgode i nezgode koje su neumorno prepričavali u svako vrijeme i na svakom mjestu, a treći će se zadovoljiti pamćenjem rađanja i nastanka poneke karavanske ljubavi. Svima će, ipak, srce zaigrati pri sjećanju na jedan studentski ručak i jedno od srca izrečeno, iz dvije stotine grla otpjevano: “Druže Tito, mi ti se kunemo…”
Ranim jutrom, jednog kasnosvibanjskog petka, iz Beograda prema Zagrebu uputila se poveća grupa studenata, razmještena u udobna sjedišta dva Lastina autobusa i spremna da se tamo, u Zagrebu, s domaćinima druži, razgovara i ukorijeni ponešto od onih istinskih, dugopostojećih prijateljstava.
Svud uz put, kroz Vojvodinu, Slavoniju i Zagorje, pored Save – pjesma, razgovor, poneka doskočica. A društvo odabrano – po jedan student sa svakog fakulteta, po nekoliko stanara svakog beogradskog studentskog doma, članovi dvije zagrebačko-beogradske studentske brigade i, naravno, zanemariv broj prošvercanih putnika. Stotina studenata ornih za trodnevno, manje-više planirano, zajedničko trošenje vremena.
O ljubavi, o noćima, o hodniku
Dolazak, ručak, smještaj u sobe neboderskog hotela Sport, kratki odmor, kava, večera, pa… posjet Klubu studenata elektrotehnike. Tu, u KSET-u, počinje život.
Tu, istovremeno, počinje i divno sročena i besprijekorno odigrana priča o životu jednog glumca koju je smislio, napisao i odigrao mladi Zagrepčanin Željko Vukmirica. Studentska publika se, gledajući predstavu, smijala, dobacivala, uživala i aplaudirala.
Noći su oduvijek bile osnovne ljepote svih vrsta ekskurzija i karavana. Ove svibanjske, zagrebačke – pogotovo. Neke sobe zjapile su prazne, dok se na podovima drugih tražilo mjesto više.
U toj prvoj karavanskoj noći sve se rušilo od dva rođendanska slavlja. Uz zagorsko vino, slane štapiće i poneku šalu, potajne autobusne simpatije pretvorile su se u istinske ljubavi. Upoznali su se, združili i (kasnije) zavoljeli Snježana i Boris, Smajo i Gordana, Sabina i Damir.
A kad je doljepotpisani, u interesu pravilnog informiranja javnosti, pokušao saznati tko je iz kojeg grada, dobio je mnogo prijekora i nekoliko odgovora koji nisu za novine.
“Važno je da se mi volimo i nije nas briga za te tvoje novine. Slikali smo se, uzmi sliku pa objavi. Možda će nas netko prepoznati, pa nek ti kaže odakle smo”, rekla je ljutito jedna Marina.
Akcijaši, zagrebački i beogradski, proveli su prvu noć u – hodniku.
“Mnogo nas je, ne bismo stali ni u tri hotelske sobe. A da se odvajamo, vala, nećemo, pa kud puklo da puklo”, kaže Sabina iz brigade Student. I dodaje: “Malo ćemo, možda, zasmetati ovdašnjim gostima.”
A smetali su i te kako. Uz harmoniku i def, uz Hej, haj brigade, uz povremene izlete na druge katove, tek “da vidimo šta se tamo događa”.
Nesportski potez “najužeg” rukovodstva
Drugog dana boravka u Zagrebu sudionici indeks-karavana obišli su grad i posjetili diskoteku Studentskog kulturnog centra koju su tamošnji poslenici na prošli Dan Republike darovali zagrebačkoj omladini.
Naredne noći sve je teklo bez plana i dogovora.
Stanovi gostoljubivih Zagrepčana namah su postali pretijesni za brojne goste iz Beograda, nije zabilježen nijedan raskid svježe ljubavne veze, a najumorniji napokon su zaposjeli hotelske krevete.
Negdje oko ponoći najuže rukovodstvo Karavana (čitaj: nekoliko rukovodećih ljudi omladine Beogradskog univerziteta i omladine Zagreba) nečujno se izdvojilo iz grupe i odvezlo do privatne kavane Stara žitja. Tamo se drugi put večeralo, “širilo suradnju” i potrošilo više od milijun starih dinara. Sve je, naravno, otišlo na račun reprezentacije, bez koje, eto, nije prošao ni ovaj karavan. Potez nesportski, jedini.
Prijepodnevni sati trećeg dana poklonjeni su posjetu Kumrovcu.
Tamo su zagrebački i beogradski studenti obišli Spomen-dom, rodnu kuću druga Tita, i poduže razgovarali s polaznicima političke škole Josip Broz Tito. Fotografi su bili prezaposleni. Studenti, prepuni dojmova, bili su kadri da svakom tko iole poznaje taj kraj isporuče pregršt svakojakih pitanja.
Rastanak i suze
Put je dalje vodio u Stubičke Toplice, do mjesta na kome je Matija Gubec podigao veliku seljačku bunu. Poslije obilaska lijepog spomen-obilježja i posjeta Muzeju seljačkih buna, došlo je vrijeme ručku i – rastanku.
Na ručku, u hotelu Matija Gubec, po svakidašnjem redu i običaju, održana je kratka govorancija i razmijenjeni su skromni pokloni. Pale su i poznate riječi zahvalnosti. A onda…
Onda su svi, do jednog, iz srca i ponosa zapjevali: “Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa Tvoga puta ne skrenemo…”
Neki su zaplakali. Zbog uzbuđenja, zbog ljepote veličanstvenog zavjeta, zbog svih karavana koji su tamo bili i koji će tamo biti.
Na posljednjem rastanku, na autoputu, nekoliko kilometara od Zagreba, padale su riječi obećanja, prijateljstva, zahvalnosti. Akcijaši su plakali, autobusi su kasnili, nikome se nije ulazilo. Svi su htjeli još nešto poručiti, svi su željeli još jednom zahvaliti.
“Cijeli život u tri dana”, rekla je jedna Goca, u Beogradu, dok je iznosila prtljagu iz autobusa.
Ne dodajemo ništa. Tri točke.