Jednog prohladnog jutra u prosincu 1988., informatički analitičar Jack Barsky krenuo je uobičajenom rutom prema svom uredu na Madison aveniji na Manhattanu, ostavljajući svoju ženu i malenu kćer u njihovom domu u Queensu. Kad je ušao u podzemnu, primjetio je nešto što ga je iznenadilo: mrlju crvene boje na metalnoj šipci. Barsky je taj upozoravajući znak tražio svakog jutra; to je značilo da mora donijeti odluku koja će mu promijeniti život. I tu odluku mora donijeti brzo, piše u uvodu velike priče koju je objavio The Guardian.
Barski je znao proceduru. Crvena boja bila je upozorenje da je u neposrednoj opasnosti i da mora požuriti pokupiti novce i dokumente na ranije dogovorenom mjestu. Od tamo će prijeći granicu, ući u Kanadu i kontaktirati sovjetski konzulat u Torontu. Oni će organizirati da napusti zemlju. Više neće biti Jack Barsky. Američki identitet koji je koristio cijelo desetljeće nestat će i on će se vratiti svom prošlom životu: onom životu kojeg je vodio Albrecht Dittrich, kemičar i KGB-ov agent sa ženom i 7-godišnjim sinom koji su ga strpljivo čekali u Istočnoj Njemačkoj.
Barsky je razmišljao o svojoj američkoj kćeri, nazvao ju je Chelsea. Može li je zaista napustiti? I ako je ne napusti, koliko dugo može izbjegavati i KGB i američke obavještajne službe? Jednog popodeva u siječnju u Atlanti, novinar The Guardiana Shaun Walker susreo se s Jackom koji sada ima 67 godina i zadnja tri desetljeća živi običan život . Ali godine koje je proveo kao tajni agent bile su teške za njega i ljude koji su mu bili bliski. Tek nedavno je mogao otvoreno govoriti o svojoj prošlosti. Kada je napokon mogao ispričati neke stvari, preplavilo ga je olakšanje.
U internat je otišao sa 14 godina
Albrecht Dittrich rođen je 1949. godine u malom gradu u Istočnoj Njemačkoj blizu Poljske granice. Njegov otac je bio učitelj i uvjereni marksist-lenjinist, a svoju majku opisuje kao inteligentnu ženu koja ga nije dovoljno grlila. “Poslala me u internat kada sam imao 14 godina, nije mi nikad falila”. Brzo nakon toga, njegovi roditelji su se razveli, a on je izgubio kontakt s ocem.
Dittrich je bio izvanredni student kemije na Sveučilištu Jena. Tijekom četvrte godine studija, na vrata njegove sobe u studentskom domu pokucao je čovjek koji ga je pitao da li je zainteresiran za karijeru kod Carla Zeissa, proizvođača leća. Stranac je brzo napustio šaradu; na vrata Dittricha zapravo je pokucao agnet Stasija, obavještajne službe Istočne Njemačke.
Dittrich je bio pozvan na večeru gdje je upoznao jednog drugog muškarca; Hermana, koji je govorio njemački s blagim ruskim naglaskom. Herman mu je rekao da su zainteresirani da ga pripreme za posao tajnog agenta. Mjesecima je Dittrich normalno studirao i sastajao se s Hermanom svakog ponedjeljka, prvo u autu agenta, a kasnije u sigurnoj kući.
Smatrao da je pametniji od svih
Dittrich je diplomirao i počeo raditi na doktoratu kada ga je Herman poslao u Istočni Berlin na tri tjedna s instrukcijama da potraži čovjeka imena Boris. Nakon nekoliko tjedana treninga, odveden je sovjetsku vojnu bazu izvan grada, gdje su se on i Boris susreli s nekim za koga je
Dittrich pretpostavljao da je visoko rangirani agent KGB-a. Sovjetski savez treba samo špijune koji to zaista žele, rekao mu je čovjek, a on je mogao izabrati. Dobio je 24 sata da donese odluku.
Dittrich je bio predani komunist, ali Barsky priznaje da su ego i romantiziranje toga što bi špijunski posao mogao podrazumijevati, odigrali veću ulogu od same ideologije u činjenici da je prihvatio ponudu. “Smatrao sam se intelektualcem i pametnijim od skoro svih oko sebe”, priča Barsky. “Prizvuk moje veličine odigrao je ogromnu ulogu u tome što sam prešao crtu”, dodaje.
U veljači 1973., Dittrich je rekao svojoj majci da napušta sveučilište i da seli u Berlin na obuku da postane diplomat. Njegova KGB obuka je započela tamo. Naučili su ga Morseov kod i kriptografiju, tako da je mogao primati šifrirane poruke putem radija. Istreniran je da izbjegne nadzor, naučio je skrivanje i pronalaženje paketa na tajnim lokacijama i sve ostale elemente klasične špijunaže. Vježbao je engleski i imao privatnu poduku. “U svoje slobodno vrijeme išao sam u kazalište, operu, muzeje, a KGB je plaćao račune”, prisjeća se Barsky.
Postao je dio najelitnijeg KGB-ovog programa
Godine 1975., kada je imao 26 godina, poslali su ga u Moskvu po prvi put. Nedugo zatim na banketu koji se održavao u Dittrichovom stanu, jedan visoko rangirani čovjek je objavio: Dittrich će postati dio sovjetskog ilegalnog programa u SAD-u, najelitnijeg i najtajnijeg dijela KGB-ovih operacija. Ilegalci su mogli djelovati na načine kako agenti s paravanom diplomatske službe nisu nikad mogli.
Danas, Barsky kaže da širi program ovih operacija nikad nije bio podjeljen s njim. “Uvijek se sve zadržavalo na taktičkoj razini. Nikada mi nije data informacija ili insinuacija kako bi se sve to moglo uklopiti u veću sliku”. Ali, može podijeliti detaljan opis visoko tajnog programa obuke. Nakon dvije godine treninga na dnevnoj bazi u Istočnom Berlinu, naredne dvije godine je proveo u Moskvi, period koji opisuje usamljenim i teškim.
Dittrichov trening je bio jedan na jedan i obično se odigravao u njegovom stanu. Nikada nije susreo drugog ilegalca i nikada nije vidio službenika KGB-a u uniformi. Neke dane u tjednu, KGB bi stavio tim od osam ljudi da ga nadzire, a neke dane takvih aktivnosti nije bilo. Morao je naučiti kada ga slijede. Imao je satove taekwondoa i samoobrane, kao i dodatno usavršavanje engleskog jezika.
Najintenzivnijih 60 minuta u životu
U lipnju 1978. bio je gotovo spreman. Sovjetki agenti su pronašli nadgrobni spomenik dječaka koji je umro u dobi od deset godina u Marylandu – Jack Barsky – i nabavili su rodni list. U Moskvi, Dittrich i njegov nadređeni su stvarali legendu o Barskyjem; škole koje je pohađao, adrese na kojima je živio. Dali su mu majku rođenu u Njemačkoj, zbog toga što se njemački akcent još uvijek osjetio u govoru Dittricha. Dobio je svoju misiju: ostvariti kontakte s vanjsko-političkim think thankovima, a posebno sa Zbigniew Brzezinskim, savjetnikom za sigurnost predsjednika Cartera. Date su mu neke upute kako bi ovo mogao postići, tj. kako se što bolje uklopiti u američko društvo.
Prije nego što se preselio u Moskvu, prekinuo je s djevojkom Gerlinde, ali kada se vratio kući, ona mu je priznala da ga još uvijek voli. Dittrich je pitao KGB da li može nastaviti taj odnos, njegovi nadređeni su napravili sigurnosnu provjeru i odobrili tu vezu, sa stavom da su manje šanse da agent koji ima djevojku doma, prebjegne. Dopušteno mu je da Gerlinde kaže jednu verziju istine, ali je lagao svojoj majci, koja je primila dokument od sovjetske vlade da je poslan na petogodišnju misiju u kozmodrom Baikonur, dom sovjetskog svemirskog programa. Bio je to zatvoreni grad u koji su mogli ući samo oni s dopuštenjem sovjetske vlade.
Kada je napokon došao na neprijateljsko tlo, imao je 29 godina. Barsky opisuje svoj dolazak u Chicago 8. listopada 1978. kao “kao najintenzivnijih 60 minuta moga života”. “Osjećao sam se kao da imam neonsku reklamu oko vrata na kojoj piše ‘Čuvajte se ovog tipa’”, dodao je. Njegov put u svijet visoke politike bio je dugotrajan. “Nikada mi zapravo nisu rekli kako da se infiltriram u te krugove”, smješka se Barsky. U Americi se zaposlio kao dostavljač na bicklu kao bi bolje upoznao grad. Čovjek s prevelikim egom, koji je diplomirao s odličnim ocjenama i prošao godine elitnog KGB treninga, sada je biciklirao po New Yorku.
Ruskog znanstvenika-prebjega vratio je kući
Putovao je u Moskvu i Istočnu Njemačku svake dvije godine. Na povratku kući 1980. godine oženio je Gerlinde, da bi se nakon vjenčanja odmah vratio u Ameriku. Nedugo zatim saznao je da je postao otac. Dvije godine poslije upoznao je svog sina Matthiasa, ali se mučio da uspostavi bliski odnos. A veza s Gerlinde postajala je sve hladnija.
Njegov život u Americi počeo je poprimati obrise uzornog građanina; 1984. godine se zaposlio kao programer MetLifea, osiguravajuće kuće. Svaki tjedan, sate je provodio dešifrirajući poruke iz Moskve. Ponekad su to bili pravi zadaci: jednom prilikom je morao putovati u Kaliforniju i pronaći adresu sovjetskog znanstvenika koji je prebjegao te ga vratiti nazad (njegova nelagoda zbog ovog zadatka prošla je tek kada je godinama poslije saznao da je znanstvenik poživio do 85 godine). No često su poruke koje je primao radijom bile dosadne, uglavnom najbolje želje i pozdravi, kako se prisjeća Barsky.
Poruke koje je Barsky slao Moskvi često se se sastojale od profila ljudi za koje je mislio da bi ih trebalo regrutirati. Ideologija je bila jedno, a loše navike ili financijske nevolje su bile druga strana medalje koju je trebalo spomenuti svojim nadređenima. Nije prezao ni od ucjena kada se radilo o potencijalnoj meti.
Dva identiteta u različitim polutkama mozga
Upitan je što misli o nepotvrđenim optužbama da je predsjednik Trump bio kompromitiran tijekom svog posjeta Rusiji, s obzirom da je bivši agent MI6 Christopher Steele objavio dosje dan prije nego se ovaj intervju održao. “Ucjena je zasigurno oružje kojom se KGB služi”, kaže Barsky. “Ako oni to mogu iskoristiti, sigurno će to napraviti. Pitanje je samo da li je naš novi predsjenik bio toliko nepromišljen da je napravio nešto od toga”. Današnje ruske sigurnosne službe imaju sličan mentalni sklop kakav su imali njegovi nadređeni u KGB-u, Barsky smatra da se malo toga promijenilo.”To je taj problem s velikim organizacijama bilo gdje; jako su otporne na promjenu”, rekao je Barsky.
Nije mogao kontaktirati Gerlinde iz New Yorka. Postao je usamljen i s vremenom je upoznao Penelope. Vjenačali su se zbog toga da ona dobije papire, s obzirom da je bila iz Gvajane. On je toliko dugo živio dvostruki život, da su se njegovi etički standardi prilagodili tome da je bigamist. Njegova dva identiteta bila su smještena u različitim polutkama njegovog mozga, a on sam je smatrao da ni Jack Barsky ni Albrecht Dittrich nisu bili nevjerni. “Nijemac i Amerikanac su bili dvije odvojene ličnosti, niti jedan od njih nije istovremeno izlazio s više od jedne žene”, objašnjava.
Njegov zadnji posjet Moskvi bio je 1986. godine, upoznali su ga sa službenikom za industrijsku špijunažu koji mu je rekao da mora početi krasti. Sovjetima su trebali hardwarei, softwarei, što god je mogao ukrasti, bilo je dobro došlo. Barsky im je bio dao software tvrtke za koju je radio, ali nikad nije saznao jesu li ga koristili.
Ukoliko se ne vratiš doma, mrtav si čovjek
Godine 1988. nakon što mu se rodila kćer Chelsea, Barsky je primio poruku od KGB-a da bježi. Iako je imao svoje skepse oko sovjetskog komunizma, kaže da nikada nije razmišljao o tome da prebjegne i nije mu padalo na pamet da ode FBI-ju. “Povukao sam se u neku vrstu agnosticizma, vjerojatno bih sebe nazvao socijalistom, ali trudim se ne razmišljati o tome previše”, rekao je Barsky.
Ignorirao je upozorenja KGB-a. Nekoliko tjedana nakon što nije reagirao na poruke, prišao mu je stranac u podzemnoj koji mu je rekao da je on, ukoliko se ne vrati doma, mrtav čovjek. Bilo je to prvi puta da je netko sa sovjetske strane ostvario kontakt s njim u SAD-u.
No Barsky je bio odlučan da ostane u Americi. Pisao je Moskvi, rekao je KGB-u da se zarazio HIV-om od žene s kojom se viđao i da treba medicinski tretman koji može dobiti samo u Americi i da nema namjeru prebjeći. Nevjerojatno, ali ova priča je upalila jer su se Sovjeti užasavali HIV-a. Bilo je to u vrijeme kada se SSSR pod politikom Mihaila Gorbačova počeo otvarati svijetu, a KGB je bio pod velikim pritiskom. Njegovi nadređeni su imali prečeg posla nego baviti se jednim potencijalno problematičnim agentom u inozemstvu. Domaće prilike su im bile prioritet.
Godine 2009. dobio je zelenu kartu
I tako se Barsky skrasio i napokon započeo miran obiteljski život. On i Penelope dobili su sina Jessieja, ali njihov brak se počeo raspadati. Odlučio je reći svojoj ženi istinu, nadajući se da će tako spasiti brak. “Da li znaš što sam riskirao zbog tebe? Mogao sam biti zarobljen ili ubijen”, rekao joj je. Ali ona je bila ljuta, a ne zahvalna što joj je rekao istinu o svom identitetu.
Taj razgovor koji je vodio sa svojom ženom bio je ključan. Naime, već neko vrijeme su ga pratili agenti FBI-ja. Kuća mu je bila ozvučena, pa kada je sve priznao Penelope, FBI je zaključio da je Barsky napustio aktivnu službu i odlučili su napraviti svoj potez. Zaustavili su ga tijekom vožnje i rečeno mu je da može izbjeći zatvor kao će surađivati. “Pristao sam momentalno, rekao sam im sve što sam znao”, izjavio je Barsky. Godine 2009. je dobio zelenu kartu, a u kolovozu 2014. i pravu američku putovnicu na ime Jack Barsky, identitet koji je za njega ukrao KGB.
/telegram.hr/
wpDiscuz