SJEĆATE li se tko je bio svjetski rukometni prvak 2009., tko je bio drugi, a koja je bila Hrvatska? Vjerojatno se ne možete sjetiti, ali će vam pomoći informacija da se igralo u Hrvatskoj.
Sada se sjećate slavne generacije Balića, Vorija, Metličića i drugih. Vratila vam se i uspomena na traumu gubitka od Francuske u finalu, a posebno ste se namrštili kada ste se sjetili Karabatića.
To su lijepa sjećanja, iako je sve trajalo petnaestak dana. Ono što nisu sjećanja i što ste plaćali dulje od desetljeća, a plaćat ćete još gotovo dva desetljeća, cijena je izgradnje sedam sportskih dvorana. Posebno bolnu spoznaju bi trebali imati oni iz Splita i okolice jer je dvorana koja je izgrađena u tom gradu posebno ruglo, spomenik korupcijskom ekonomskom modelu režima Ive Sanadera.
Spaladium Arena uskoro se zatvara, duguje za komunalije
Spaladium Arena, sagrađena za potrebe Svjetskog prvenstva u rukometu 2009. i otvorena dvadesetak dana prije njegovog početka, zatvara svoja vrata 28. prosinca ove godine. Problem je u tome što tvrtka Sportski grad TPN, u vlasništvu Konstruktor inženjeringa, IGH i Dalekovoda, a koja upravlja Arenom, Gradu Splitu za neplaćene komunalije duguje 24 milijuna kuna.
Tako će se tvrtka ovršiti, a Spaladium Arena zatvoriti i prodati da bi se namirili vjerovnici TPN-a, što uključuje Grad Split. Ovrha je pokrenuta još u lipnju, ali je Općinski sud u Splitu odgodio odluku da bi se krajem kolovoza moglo održati Europsko vaterpolsko prvenstvo.
Početak nastanka rugla
Sve je počelo idejom da se Hrvatska prijavi za održavanje Svjetskog rukometnog prvenstva 2009., a u konkurenciji su još bile Grčka, Češka i Rumunjska. Druge zemlje su imale jednu prednost, a to je da su postojale dvorane u kojima bi se utakmice igrale.
Hrvatska je, barem se tako tvrdilo, trebala sagraditi sasvim nove. Odluka o gradnji glavne dvorane, one u Zagrebu, donesena je tek krajem travnja 2007. Na sastanku u Banskim dvorima su tadašnji premijer Ivo Sanader i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić prihvatili obvezujuću javnu ponudu Ingre i Tri Granita, za izgradnju glavne dvorane.
Odluka je donesena u posljednjem trenutku jer se bez odluke o početku gradnje glavne dvorane izaslanici Hrvatskog rukometnog saveza ne bi mogli pojaviti na kongresu Svjetske rukometne federacije, koja se održavala u Madridu za nekoliko dana.
U to vrijeme se dvorana u Splitu najavljivala tek kao “mogućnost”. Grad Split je tek 6. veljače uputio javni poziv kojim je tražio privatnog partnera za izgradnju sportske dvorane. Sredinom svibnja je ponuda konzorcija Konstruktor inženjeringa, IGH i Dalekovoda odabrana kao jedina valjana.
Javno-privatno partnerstvo
Ugovor o gradnji Spaladium Arene je potpisan 4. rujna 2007. po modelu javno-privatnog partnerstva. Spomenuti konzorcij je osnovao tvrtku Sportski grad TPN, koja je bila privatni partner, a javni partner je bio Grad Split.
Obaveza privatnog partnera je bila da sagradi objekt, a Grada Splita prenošenje prava građenja na zemljištu, uzimanje u zakup izgrađenog objekta i redovito plaćanje zakupnine, osiguravanje svih potrebnih dozvola i rušenje postojećih objekata.
Razdoblje trajanja ugovora je određeno na 30 godina, a u tom razdoblju se Grad Split obavezao plaćati 407.960,05 eura mjesečno, uz određene korektivne elemente, odnosno usklađenje iznosa za inflaciju i promjenu tržišne kamatne stope.
Originalno je tako Grad Split trebao plaćati 4.9 milijuna eura godišnje, što bi ukupno nakon 30 godina iznosilo 147 milijuna eura. Pola iznosa zakupnine subvencionira država. Troškovi same izgradnje, održavanja i upravljanja su bili odgovornost privatnog partnera.
Većina nije dovršena, trebao je to biti Spaladium Centar
Spaladium Arena je dovršena u roku, ali tek polovično. Planiran je cijeli centar, gradnja kojeg je trebala početi nakon završetka rukometnog prvenstva. Trebao je uključivati poslovni toranj visok 25 katova na čijem bi vrhu bio vidikovac s pogledom na Split i Kaštelanski zaljev, garažu s 1500 parkirnih mjesta, 29.000 četvornih metara poslovnog prostora te ozelenjeni trg površine 3000 četvornih metara.
Kao kreditori su se pojavile Bank Austria i Erste banka, koje su tražile založno pravo na pravo gradnje i zakupninu, pa je potpisan prvi aneks ugovora o javno-privatnom partnerstvu. Na traženje banaka je Ministarstvo financija moralo poslati dopis Gradu Splitu kojim se gradnja Spaladium Arene označava kao projekt od prioritetnog značaja.
Rok za prvi dio izgradnje, bez kojeg se u Splitu ne bi moglo održavati Svjetsko rukometno prvenstvo, bio je prosinac 2008. Ispoštovan je u posljednji čas, a ukupno je gradnja trajala 480 dana. Zatim 23. ožujka konzorcij oko kompanije Sportski grad TPN traži potpisivanje i drugog aneksa ugovora o javno-privatnom partnerstvu, kojim se rok za realizaciju druge faze prolongira do 30. prosinca 2011.
U toj fazi su se trebali izgraditi već spomenuti poslovni toranj, velika garaža itd. To je trebalo promijeniti vizuru grada jer se do tada u Splitu ni jedna veća poslovna zgrada nije izgradila u više od trideset godina, od početka 80-ih, kada je sagrađen Koteksov prodajno-poslovni centar.
Toranj, garaža i ozelenjeni trg nikada nisu sagrađeni, a 2014. tvrtka Sportski grad TPN odlazi u stečaj. Doduše, 2009. je tadašnji gradonačelnik Splita Željko Kerum razmatrao mogućnost da Grad Split otkupi ugovorne obveze, ali u to vrijeme krize za to jednostavno nije bilo dovoljno sredstava u gradskom proračunu, kao ni banaka koje bi bile spremne kreditirati takav pothvat.
Državna revizija je našla velike nepravilnosti kod svih dvorana
Teško je procijeniti troškove Svjetskog rukometnog prvenstva 2009., ali su organizacijski troškovi bili između 70 milijuna i 100 milijuna kuna. Troškovi gradnje dvorana se još plaćaju i plaćat će se sve do 2039.
Dvorana u Splitu je najgori primjer, ali ni ostali projekti nisu bolje izvedeni. Državna revizija je u izvješću o financiranju i korištenju Sportske dvorane Zagreb, koja se plaća 7.2 milijuna eura godišnje, iznijela sljedeći zaključak: “Na temelju provedenih postupaka revizije i utvrđenih činjenica, uzimajući u obzir postavljene ciljeve revizije, Državni ured za reviziju ocjenjuje da financiranje i korištenje Arene Zagreb nije dovoljno učinkovito…”
Praktički isti zaključak Državna revizija navodi u izvješćima o dvorani Gradski vrt u Osijeku, Varaždin Areni, Višnjiku u Zadru (u sklopu kojega je Dvorana Krešimira Ćosića), dvorani Žatika u Poreču i, naravno, Spaladium Areni u Splitu (DZS je zove Športsko-poslovni centar Lora).
Spomenik Sanaderovom modelu upravljanja Hrvatskom
Spaladium Arena više od dva desetljeća stoji kao spomenik megalomanskim infrastrukturnim projektima koje je poticao Ivo Sanader i na kojima se temeljio gospodarski razvoj Hrvatske sve do izbijanja svjetske financijske krize 2008.
Gospodarski rast na tim temeljima je bio osuđen na propast, a ni do trenutka izbijanja krize nije davao posebno dobre rezultate. BDP Hrvatske je rastao, ali manje nego usporedivim državama Europe. Najveći problem je ipak bila neodrživost takvog modela, koji se katastrofalno urušio.
Oni koji su došli nakon Sanadera nisu znali kako riješiti probleme, dapače – povećavali su ih. Čak i uz ogroman rast javnog duga, zbog krivih ekonomskih politika kriza traje sve do 2015., godinama više nego u ostatku svijeta.
Simbolika je očita. Velik potencijal s jedne strane, a s druge strane goli beton iz kojega izbijaju željezne armature i ispod kojih se nalazi umjetno “jezero” nastalo u rupi za temelje planiranog, ali nikad izgrađenog tornja.
Megalomanija koja će se plaćati još 17 godina
Splićani koji su bili svjedoci vremena i razumiju simboliku, ne samo političku nego i povijesno-ekonomsku, imaju trajni podsjetnik na eru Ive Sanadera. Spomenik je to jednog vremena, ere i zabluda koje će se plaćati još 17 godina.
Pitanje je što će se dalje događati. Hoće li netko kupiti Spaladium Arenu, hoće li Grad Split i ostali vjerovnici uspjeti naplatiti svoje dugove, a famozni neboder ipak biti izgrađen? Možda će je netko kupiti samo da bi je srušio i sagradio nešto drugo.
Sve je moguće, ali je malo vjerojatno da će netko platiti 500 milijuna kuna, koliko stečajna upraviteljica vrednuje objekt. Veliki su to novci za sportsku dvoranu koja je pola u golom betonu, iz koje izbijaju čelične armature i ispod koje se nalazi umjetno jezero nastalo u temeljima nikada sagrađenog nebodera.
wpDiscuz
