Hoće li BiH, koju se naziva i Jugoslavijom u malom, opstati ili se raspasti, ovisit će u velikoj mjeri od politike najbrojnijeg naroda Bošnjaka, prema najmalobrojnijem narodu u BiH- Hrvatima, kako što je 90-tih opstanak Jugoslavije ovisio o politici Beograda prema pravima malobrojnijih naroda u bivšoj federalnoj državi.
piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Omogućavanje Hrvatima da mogu izabrati svog predstavnika u Predsjedništvo BiH i svih 17 izaslanika u Federalni, a posredno i državni Dom naroda- djelovalo bi stabilizirajuće i produžilo rok trajanja Bosni i Hercegovini. Obrnuto. Uskraćivanje prava jednom od tri konstituenta- domino efektom srušit će zajedničku- bošnjačko-hrvatsko-srpsku kuću.
Bošnjačke političke stranke, intelektualci i mediji čini se nisu svjesni ove zakonomjernosti kada poštivanje ustavnih prava jednog od tri državotvorna naroda predstavljaju kako rasizam, antieuropski i anticivilazacijski čin “udovoljavanja željama Dragana Čovića i UZP-politike”.
Kako sada stvari stoje izgledi da se osigura vladavina prava, poštivanje presuda najviše sudske instance u BiH – Ustavnog suda BiH su minimalne- bolje reći nikakve. Takvo antihrvatsko, po BiH destruktivno ozračje, učvršćuju i pojedini inozemni analitičari poput bivšeg visokog predstavnika Schwartza Schillinga, Bode Webera ili Floriana Biebera.
Intencija bošnjačke politike da se Hrvate, jedan od tri stupa, o kojem ovisi opstanak BiH, sruši kao politički faktor metaforički već duže vrijeme najavljuje lider najjače bošnjačke stranke Bakir Izetbegović kada govori o “razbijanju okova” i to već na izborima iduće godine, kako bi se osigurala “vladavina građanske većine”. Ili “razbijanju gipsa”, kako Izetbegović naziva Daytonski sporazum, kako bi “zemlja krenula naprijed”.
Sandžački šešelj Reuf Bajrović te Izetbegovićeve metafore prevodi na jezik praktične politike. – Bošnjaci nakon izbora 2022. trebaju osigurati najmanje 6 “probosanskih” ili halal Hrvata u Hrvatskom klubu Doma naroda i tako izabrati predsjednika, dva dopredsjednika i Vladu Federacije i tako ovladati Federacijom. I pride ponovo izabrati Komšića u Predsjedništvo BiH, kako bi se Hrvatima otela i ta pozicija. Probosanske snage , uz to rade i na ovladavanju drugim institucijama poput SIP-a, VTSV-a itd.
Ista je to unitaristička matrica po kojoj je Milošević razbio Jugoslaviju. On se svim silama borio za očuvanje SFRJ pod motom “jaka Srbija jaka Jugoslavija” tako što je u osmočlano Predsjedništvo Jugoslavije doveo četvoricu sebi odanih, među njima i Roma Sejdu Bajramovića da predstavlja Albance, i osigurao većinu u Vijeću republika i pokrajina jugoslovenske skupštine. Kad je pomislio da je ovladao Jugoslavijom, zapravo ju je srušio, jer je prešao rubikon. Slovenija i Hrvatska, jasno, nisu pristale pokoriti se Miloševiću, ocjepile su se od Jugoslavije i proglasile samostalnim državama. Milošević je odgovorio slanjem vojske najprije u Sloveniju, a nakon neuspješnog pokušaja da zavlada “deželom”, bivšu JNA povukao je na područja nastanjena Srbima u Hrvatskoj, koja je planirao zadržati u “krnjoj Jugoslaviji”- što je bio eufemizam za Veliku Srbiju. Ukratko rezultat te politike je krvavi raspad Jugoslavije. Od Miloševićeve Srbije na kraju je pobjeglo i “drugo oko u glavi”- Crna Gora.
Bošnjačka politika, kao da nije ništa naučila iz recentne povijesti, nastavlja Miloševićevim putem. “Probosanske patrijote” vjeruju da Bosnu i Hercegovinu, “malu Jugoslaviju” mogu obraniti, primjenom Miloševićevih metoda- eliminiranjem Hrvata, kao političkog faktora u Federaciji i zauzimanjem njihovih ustavnih pozicija na saveznoj razini, u Predsjedništvu BiH, Domu naroda Parlamenta BiH i Vijeću ministara. Tada će, misle biti “2:1 za državu BiH”, kako je govorio Komšić krećući po treći put u kampanju otimanja ustavne pozicije Hrvatima u Predsjedništvu BiH. Tako je prije 30 godina mislio i Milošević.
Hrvati se takvim planovima, zbog svoje malobrojnosti, neće moći suprostaviti, no prevlast Bošnjaka na saveznoj, bh. razini, kako bi se, nakon Hrvata majoriziralo i Srbe i ovladalo Bosnom i hercegovinom, bit će okidač za Republiku Srpsku, bez obzira tko stolovao u Banja Luci za odcjepljenje. Odvajanje Republike Srpske od BiH bit će ne samo ostvarenje onog o čemu govori Milorad Dodik, već i nužnost na koju će RS biti primorana, kao što je 90-tih Milovošević primorao Sloveniju i Hrvatsku da se izvuku iz njegovih kandži i proglase samostalnim državama. Hrvati, koji nemaju svoj entitet u BiH, u takvim okolnostima, će ponovo biti primorani braniti područja na kojima stoljećima žive u BiH.
Proglašenje neovisnosti Republike Srpske, sudeći po prijetnjama koje upućuju bošnjački političari, izazvat će, vrlo vjerojatno, novi rat. O posljedicama novog oružanog sukoba i njegovom ishodu mogli bi naširoko špekulirati. No, jedno je sigurno, novi rat označit će definitivni kraj Bosne i Hercegovine. Toga u sarajevu, očito nisu svjesni.