Zemlja prikazana na fotografiji ‘Earthrise’ izgleda kao tradicionalni kartografski globus na kojem se vide kopno i moreOva fotografija stara je točno pola stoljeća. Snimio ju je astronaut Bill Anders na Badnjak 1968. godine iz Apolla 8 – svemirskog broda koji je kružio tamnom stranom Mjeseca četvrti put tijekom misije. Kad se na horizontu pojavila Zemlja, Anders je zgrabio svoj Hasselblad i počeo okidati.
U tom pred-digitalnom dobu prošlo je pet dana prije nego je vidio što je snimio. Astronauti su se vratili na Zemlju i film su dali na razvijanje. U godišnjoj ediciji magazina ‘Life’ fotografije su objavljene preko dvije stranice.
Ovo nije bio prvi pogled na naš planet iz svemira. Lunarne sonde poslale su natrag skenirane slike Zemlje obavijene oblacima. Satelit je čak snimio fotografiju u boji koja se u jesen 1968. našla na naslovnici izdanja ‘Whole Earth Catalog’ koju je objavio Stewart Brand. Već na sljedećem izdanju u proljeće 1969., na omotu je bila Andersova fotografija, danas poznata kao ‘Earthrise’.
Brandov katalog bio je zapravo ‘uradi sam’ priručnik za kalifornijsku kontrakulturu. Onima koji su živjeli u skladu s prirodom – upražnjavali tantru, sami uzgajali koze i putovali autostopom s ruksacima na leđima. Bili su čista suprotnost svemirskom dobu i mačo tipovima koji su se palili na rakete i hladni rat. Ali ova fotografija, iako je dolazila iz svemirskog broda, imala je u sebi poetiku lijepog iako je cilj misije Apolla 8 bio sasvim nešto drugo. Trebali su pronaći na Mjesecu najbolje mjesto za slijetanje i trebala im je fotografija visoke rezolucije planeta udaljenog oko 380.000 kilometara.
Brand je bio jedan iz grupe ekoloških aktivista koji su smatrali da će slika Zemlje iz svemira objediniti sve ljude u brizi za naš planet. ‘Earthrise’ je postigla mnogo veći efetk. Svojom ljepotom na koju je ljudski rod čekao tisućama godina da ju konačno spozna, taknula je ljudska srca.
Zemlja prikazana na fotografiji ‘Earthrise’ izgleda kao tradicionalni kartografski globus na kojem se vide kopno i more. Nešto više od polovice planeta je osvijetljeno. Crta koja dijeli noć i dan proteže se preko Afrike. Zemlja izgleda kao da lebdi sama u vječno tamnom bezdanu noći, i svaki njezin dio čeka svoju sunčevu zraku koja stvara život, piše Guardian.
Osim male smeđe mrlje u ekvatorijalnoj Africi, planet je plavičasto bijele boje i djeluje kao da je od mramora. Plava je svjetlost razbacana morem i nebom. Bijela je plinoviti omotač koji omogućuje život. Taj omotač čija boja varira od nježno plave do ljubičasto-crne otkrio je i Jurij Gagarin na svom prvom niskom orbitalnom letu. To je naša biosfera i sve što stoji između nas i duboke praznine svemira.
Prije pedeset godina biokemičar James Lovelock radio je za Nasu i razvio je teoriju Zemlje kao jedinog samoregulirajućeg superorganizma. Zaključio je da je homeostaza –u kojoj svaki dio organizma pridonosi održavanju cjeline, pogodovala životu na Zemlji. Lovelockova teorija, kasnije nazvana Gea prema grčkoj božici začetnici života na Zemlji, čini se da ima smisla kad se na naš planet gleda s Mjeseca.
Pjesnik Archibald MacLeish najbolje je opisao ovu fotografiju na Božić 1968. godine. On je napisao:”Da bismo vidjeli Zemlju onakvu kakva doista jest, malenu i plavu i lijepu,kako pluta u toj vječnoj tišini, znači da bismo trebali vidjeti sve nas kako zajedno putujemo na njoj, kao braća na toj čistoj ljepoti, u vječnoj hladnoći.”
Letovi u svemir uvijek šalju istu poruku: Ne umišljajte si da ste važni. Beskraj svijeta govori da je vaš život tako malen poput zrnca prašine u katedrali svemira.
“O koliko su smiješne granice smrtnika!” napisao je još Seneka, koji kao da je zamišljao Zemlju iz iste kozmičke perspektive. Stari filozofi znali su koliko naše brige izgledaju beznačajne iz takve udaljenosti.Cjelokupni ljudski rod tih je godina shvatio da ova fotografija egzaktno dokazuje ovu vjekovnu istinu. Granični sporovi, imperijalni ratovi, porobljavanje drugih naroda, uništavanje planeta za sebične i prolazne dobitke: sve je to sažeto u misli kozmologa Carla Sagana koji je to nazvao “svađom uši na šljivi.”
A ipak, toj uši je ta šljiva sve što ima. Snaga fotografije ‘Earthrise’ dijelom je i u tome što su se upravo tri uši otele gravitaciji i snimile tu šljivu. Sa smeđe-sivom mjesečevom pustinjom u kadru, kao kontrastom u odnosu na Zemlju koja je zasjala u svoj svojoj ljepoti.
Posada Apolla 8 vidjela je Zemlju pored Mjeseca, a ne iznad njega i zato izgleda tako malena. Anders ju je usporedio s plavo-zelenom kuglicom koja krasi božićno drvce u mračnoj sobi. ‘Earthrise’ je tako postao prvi zemaljski selfie, kojeg su snimili Zemljani.
Od te 1968. Zemljani su kasnije dobili mnogo vizualnih podsjetnika na njihovu kozmičku irelevantnost. Njihov planet je degradiran na ono što je Sagan nazvao “blijedoplavom točkom”, sićušnom mrljom, ne većom od piksela, na fotografiji naše galaksije koju je 1990. godine snimio Voyager 1, sonda udaljena od naše planete oko 3,7 milijardi svjetlosnih godina.Ali mi radije i dalje ignoriramo te dokaze. U našim malim životima i dalje mislimo da sunce izlazi na istoku i zalazi na zapadu. I dalje se loše odnosimo prema našoj planeti. I dalje se svađamo oko najsočnijeg komada šljive, još uvijek se borimo i umiremo zbog snova o carstvima, dok bogati i moćni izgledaju smješnije nego ikad.
Je li tada 22-godišnji Donald Trump, kad je prvi put vidio ‘Earthrise’, osjećao strah i poniznost zbog ljudske malenkosti? Vjerojatno ne. Naša vrsta je jednako ohola kao i prije pola stoljeća. Možda još više, sada kada imamo tehnologiju koja nas vodi sve dublje u svemir, koja nam otvara cyberspace. Ljudi su izgradili vlastiti svemir sastavljen od vlastitih samodopadnih opsesija dovoljno primamljivih da im posvetimo cijeli svoj život.
Ipak, ova fotografija je nešto promijenila. Možda vam je baš ona pred očima kad otvorite Google Earth i spazite poznati virtualni globus koji se lagano vrti u tamnom prostranstvu. I prje nego krenete na vlastito putovanje zemaljskom kuglom, sjetite se da ovdje živi oko 8.000.000.000 ljudi. Tu smo svi mi, piše Guardian.