OTKRIVENA MRAČNA TAJNA "Tito je na vrh KPJ došao cinkanjem, pa je u smrt slao čak i bivše žene"

Josip Broz Tito na čelo Komunističke partije Jugoslavije stigao je tako što je sve konkurente za tu funkciju tužakao sovjetskoj tajnoj službi NKVD, koja ih je strpala u zatvor i strijeljala, tvrdi Pero Simić, dugogodišnji novinar najtiražnijeg srpskog lista Večernje novosti. On ističe da je prvi u svijetu imao uvid u dokumente iz moskovskog partijskog arhiva Instituta marksizma-lenjinizma, gdje se čuva arhiva nekadašnje Komunističke internacionale (Kominterne), koja je u 20. stoljeću okupljala sve komunističke partije svijeta. Simić je napisao knjigu “Svetac i magle”, kako bi dokazao da Tito na čelo KPJ nije došao političkim, nego obavještajnim kanalima, suradjom s NKVD-om. Bilo je to vrijeme kad je Staljin u čistkama poubijao tisuće komunista.
Simić je i sam iskusio spletke u unutarstranačkoj borbi: od 1971. do 1972. bio je predsjednik Saveza socijalističke omladine Srbije, a od 1999. do 2000., potkraj vladavine Miloševića, direktor i glavni urednik Večernjih novosti. Od 1986. je napisao 12 knjiga, od kojih se dvije bave Miloševićem “na kritički način”, a sedam je posvećeno Titu. Na pitanje zašto o Miloševiću nije pisao “na kritički način” dok je bio na vlasti, Simić odgovara: “Tko bi tada takve knjige objavio? A i ne spadam u one koji žele u zatvor.”
Uz konstataciju da se “opsesivno bavi Titom”, Simić kaže: “Crv sumnje da tu ima nešto misteriozno, nedorečeno, problematično, u meni je potaknulo to što je Tito svaki put kad je pričao o dolasku na čelo KPJ govorio drukčije. Bilo mi je čudno da se toliko muči da se sjeti najvažnijeg događaja u svojoj karijeri, kako je postao generalni sekretar KPJ. Titove moskovske godine podudaraju se s čistkama u SSSR-u. Svi jugoslavenski povjesničari tragali su za tim moskovskim dokumentima, a ja sam 1990. u Rusiji naišao na prave ljude. Tako sam počeo otvarati dokumente do kakvih nitko prije toga nije došao – uglavnom karakteristike koje Tito daje od takoreći prvog dana dolaska u Moskvu u ožujku 1935. Uglavnom su to negativne karakteristike o partijskim drugovima, a izgovara ih suradnicima NKVD-a. Kominterna je bila urotnička teroristička organizacija. Organizirala je prevrate u raznim zemljama i dovodila komuniste na vlast. Komunisti iz svih sekcija Kominterne bili su ‘peta kolona SSSR-a’. Zato je svatko tko je dolazio u Moskvu bio zaveden u kartoteku kao kadar na koji se može računati i dobivao ilegalno ime. Tito je dobio ime Fridrih Fridrihovič Valter”.
Simić tvrdi da je Tito 1938. u Moskvi napisao dokument “Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije”.
“U tom dokumentu Tito krajnje negativno govori o devetorici svojih partijskih drugova, to su Kamilo Horvatin, Đuro i Stjepan Cvijić, Ivan Gržetić, Milan Gorkić, Sima Marković, Filip Filipović, Simo Miljuš i Antun Mavrak – svi članovi CK KPJ.“
Tko je od njih, dok je pisan taj dokument, bio živ?
– Dvojica – Marković i Miljuš. Ostali su bili ubijeni u Staljinovim čistkama. Dokument je pisan 23. rujna 1938. Marković i Miljuš tada su bili u sovjetskom zatvoru. Titova negativna karakteristika bila im je svojevrsna presuda. Kad ih je u ožujku 1939. Tito isključio iz KPJ. čim je javio Kominterni da je to učinio, oni su strijeljani – 19. travnja 1939. Toga dana strijeljani su Marković, Miljuš, Kosta Novaković i drugi istaknuti članovi KPJ – Vladimir Ćopić, Akip Šeremet, Jovan Mališić, Radomir Vujović.
Na osnovi dokumenata objavljenih u vašoj knjizi Tito o svim vodećim ljudima u KPJ govori pozitivno, ali uvijek “provuče” neku negativnu ocjenu. Je li to bilo dovoljno za sumnju Kominterne u njih?
– Bila je dovoljna jedna rečenica. Bilo je to vrijeme strahovlade, kad svatko svakoga sumnjiči. Čistke su počele 1934. i postojala je paranoična situacija među komunističkim funkcionarima. Tito je nakon 1935. pojačavao negativne formulacije.
Je li to bio rezultat toga što su u KPJ postojale borbe između različitih frakcija?
– Da, ali ne može se to samo time tumačiti. Istina je da su i drugi rukovodioci KPJ surađivali s NKVD-om i loše govorili jedni o drugima. Ali nitko nije bio tako sistematičan od 1935. do 1939. kao Tito – davao je sve negativnije karateristike. Drugi razlog može biti da je tako čuvao sebe, što je legitimno. Činjenica je da je Tito jedini sve to preživio i došao na čelo KPJ.
NACIONAL: Tito se u “džungli” Kominterne, prepunoj “zvijeri”, pokazao najspretnijim?
– Ako cilj opravdava sredstvo i u ostvarenju cilja sva su sredstva dopuštena, može se i tako tumačiti. Činjenica je da Tito do kraja života neke od tih komunista stradalih u čistakama u SSSR-u uopće nije rehabilitirao, a većinu nije rehabilitirao na pravi način, iako su ti ljudi potpuno rehabilitirani u SSSR-u nakon Staljinove smrti. Očito Tito nije mogao pomiriti dvije stvari – svoju ulogu u čistkama i svoju aureolu prema kojoj se odvajao od Staljina i staljinizma čak i prije 1948. i da se njegova borba za dolazak na čelo KPJ može tumačiti kao borba za osamostaljenje od izravnog utjecaja Moskve. Stvari stoje posve obrnuto: Tito je političku karijeru isprva gradio na staljinizaciji KPJ. U II. svjetskom ratu razmijenio je gotovo 5000 šifriranih depeša s Moskvom. Za svaki potez tražio je odobrenje iz SSSR-a.
Je li tada postojala ijedna komunistička partija samostalna od Kominterne?
– Nije bilo samostalnih komunističkih partija. Ali nisu sve surađivale s Kominternom na taj način. Nisu u svim komunističkim partijama stradali svi generalni sekretari. Svi generalni sekretari KPJ do Tita stradali su u čistkama.
Ali KPJ je u to vrijeme bila pred raspuštanjem zbog unutarnjih frakcijskih borbi.
– To je naknadna mitologija. CK KPJ je bio raspušten. Od hapšenja Gorkića do zagrebačke V. zemaljske konferencije u jesen 1940. KPJ nije imala CK. To se za Titova života guralo pod tepih, da bi se održala priča da je došao na čelo CK 1937. Ali te godine je CK KPJ bio raspušten. Tada je KPJ bila skinuta s jasli Kominterne, više nije imala dotacija, pa se snalazila sama, prikupljajući dobrovoljne priloge.
Je li Tito, možda, isključivši iz KPJ sedam rukovodilaca strijeljanih u SSSR-u, smatrao da im time ne može naškoditi, jer su ionako mrtvi, ali može pokazati vjernost Kominterni i učvrstiti svoj položaj?
– Ima i toga. Ali kad su ti ljudi rehabilitirani u SSSR-u nakon Staljinove smrti, Tito nije bio voljan da im osigura zasluženo mjesto u povijesti KPJ.
U knjizi tvrdite da je Tito kriv za smrt nekoliko stotina članova KPJ u SSSR-u.
– Riječ “kriv“ je prejaka. Tito je neposredno ili posredno sudjelovao u tragičnom kraju više od 500 jugoslavenskih komunista. Posredno tako što ih je sve isključio iz KPJ – i strijeljane do ožujka 1939. i one koji su strijeljani poslije. Njihovo isključenje bilo je uvjeta da dobije povjerenje KI.
Jeste li našli dokumente o tome kakve su ti ljudi davali karakteristike o Titu?
– Nekoliko. Najnegativniju karakteristiku o Titu dao je Đuro Cvijić, koji je vjerojatno imao ambiciju da bude generalni sekretar KPJ. On je bio veliki prijatelj Miroslava Krleže. Mislim da je to bio jedan od razloga sukoba Tita i Krleže uoči II. svjetskog rata. Cvijić je strijeljan u SSSR-u.

Zar nemate dojam da je sve to bila unutarnja partijska borba u to doba?OTKRIO 
– Tito je preživio jer je bio najsposobniji, najspretniji i na sve najspremniji. Nisu svi na taj način cinkali NKVD-u svoje partijske drugove.
Tisuće ljudi stradale su u Staljinovim čistkama. Bi li svi ti jugoslavenski komunisti preživjeli da se Tito nije tako ponašao?
– Teško je reći. Činjenica je da je Tito jedan od rijetkih koji su preživjeli i da je pridonio tragičnom kraju nekih od njih. Ali ključno je to što mnoge od njih nikad nije rehabilitirao.
 Tvrdite da je Tito bio staljinist sve do 1948.
– Bio je najbolji staljinist. Kad je 1945. bio u Moskvi, Staljin ga je na prijemu uhvatio oko pojasa i podigao, uz obrazloženje da je najsposobniji komunistički rukovodilac. To je bilo točno – Tito je jedini doveo komuniste na vlast ne samo na sovjetskim tenkovima, nego i zahvaljujući tomu što je KPJ vješto iskoristila borbu protiv okupatora za dolazak na vlast. Izveo je revoluciju, za razliku od Bugara, Poljaka, Mađara, Čeha – gdje su 95 posto posla završili sovjetski tenkovi.
 I zapadni saveznici su u II. svjetskom ratu podržali Tita.
– Amerikanci i Englezi povjerovali su da Tito neće uvesti komunističku diktaturu u Jugoslaviji, a Sovjeti su znali da hoće.
Kako je moguće da je Zapad napravio takvu grešku?
– Vjerojatno je to rezultat rata obavještajnih službi. Sovjetski špijuni bili su utjecajni u zapadnim obavještajnim službama i podmetali informacije. Na osnovi tih informacija britanski premijer Winston Churchill zauzimao je stavove. Churchilla i Amerikance nisu u Jugoslaviji zanimali ni kralj Petar, ni Tito, nego otpor Nijemcima.
Smatrate li da se Tito suprotstavio Staljinu 1948. samo kako bi ostao na vlasti?
– Ne, nego zato što je imao veliku ambiciju. Mnogi srpski nacionalisti sumnjiče Tita da je bio srbofob, što je pogrešno. Tito nije bio anacionalan – izjašnjavao se u upitnicima Kominterne kao Hrvat, ali prava mu je nacija – ambicija. Zadnjih 20-30 godina života uspio je postati jedan od vodećih svjetskih državnika.
Je li moguće da dokumenti u vašoj knjizi nisu autentični? Bilo je toliko uspona i padova u odnosima Beograda s Moskvom, jesu li, možda, ti dokumenti bili pripremani za diskreditaciju Tita?
– Ako su htjeli dezavuirati Tita, mogli su to učiniti. Činjenica da to nisu učinili možda govori da bi dezavuiranjem Tita dezavuirali i sebe – otkrili mehanizam kako je sve funkcioniralo. Tada bi cijela fama o svjetskom komunističkom pokretu bila demaskirana.
Kako je moguće da nitko prije vas nije došao do tih sovjetskih dokumenata?
– Ruski arhivi priča su za sebe. Uglavnom su to strogo povjerljivi dokumenti. Dokumenti tajne službe Ohrana iz carske Rusije, iz 19. stoljeća, ni danas nisu dostupni ni ruskim povjesničarima. U Rusiji su arhivski dokumenti strateško sredstvo i upotrebljavaju se i u domaćoj i u međunarodnoj politici.
Koliko je KPJ tada imala članova?
– Dobivali su velik novac od Kominterne. Mnoge frakcijske borbe nemaju nikave veze s idelogijom nego s tim tko će dobiti više para. Naknadno su stvarani mitovi o frakcijskim borbama, o tome da je netko skrenuo, a drugi bio na pravom putu. Pumpali su broj članova KPJ pa se spominju tisuće ljudi. A bilo je, uvrh glave, 2500.
Zar je Tito 1935. htio preuzeti kontrolu nad “silom” od 2500 jugoslavenskih komunista, a 45 godina poslije na pogreb mu je došlo više od 80 državnika?
– Tito je jedan od najvećih fenomena 20. stoljeća. Povijest mu neće oprostiti sudjelovanje u staljinističkim čistkama, kao ni to što je premalo učinio na pomirbi Srba i Hrvata. Vladao je i bio nedodirljiv 35 godina. U pojedinim razdobljima te vladavine odnose političkih elita Hrvatske i Srbije iskorištavao je za učvršćenje svoje vlasti, što se vidjelo 70-ih, u doba “liberalizma” u Srbiji i “maspoka” u Hrvatskoj. Jugoslavija nije mogla postojati bez dogovora Srba i Hrvata. Tito je pomirio narode koji su ratovali u II. svjetskom ratu, ali ta pomirba nije izvedena na pravi način. Tragične žrtve Jasenovca upotrebljavale su se u političkim obračunima rukovodstava Srbije i Hrvatske i srpskih i hrvatskih nacionalista.
—
LAŽNE PUTOVNICE JOSIPA BROZA TITA
Tito je 20-ih i 30-ih imao nekoliko lažnih putovnica sa švicarskim i kanadskim državljanstvom s kojima je ilegalno putovao Europom i radio za Komunističku partiju. Simić tvrdi da je Tito od početka uvijek mislio na svoju najveću ambiciju, da postane vođa KPJ. Simić kaže da je Tito Kominterni cinkao i dvije supruge, Pelagiju Bjelousovu i Luciju Bauer, kojoj je pravo imen bilo Anna König. “O njima Tito piše četiri dana nakon dokumenta o devetorici vodećih jugoslavenskih komunista. Karakteristike su bile negativne jer su uhapšene. Lucija Bauer bila je optužena da je njemačka špijunka, a Pelagija Bjelosuova da sabotira uvođenje socijalizma u SSSR”, kaže Simić.
Tito utjecao na pogubljenja
Simić iznosi podatke koji pokazuju da je Tito odgovoran za smrt Jugoslavena koji su živjeli u Moskvi. “U smaknućima onih Jugoslovena koji su u SSSR-u bili pobijeni nakon ožujka 1939., kada ih je Tito, bez ikakvih dokaza, proglasio ”antipartijskim i frakcionaškim elementima” i isključio ih iz KPJ – njegova uloga je bila još aktivnija. U biti direktna. Svi su oni na montiranim procesima bili osuđeni na smrt upravo onda kada je Tito obavijestio Moskvu da ih je izbacio iz KPJ. I svi istog dana pobijeni!” To je bilo 19. travnja 1939. Simić kaže da je tu odluku donio na sastanku od 19. do 21. ožujka 1939. na Bohinjskom jezeru u Sloveniji. Uz Tita su bili i Milovan Đilas, Josip Kraš, Edvard Kardelj, Franc Leskošek i Ivo Lola Ribar.
‘S TAKVIMA TREBA BITI OPREZAN’
O GORKIĆU : ON ima samo jedan nedostatak: sve drži u svojim rukama – na jednoj sam sjednici CK govorio o tome. Teško je reći iz kojih razloga tako radi. Moguće je da nema dovoljno povjerenja u političke sposobnosti drugova… On se ponaša s ljudima kao da u njih ima povjerenja i ako je čovjek razgovorljiv, može steći njegovo povjerenje, a s takvim ljudima treba biti oprezan, više ih provjeravati.”
O GRŽETIĆU: On pomalo voli žene, ali je vrlo oprezan. Imao je epizodu s jednom ženom u Dalmaciji. Na dalmatinskoj rivijeri upoznao se s jednom strankinjom. Rekao je da je to učinio kako bi od nje dobio neki dokument. On je dobio dokument, ali ne znam zbog čega mu je bio potreban. Zbog toga je dobio ukor. Zatim se u stanu fotografirao s gazdom stana simpatizerom. Ovaj je imao fotoaparat i snimio ga. Zbog toga je dobio ukor.
‘MISLIO SAM DA JE ODAN’
O MARKOVIĆU: “S njim nisam vodio nikakve razgovore o Partiji. Poznavao sam ga kao vođu desne frakcije i on prema meni nije imao povjerenja, jer je znao da sam ja jedan od krivaca za njegovu likvidaciju i likvidaciju njegove frakcije. U životu sam se s njim sreo samo desetak puta.” Simić tu napominje da će u pogubljenju Markovića Tito imati izravnu ulogu: šest mjeseci poslije, pod optužbom da je godinama ”obezglavljivao pokret radničke klase Jugoslavije”, isključit će ga iz KPJ, a mjesec dana nakon toga, čim je Tito o tome obavijestio nadležne u Moskvi, Marković je bo strijeljan.
O CVIJIĆU: “Upoznao sam ga 1935. i moram priznati da sam se u njemu jako prevario. O njemu sam imao dobro mišljenje. Mislio sam da se oslobodio frakcionaških ideja, da je odan KI i Partiji. Mislim da sam pogriješio zato što nikada nisam neposredno radio s njim i nisam ga imao prilike bolje upoznati.
Cinkanje bivših žena Belausove i Bauer
1938. godine Pelagija je iznenada uhićena u toku Velike čistke zbog veze sa lijevim krilom KPJ i optužena da “sabotira uvođenje socijalizma u SSSR”. Njeno uhićenje umalo nije koštalo života Tita, koji je takođe osumnjičen za trockizam.
Broz je po dolasku u Moskvu 24. kolovoza 1938. godine saznao da su uhićene kao imperijalistički špijuni njegova bivša supruga Pelagija Belousova i tadašnja supruga Lucia Bauer, koja je već bila streljana. 27. rujna 1938. Tito funkcionerima Kominterne Dimitrovu i Manuilskom piše da se »osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga.«^[8] Broz je Kominterni da pismenu izjavu u kojoj denuncira svoje dve žene – za Pelagiju je napisao da je nemoralna osoba i da mrzi svoga sina Žarka, a za Anu da je bila politički naivna i nerazvijena, te da je to velika mrlja na njegovom partijskom radu.^[9]
Početkom rata Pelagija je puštena iz logora, a 1944. sa Raguljevim je dobila ćerku Ninu, koja je kasnije postala inženjer.^[10]
Pelagija je ponovo uhapšena 1948. godine, posle Titovog sukoba sa Staljinom, i na montiranom procesu osuđena na deset godina zatvora. Posle Staljinove smrti, 1957. godine je puštena iz zatvora, ali joj je zabranjeno da živi u Moskvi. Do 1967. živela je i radila u gradu Istra u Moskovskoj oblasti.
Pred samu smrt posetio ju je sin Žarko, koji se tada prvi put sreo sa sestrom Ninom. Pelagija je umrla marta 1967. godine, a urna joj je položena na Novdevičjem groblju u Moskvi.