Osvrt na studentske izbore u Zagrebu

Završili su još jedni studentski izbori u gradu Zagrebu.  Mediji koji su izvještavali o izborima izvijestili su da je bio kaos, prijevare i nered na biralištima. Prosječan čitatelj, čitajući  članak koji je objavila Marina Harapin, pomislio bi da su birališta bila u potpunom kaosu i to Marina indirektno u svome članku daje naslutiti kao i tko je krivac za takvu situaciju. Ja se ne bih zadržavao na prozivkama dotične novinarke na sveučilišnoj razini nego na onoj u kojoj sam i sam prozvan, a vezana je za ‘nepravilnosti’ na Fakultetu političkih znanosti. Naime, lista, čija sam i sam član, optužena je da je kršila izbornu šutnju nudeći šalabahtere studentima na SAM DAN IZBORA. Na šalabahterima su napisana imena ljudi s naše liste koje su naši birači trebali zaokružiti te tako dati glas našoj listi. Navodno, mi s liste smo se organizirali te smo na sam dan izbora davali studentima na fakultetu spomenute šalabahtere. Iako Marina Harapin navodi grupu ljudi, dalo se naslutiti da se radi o nama jer su naša imena istaknuta na fotografiji šalabahtera koja je objavljena uz članak.  Članovi naše liste taj dan se uopće nisu vidjeli. Ja sam sreo dva člana moje liste taj dan, pozdravio ih, kratko popričao s njima i prokomentirao tijek događanja izbora. Nikakve šalabahtere mi nismo dijelili niti smo se organizirali taj dan da bi prikupljali glasove za našu listu. Što se tiče samih šalabahtera želim upozoriti sve one koji čitaju ovaj osvrt  DA SE NE RADI O NEPRAVILNOSTI. Šalabahteri NISU ZABRANJENI pravilnikom o izborima za studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu i studentske zborove sastavnica Sveučilišta u Zagrebu i birač ih MOŽE koristiti dok ispunjava glasački listić.
Ivan Pavičić l poskok.info
Zašto smo se odlučili za šalabahtere?
Prije svega zbog financijske prirode. Nismo imali dovoljno financija za plakate, a nismo željeli da nas netko financira da se na taj način ne bi kompromitirali. Drugi razlog je taj što smo se odlučili posvetiti kampanji ‘oči u oči’. Ja sam zadnje dvije godine proveo mnoge razgovore s kolegama na faksu ukazujući im na stvari koje se mogu popraviti radom kroz studentski zbor i to bez želje da kritiziram rad pod predsjedavanjem dosadašnje predsjednice jer smatram da je ona odradila vrhunski posao u Studentskom zboru (posebno zauzimajući se za prava studenata), ali da može bolje –  može.  Posebno se još može raditi na: pravima studenata, radu referade, transparentnosti i javnoj dostupnosti projekata koji su dobili financijsku podršku sveučilišnog studentskog zbora, ukidanju ili smanjenju plaćanja administrativnih troškova, športskim sekcijama, olakšavanju studiranja studentima s invaliditetom,  kvalitetniji rad studomata i sl. Treći razlog, zbog kojeg smo se odlučili za šalabahtere, je taj što su na našoj listi, uglavnom, studenti sa svih godina, a jako je teško osigurati prepoznatljivost jednog brucoša studentu diplomskog studija. To je manjak ovakve vrste izbora koji smo mi htjeli  riješiti na ovaj način. I imamo potpuno pravo na to. To je naša slobodna volja kako ćemo  održati  kampanju, a birači neka odluče hoće li nas podržati ili ne.
Ponekad ovi  navedeni problemi vas zaobiđu. Za njih saznate u usmenom razgovoru s ostalim kolegama i zbog takvih stvari se odlučite angažirati.
Što smo dobili mi, sa liste Dream team Fakulteta političkih znanosti, nakon kandidature na ovim izborima?
Prije svega salve uvreda, neosnovanih, na naš račun. Vrijeđali su nas, prije svega, studenti s oponentske liste, a zajedno s njima, čini mi se i jedan član SONG-a, ali to ne mogu sa sigurnošću potvrditi. Na koji način? Objavili su naša imena javno u dosluhu s novinarkom Marinom Harapin (koja se taj dan dopisivala s predstavnikom oponentske liste koji mi je sam pokazao njene poruke), iznad naših imena velikim, tiskanim slovima pisalo je KAOS, PRIJEVARE i KRŠENJE IZBORNE ŠUTNJE u naslovu članka, a oni koji su zapravo napravili jedinu nepravilnost bili su spomenuti u fotografiji s koje teško da se moglo iščitati o kome se radi (radi se o fotografiji tik do fotografije šalabahtera koja prikazuje plakat Nezavisne studentske inicijative čija se imena ne vide, a ja ih zbog korektnosti neću ovdje objavljivati). Međutim, ništa od ovoga nam se ne može prišiti jer to naprosto nije istina. Naša lista je imala svako pravo koristiti šalabahtere, nudeći ih biračima s kojima smo uspjeli komunicirati sve do dana izbora. Mnogi su nas po savjesti odbili, a mnogi su se odazvali spremno nam dajući glas. Jedino za što nas se može optužiti je kršenje izborne šutnje, ako se može dokazati da smo mi te šalabahtere dijelili na sam dan izbora što meni nije poznato.
Što je, pak, prava istina i koje su to nepravilnosti koje su se događale na našem fakultetu na dan izbora?
– Prije svega, kršila se izborna šutnja i to ponajviše od strane Nezavisne studentske inicijative, a dobrim dijelom i od njima prijateljske liste S.T.O.P koalicije. Naime, njihovi plakati su bili polijepljeni po cijelom fakultetu prije izbora i tu su bili na sam dan izbora. Točno 2 metra od birališta/ vijećnice! Ako smo mi i kršili izbornu šutnju, to je bilo u znatno manjoj mjeri nego  što je to radila Nezavisna studentska inicijativa time što je čitav fakultet oblijepila svojim plakatima i to u neposrednoj blizini birališta. Ipak krivnja nije njihova nego izbornog povjerenstva koji nisu uklonili plakate. Ti plakati su skinuti tek u utorak navečer. Da zaključim ovaj dio: meni osobno ne smetaju plakati, pa ni na sam dan izbora, čak, ni dva metra od birališta. Smeta mi što su oni navodno pronašli neku curu koja je izjavila da joj je na predavanju netko dao listić naše liste te nas tako optužili za kršenje izborne šutnje, a u stvari oni su imali postavljene plakate na svakom katu fakulteta te jedan udaljen od birališta samo  dva metra. Ova djevojka je mogla dobiti šalabahter dan prije izbora, ili pet dana prije jer meni je bilo poznato da je moja lista dijelila te šalabahtere prije izbora u komunikaciji s biračima. Ako je netko i dijelio na sam dan izbora onda pretpostavljam da je to dijeljeno dobrom poznaniku, a ne organizirao kako su nas oni optužili u medijima i na društvenim mrežama. Ja vjerujem da su članovi Nezavisne studentske  inicijative usmeno nagovarali svoje kolege na sam dan izbora da im daju glas. To je normalna stvar iako se krši izborna šutnja. Ja stvarno nemam ništa protiv toga jer to ga je uvijek bilo i uvijek će biti. Čak, ne mislim da je to uopće loše. Problem nastaje kada optuže javno u medijima svoje direktne konkurente te ih na društvenim mrežama nazivaju nepoštenim, a sami su prekršili pravilnik na više mjesta što ću dokazati u daljnjem tekstu.
– Druga nepravilnost je ta da se kršio drugi članak pravilnika o izborima, točnije druga stavka tog članka koja govori o tajnosti izbora. Naime birački odbor, čiji rad nadgleda izborno povjerenstvo, nije osiguralo tajnost izbora tako što su birači bili izloženi na mjestu na kojem je bilo vidljivo za koga će moći glasovati.  Ovu nepravilnost kršili su članovi izbornog povjerenstva, članovi TV Student FPZG-a te članovi SONG-a koji su iskoristili priliku koja je dozvoljavala potpunu vidljivost svakog birača i onog što on zaokružuje nakon čega su vršili pritisak na određene birače zbunjujući ih svojim interpretacijama pravilnika o glasovanju. TV Student je otišao toliko daleko da je čak snimao koga zaokružuju pojedini birači  te to javno obznanio na svojem TV kanalu na Internet stranici vimeo.com  te tako prekršio temeljno pravilo o tajnosti glasovanja. Treba napomenuti da ono što su oni objavili je bilo zamagljeno, ali tko pozna glasački listić zna koga je zaokružio snimani birač ili biračica.
– Treća nepravilnost odnosi se na to da je TV Student FPZG-a podržao Nezavisnu studentsku inicijativu, ali su oni zbog tehničkih problema (TV Student nije udruga) odbili službeno dokumentirati tu podršku. Međutim, načelna podrška, ako se ne pravimo glupi, je ostala. TV Student je dobar dio vremena proveo na biralištu doslovno snimajući koje kandidate birači zaokružuju (dokaze možete naći ako pogledate video na linku http://vimeo.com/62816437, točnije na 3:38). Iako su mi se osobno neki birači požalili da im je bilo neugodno te da ih je snimala televizija dok su glasovali, meni je strašnija činjenica da je toj televiziji kao PRISTRANOM MEDIJU koji se svrstao na jednu stranu na ovim izborima dozvoljeno da krši pravilnik snimajući birače i njihove biračke odluke.
– Četvrta nepravilnost odnosi se na kandidata s liste Nezavisne studentske inicijative, Marka Boku, koji je prekršio spomenuti drugi članak pravilnika koji govori o tajnosti glasovanja. Naime, on se u trenutku kada je došao na biralište obrušio na biračicu koja je imala šalabahter naše liste govoreći joj da je to ilegalno. Ne samo da on je prekršio pravilnik koji u govori o tajnosti nego je pokazao temeljno neznanje o istom. Također, prekršio je  članak 21 pravilnika o izborima. Točnije stavak 1. i 3. istog članka. Naime, stavak 1. Kaže da kandidati, osim kad glasuju, ne smiju biti na biralištu. Kandidati mogu biti promatrači, ako im to bude odobreno od strane Izbornog povjerenstva, ali on u tom trenutku nije imao taj status, a vršio je pritisak na biračicu kao da je sam promatrač (što je zabranjeno promatračima, a posebno kandidatima ). Za ovo je dovoljno pogledati već spomenuti video prilog.
Zbog kršenja tajnosti glasovanja, vršenja pritiska na biračicu i lažnog tumačenja pravilnika istoj, te svjesnog nanošenja štete oponentskoj listi prozivajući je  u medijima,  pozivam Marka Boku, ako ima obraza i časti, da se povuče s kandidacijske liste te prepusti svoj mandat prvom kandidatu koji se nalazi ispod crte.
Želio bih se osvrnuti na šovinizam Marka Pejića koji prelazi granice dobrog ukusa. Naime, on je u svom obraćanju na Radio Studentu prozvao Studentski zbor, točnije raspodjelu sredstava za projekte gdje je gotovo isključivo prozvao financijsku pomoć onim projektima koje su organizirali Hercegovački studenti okupljeni oko Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata. Prozvao je tako davanja za Hercegovački malonogometni kup (10,000kn) i glasilo hercegovačkih studenata Moj kamen (12,000kn) gdje je još naveo da se veličalo optuženika za ratne zločine u Haagu Slobodana Praljka. Kao prvo, Hercegovački malonogometni kup spada među top 10 malonogometnih turnira u Zagrebu, a to će vam potvrditi svatko tko se iole bavi malim nogometom ili futsalom. Organizacija ovog turnira nije laka ni jeftina. On okuplja otprilike 30 studentskih malonogometnih ekipa što znači, ako uzmemo prosjek da je 10 igrača po ekipi,  da na turniru igra svake godine oko 300 igrača. Na turniru se odigra oko 60-tak utakmica, što bi značilo da se igra praktički 60tak termina koji koštaju minimalno 200kn. 60×200 je 12,00kn. Već na samim terminima se premaši svota koja je namijenjena za termin, a da ne spominjem troškove sudaca, opreme i nagrada. Govoreći o Hercegovačkom malonogometnom kupu mogu zasigurno reći da je od studentskih turnira i natjecanja u malom nogometu jedino popularnija službena Sveučilišna malonogometna liga koja se igra između fakulteta u Sveučilišnoj dvorani Martinovka. Ovaj kup s ovim iznosom smanjuje kotizaciju ekipa koja iznosi cca 500kn, dok u drugim ligama, primjerice Futsal Fer ligi, taj iznos premašuje 1,500kn. Studentske ekipe teško mogu pronaći sponzore, a puno lakše im je skupiti 500kn nego 1,500kn za kotizaciju. Ne znam trebam li spominjati zdravstveni aspekt ovog turnira i poticanje studenata da se bave sportom: Pouzdano znam da se mnogi studenti već u trećem mjesecu spremaju za ovaj turnir  nabijajući kondiciju na nasipu, smanjuju konzumaciju duhanskih i alkoholnih proizvoda sve da bi osvojili ovaj turnir i podigli pehar Hercegovačkog malonogometnog kupa.
Marko Pejić je, također, spomenuo glasilo Moj kamen posprdno govoreći o tom listu kao poligonu u kojem se veliča optužene ratne zločince poput generala Praljka.  Istina je da je u zadnjem broju napisan članak o Praljku. Potpisao ga je neki tamo Josip Obad za kojeg ja nikada nisam čuo niti sam ga ikada vidio. Međutim, članak ne niže hvalospjeve o Praljku, ali ga sasvim sigurno ističe kao pozitivnu ličnost. Ističu ga gotovo svi Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nikada na optuženičkoj klupi Haaga nije sjedila persona poput Slobodana Praljka. Visokoobrazovan general sa stavom, koji je predvodio obranu hrvatskog naroda u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini, obranu HercegBosne zadnje autonomne institucije koja je Hrvatima u BiH osiguravala kakvu takvu suverenost u odnosu na ostale narode i danas je simbol obrane, ali i stradanja Hrvata u BiH za koje Marko Pejić nema razumijevanje te izrazito šovinistički pristupa ovom kompleksnom problemu. I taj stari most, neka se Marko malo raspita tko je srušio mostarski Stari most i kako, a ne da kleveće Praljka na javnom mediju bez ikakvih dokaza.
 
Ne znam zašto Marko ima atak na Hercegovce. Ne vjerujem da dijeli kolektivno neznanje o Hrvatima iz Hercegovine i iz Bosne,  kakvo danas vlada među Hrvatima u Hrvatskoj, ali uzimati na pik jednu zavičajnu udrugu je izrazito šovinistički i nekorektno lupetajući o tzv. besmislenosti projekata bez valjanih argumenata.
Ne zna Marko da su u glasilu Moj kamen pisali, za vrijeme studentskih dana, predvodnici moderne političke misli Hrvata u BiH Nino Raspudić, Ivan Šušnjar, fra Mario Knezović (koji u Posušju i Hercegovini okuplja gotovo tisuće mladih usmjeravajući ih na pravi put), profesor Božo Skoko (jedan od najpriznatijih PR stručnjaka), Ivo Lučić te mnogi drugi koji su pisanjem u glasilu Moj kamen sazrijevali te su svoje živote utkali u dobrobit Hrvatske i Bosne i Hercegovine.  Bilo bi dobro kada bi Marko pročitao koju kolumnu od mladih hercegovačkih nada, prije svega Drage Baraća, Stanka Pralasa, Kristine Mandić, Ante Miloša  i Leone Šiljeg koji bravurozno seciraju političku, studentsku, duhovnu i svaku drugu scenu koja zanima prosječnog studenta, te bi možda malo manje šovinistički reagirao i lupetao u javnom prostoru da su to uzalud bačeni novci.
Na kraju ostaje mi da se još osvrnem  na Markovo prigovaranje za hodočašće u Mariju Bistricu. Točnije, prigovaranja za financijska davanja za ovaj studentski projekt. Marko zaboravlja da je Hrvatska većinski katolička zemlja. Naravno da je jednako stanje među studentima koji su većinom katolici. Tisuće studenata se odaziva na ovo hodočašće kako bi pronašlo duhovnu snagu za mnoge bitke koje ih čekaju u akademskoj godini. I trebaju nam ovakvi projekti koji potiču zdrav duhovni život gdje se ujedno promiče izvrsna različitost hrvatskih krajeva gdje studenti s ponosom predstavljaju svoj rodni zavičaj.
Da se razumijemo, ja nisam apologet trenutačnog (niti bilo kojeg drugog) sastava Studentskog zbora niti branim listu koju su podržale 33 udruge. Čak se i slažem u mnogo točaka koje Marko Pejić  zagovara u svom programu na sveučilišnoj razini, kao i Marko Boko na fakultetskoj razini, ali ne mogu dopustiti da ljudi koji vrše pritisak na birače, krše tajnost izbora, zlorabe medije, nastupaju u javnosti šovinistički prema hercegovačkim studentima koji se grupiraju oko ZKHS-a, te se sprdaju nad vjerskim osjećajima velikog broja studenata Sveučilišta u Zagrebu budu relevantni studentski predstavnici kako na sveučilišnoj, tako i na fakultetskoj razini.