Kako je moguće da je Tedi Lušetić, čovjek kojeg zbog afere Bundekfest istražuje Uskok, izabran u upravno vijeće Zagrebačke filharmonije, koja je u 2020. godina imala godišnji budžet veći od 44 milijuna kuna? Je li uvaljivanje Lušetića na tu poziciju podmukla podvala oporbe platformi Možemo ili čin neznanja i nesnalaženja izbornih pobjednika drugo je pitanje, a odgovor vjerojatno objedinjuje i jednu i drugu opciju. Bez obzira na to što je istina, ostaje pitanje zašto Lušetić, dakle, osoba s prilično mutnom prošlošću i Uskokom za vratom, nije osporen na Skupštini grada Zagreba?
Zbog istine treba napomenuti nekoliko bitnih činjenica. Lušetić je na to mjesto došao iz tzv. oporbene kvote Skupštine grada Zagreba, dakle, kao kandidat stranke MB 365, a ne iz Možemo, što je pak u skladu s nepisanim pravilom, odnosno demokratskim načelom da u upravnim vijećima sjedi i predstavnik oporbe. Uz Lušetića, predložena su još dva kandidata iz MB 365 – Ivica Lovrić, dojučerašnji zagrebački pročelnik za obrazovanje, koji je podnio ostavku na tu funkciju i zatim kao nekakav savjetnik primao plaću od 18 tisuća kuna, a uz to je i sam bio predmet Uskokova istraživanja, i Gordana Rusak, sveučilišna profesorica PMF-a, koja je u devet mjeseci promijenila tri političke opcije, od Mosta i Hridi do HSLS-a, a onda pronašla sebe u Bandićevoj sjeni. Od te tri doista briljantne opcije izabran je Lušetić na opću sramotu i Skupštine grada Zagreba i platforme Možemo. Nema isprike.
Zašto Tedi Lušetić nije smio biti izabran? Zato što je njegova politička karijera vezana uz ime Milana Bandića i njegovu stranku, dakle, uz klijentelizam, pogodovanje, korupciju i sve ono što se pripisuje donedavnom zagrebačkom šerifu, a obilježena je skandalima kakvima se malo tko može podičiti. Karijeru je započeo kao diplomirani klarinetist u Kazalištu Komedija, gdje je kasnije bio i voditelj marketinga u tom zagrebačkom teatru, no ubrzo se zasitio neisplative svirke i krenuo u profitabilnije upravljačke i političke vode. Kao šefa vojnog orkestra u devedesetima sumnjičilo ga se da je preko putnih naloga izvlačio novac. Zatim je po brzom postupku smijenjen s prestižne pozicije ravnatelja Pulskog festivala zbog nesavjesnog poslovanja jer nije prijavio povrat PDV-a i time oštetio festival za 1,850.000 kuna. Takva rabota je u stranci MB 365 ocijenjena odličnim vladanjem te je nagrađen funkcijom zamjenika pročelnika, a onda i pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, gdje je ostao desetak godina. No i na tome mjestu se osramotio, jer je pao na državnom ispitu zbog nepoznavanja zakona vezanog za kulturne i umjetničke organizacije. Usput rečeno, njegovu vladavinu kulturom Zagreba pratili su manjak kriterija i transparentnosti, a pogotovo manjak komunikacije i poštovanja procedure. Naravno, kristalno je jasno da je zapravo bio izvršitelj ideja i naredbi sveprisutnoga gradskog poglavara. Zatim je političku karijeru okrunio mjestom specijalnog Bandićeva savjetnika za kulturu! Potom je poželio zavladati Kazalištem Komedija i na natječaju se kandidirao za mjesto ravnatelja tog najskupljeg zagrebačkog teatra, koje usprkos obilnim dotacijama zapada u minuse. Gotovo je prošao na natječaju, no dio oporbenih gradskih zastupnika upozorio je da ga istražuje Uskok zbog Bundekfesta te bi bilo nedopustivo da postane ravnatelj neke kulturne institucije, usprkos tome što protiv njega tad nije bila donesena pravomoćna presuda. Naime, Uskok je još 2015. godine počeo istraživati petoricu Bandićevih suradnika, a među njima i našeg dečka Tedija, tereteći ih u aferi Bundekfest za trgovanje utjecajem i zloporabu položaja jer su omogućili da neke tvrtke mimo javnog natječaja dobiju organizaciju te manifestacije. Lušetića se konkretno tereti da je kao zamjenik pročelnika za kulturu od srpnja do listopada 2013. iskoristio svoj autoritet i protivno Zakonu o javnoj nabavi omogućio sklapanje ugovora s tvrtkama koje je on prethodno odabrao. Time je dvjema obrtima i jednoj tvrtki navodno omogućio poslove vrijedne više od 880 tisuća kuna. Ipak, nakon pritiska oporbe i javnosti, Bandić i HDZ su odustali od te sramote.
Dakle, osumnjičenik Uskoka koji se dokazao u vrhunskom mešetarenju odsad će kao član upravnog vijeća Zagrebačke filharmonije nadzirati trag novca koji se mjeri u desecima milijuna kuna. To je doista pravedna i poštena odluka, nema što! Ta se inauguracija morala spriječiti bez obzira na presumpciju njegove nevinosti. Izlaz uvijek postoji: ako se već htjelo poštovati to nepisano pravilo o članu iz tzv. oporbene kvote, trebao se tražiti drugi, peti ili deseti kandidat, ili su se već u srpnju u sva kulturna vijeća trebali izabrati ljudi koji svojom stručnošću, etičkim i profesionalnim profilom te zalaganjem za javno dobro, bez obzira na ideološki aspekt i pripadnost stranci, jamče pravedno i moralno ispravno odlučivanje. Ovakav slijed događaja samo otvara prostor razočaranju. Treba reći da je još u prošlom sazivu Skupštine nezavisni zastupnik Marko Torjanac zatražio da se u statute zagrebačkih kazališta i kulturnih institucija te drugih ustanova Grada Zagreba unese odredba prema kojoj se na čelna mjesta ne bi mogli birati ljudi protiv kojih se vodi kazneni postupak. A mi dodajemo i za članove upravnih i kazališnih vijeća. Zašto se to ne učini sad? Osobito zato što postoje sve šanse da istraga u slučaju Lušetić ode u zastaru.
Iz svega toga proizlazi pitanje temelji li se kulturna politika platforme Možemo na realnom pokušaju mijenjanja zatečenog sustava ili proizlazi iz idealističke teorije, koja je u ovom politički, financijski i moralno devastiranom prostoru neostvariva preko noći? Stječe se dojam da Možemo vrluda, kao da nema dovoljno hrabrosti, upravljačkog iskustva i praktičnog znanja o tome kako se nositi s pokvarenim sustavom u Gradu Zagrebu, dakle, kao da se ne snalazi u toj jako ozbiljnoj i perfidnoj igri lopova i pandura koja se trenutačno odvija u zagrebačkoj kulturi. Ili su savjetnici loši? Zato i ne čude medijski napisi u kojima se piše da je Možemo zapravo prepustilo kulturu koalicijskom partneru SDP-u, a to nikako nije dobro.
express.hr