Transatlantski odnosi već neko vrijeme izgledaju kao zapušteni vinograd. Redovi su zarasli, loza se suši, grozdovi venu. Nekad su taj vinograd čuvali ozbiljni ljudi, posvećeni pravilima diplomacije, no onda su ih zamijenili trgovci iluzijama. Sada je stiglo vrijeme berbe, a Americi se više ne da brati. Uostalom, kome još treba to evropsko vino kad su se navikli na vlastite destilate moći?
Američki predsjednik Donald Trump, taj barokni kauboj svjetske politike, okrenuo je Ukrajini leđa brže nego što prosječni Evropljanin uspijeva prebaciti novac na poreznu oazu. Nazvao je Zelenskog diktatorom, a Zelenski mu odgovorio da živi u balonu dezinformacija. Bio je to trenutak kad je cijela ta priča prestala biti ozbiljna i postala ono što je oduvijek bila – scenarij za film u kojem se rat vodi između ekrana, PR stručnjaka i gnjevnih ambasadora.
Svi žele da rat završi, ali po svojim uvjetima. Moskva ima “karte u rukama”, kaže Trump. Europa, koja se uvijek drži iluzije vlastite autonomije, sada je uhvaćena u trenutku hladne spoznaje da njihova moć ovisi o američkoj milosti. Macron pak odlazi u Washington da Trumpu objasni kako ne može biti slab pred Putinom. Jer ništa nije uvjerljivije od europskog lidera koji ide u SAD moliti za pomoć dok mu kod kuće padaju industrija, ekonomija i moral.
NATO je podijeljen, a transatlantska osovina nalik je starom parnom stroju koji još uvijek ispušta dim, ali više ne vuče kompoziciju. U međuvremenu, Mađarska se protivi paketu pomoći Ukrajini, smatrajući da produžavanje rata nije u interesu europskih poreznih obveznika. Američki emisari, vješti trgovci u odijelima, nude Zelenskom novi sporazum o mineralima, jer u ovoj priči uvijek netko mora imati računicu.
Ukrajina, nekad simbol heroizma, sada postaje predmet pregovora, popusta i kompromisa. Zelenski je bio medijska zvijezda, ali zvijezde blijede kad reflektori zasvijetle u drugom smjeru. Ruske bombe i dalje padaju, ukrajinske ulice i dalje su ispunjene ljudima koji, bez obzira na ratno stanje, još uvijek vjeruju da postoji nešto nalik pobjedi.
A negdje u pozadini, dok se velike sile prepucavaju, ljudi odlaze na fronte, bježe iz razorenih domova, umiru i rađaju se. Dok svijet piše priče o demokraciji, diktatorima i pregovorima, život uvijek pronađe način da se nastavi, makar i u ruševinama.
emina zanki l poskok.info