Oprosti im, dječače, svoj upropašteni mladi život

Ovih dana je kao bomba odjeknula vijest o mladiću iz Rudog koji je izbačen na ulicu. Zašto? Jer nije kao vršnjaci. Izbacili ga iz škole na kraju srednjeg obrazovanja. Ne zato što je imao neopravdane sate ili sve same jedinice, nego zato što je teže uspostavljao kontakt s profesorima i vršnjacima. Slavko se zove. Ima Aspergerov sindrom. Ljudi poput njega se slabije snalaze u društvu, imaju umanjenu sposobnost za potpunu pažnju na okolnosti koje ih okružuju te slabije izražavaju i razumiju emocije. No, ono što je najbitnije, nemaju umanjene govorne i spoznajne mogućnosti.

I tako, dječak s ovim sindromom je godinama išao u školu i završavao razred za razredom. Sve dok napokon nije pala odluka da ga treba izbaciti na ulicu jer s njim nije moguće uspostaviti komunikaciju. Tako vele nastavnici. Odgajatelji!

Ovaj mladić je samo želio da bude saobraćajni tehničar. Voli automobile. Danas on šeta ispred škole i gleda svoje vršnjake. Ne može u školu. Zamislimo samo koja pedagogija može stajati iza odluke da mladića na samom kraju školovanja istjerate na ulicu i uništite njegov mladi život – jer je s njim teško uspostaviti kontakt! Nije se to desilo u prvom razredu osnovne škole, nego posljednjem srednje.

Sjetih se jednog učenika koji je imao gotovo sve negativne ocjene kad je počeo pohađati sate kod jedne nastavnice. Tek iz matematike je imao nešto višu ocjenu. Kad ga je prvi put prozvala da odgovora, zamalo da nije dobio još jednu negativnu ocjenu. Zastala je malo i rekla da će ga ocijeniti idući sat. Do idućeg sata saznala je da muca i da se zbog toga boji da govori. Na idućem satu mu je nastavnica, pod nekakvim izgovorom, dala pitanja na papiru i zamolila ga da brzo napiše svoje odgovore.

Na kraju sata dobila je dvije pune stranice ispisanih odgovora i jednu karikaturu. Nekog filozofa. Dala mu je odličnu ocjenu i rekla da odavno nije dobila bolje odgovore. Za idući sat zamolila ga je da napravi strip o toj oblasti kombinirajući crtež i tekst. Kolege su je s užasom gledali zbog tog presedana, ali ona je bila neumoljiva. Rekli su joj da škola nije crtaonica i da mora uozbiljiti svoj rad, no njoj je bio važniji život jedne mlade osobe nego prijekor kolega. Nekoliko godina kasnije taj mladić je postao arhitekta. Uspješan. Crta baš onako kao u srednjoj školi. Samo danas crta jer mu je to posao koji voli. Izborio se protiv školske nepravde kojoj je bio izložen.

Čarobna riječ

A inkluzija? Ta čarobna riječ koja nas stavlja pred izazove licemjerstva! Šta bi s inkluzijom? Šta bi s trudom nastavnika da se posvete svakom učeniku? Šta bi s odgovornošću nastavnika da pomogne djetetu na putu njegovog odrastanja? Je li uistinu bilo teško, onako ljudski, prilagoditi svoje rigidne zahtjeve jednoj mladoj osobi koja ovisi o nama? Naravno da nije. Na ovom ispitu je pala sva ljudskost. O pedagogiji tu nema ni riječi. Iako je stručna komisija, pred koju je ovaj mladić morao ići nekoliko puta, insistirala na njegovom uključenju, u školi je neko odlučio drugačije. Istjerati ga na ulicu. Pustiti ga da besciljno luta gradom i da kroz školske rešetke tužno zuri u svoje vršnjake koji završavaju svoje školovanje i veselo se druže u školskom dvorištu.

Mnogo truda je potrebno da jedno dijete izvedemo na pravi put, dostojan čovjeka, a samo jedan neljudski čin je dovoljan da uništi mladi život. Oprosti, Slavko! Oprosti odraslima. Oprosti im, iako dobro znaju šta čine.